Piše: Hajrudin SOMUN (Oslobođenje)

Znate li ko je obradovan, a ko razočaran što je predsjednik jednog entiteta Bosne i Hercegovine Milorad Dodik odlikovao ruskog predsjednika Vladimira Putina ordenom Republike Srpske na ogrlici za naročitu patriotsku brigu i ljubav prema tom entitetu? Samom laureatu Putinu to godi, nema tog političara ni velike ni male zemlje koji ne voli ordenje. Ali ne bi se reklo da je posebno oduševljen, nema iz Kremlja izraza zahvalnosti, a kamoli oduševljenja. Samo mu je zahvalio ambasador Igor Kalabuhov, za “još jedan dokaz strateškog karaktera naših bratskih odnosa u svim sferama”.

PRILIKA ZA LIKOVANJE

U brigama koje mu zadaje rat koji Putin vodi protiv Ukrajine valja naći pola sata da mu krupni vožd jednog balkanskog regiona na junačke grudi okači orden. On bi radije da se lično ne grli ni s ovim svojim prema zapadnom svijetu najisturenijim igračom. Eto, pomogao mu je da dobije izbore, ali je na druge načine spreman da mu u razbijačkom pohodu na vlastitu zemlju pošalje Noćne vukove, a sutra možda i vagnerovce.

Ali ima jedan šef države koja je Rusiji mnogo važnija u ukrajinskom ratu, a koji ovih noći nije mogao mirno spavati kad je čuo za orden koji je Dodik dodijelio Vladimiru Putinu. Nije to srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, kome bi samo još to trebalo da ga Evropska unija otpiše sa spiska kandidata. Nego je to bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko koji je najviše razočaran tim činom. “Baš me je nasamario taj bosanski Srbin, taj mi je nabio Dodikov kompleks”, mora da se žalio i svojoj Galini Rodionovnoj u predsjedničkoj palači. “Kako ću sada pred oči Vladimiru Vladimiroviču?” – gotovo je zavapio.

Lukašenko se toliko vezao za Putina da bez njegove pomoći ne bi ostao na vlasti, a teško se opire njegovoj namjeri da Bjelorusiju, kao i Ukrajinu, vrati u okrilje “majčice Rusije”. On je krajem prošle godine bio s Putinom, po broju susreta s njim daleko je nadmašio Dodika, ali se nije sjetio da mu uruči neko odlikovanje. Ni tada, ni nijednom poslije marta 2015., kada je Vladimir Putin odlikovao Lukašenka ordenom Aleksandra Nevskog.

Naprotiv, on je prošlog sedmog oktobra uradio nešto što bi spadalo u neku komičnu seriju u kakvoj je igrao Volodimir Zelenski prije nego što je u stvarnosti postao predsjednik Ukrajine. Lukašenko je Vladimiru Putinu, u njegovom rodnom St. Petersburgu, čestitao sedamdeseti rođendan. Upitan od reportera: “Šta ste mu donijeli kao poklon ako nije tajna?”, odgovorio je: “Traktor, i to naš bjeloruski”. Novinari nisu vjerovali, pa im je predočen certifikat na kojem se fino vidjelo da se radi o traktoru tipa BELARUS 1523.3, uz potpis: “Predsjedniku Ruske Federacije Vladimiru Vladimiroviču Putinu za rođendan”.

Neko bi mogao ići dalje u ironiji, pa reći da su istog tog dana tamo u Oslu, ne baš daleko od St. Petersburga, troje aktivista za odbranu ljudskih prava u Rusiji, Bjelorusiji i Ukrajini primali Nobelovu nagradu za mir u 2022. godini. Dovoljno za pomisao kako se i u mirna vremena, a pogotovo ratna, na istoj strani nađu azijski stepski despoti i balkanske kabadahije. S kim si, onakav si. Predsjednik Lukašenko je razočarao Vladmira Putina, ali i pružio priliku Miloradu Dodiku da likuje, kao ono prošlog septembra kad je unaprijed proglašavao svoju pobjedu na oktobarskim izborima. Šireći ruke i pružajući ih prema istoku, slavodobitno je, samo što ne poleti, uzviknuo, otprilike: “Mene kad poželim da se sastanem s Putinom, ja sam sutra u Moskvi”.

Ne bih ni ja išao dalje da odlikovanje Vladimira Putina ne prelazi sve granice međunarodnog ponašanja. Putina ne samo da niko osim Milorada Dodika nije odlikovao otkako je krenuo u invaziju na Ukrajinu nego ni po međunarodnom protokolu šef jedne regije, provincije ili entiteta to ne može činiti jednom šefu države, pa bi ga već zbog toga ruski predsjednik morao odbiti. O samom odlikovanju kao krunici proslave nelegalnog 9. januara dosta se piše i govori. Nemam ni ja dileme, kao ni Darko Trifunović, direktor beogradskog Instituta za nacionalnu i međunarodnu bezbjednost, koga su citirali Deutsche Welle i ovo Oslobođenje, da “Rusija želi, po ko zna koji put, probati zapaliti Balkan”.

MOGLI BI BAR ZAPRIJETITI...

Nego me brine, kao i svakog građanina Bosne i Hercegovine kome je stalo do jedinstva svoje jedine domovine, blago reagiranje Evropske unije, Sjedinjenih Država i NATO-pakta na sve što je Milorad Dodik učinio ovih nekoliko dana kako bi se što prije razbila BiH i, uz ono što se događa oko Kosova i Crne Gore, “zapali Balkan”. Po želji Rusije, naravno, koja je to imala namjeru poticati nakon pobjede u Ukrajini. Ali bi joj odgovaralo i kad tamo gubi kao otvaranje drugog žarišta i odvlačenje pažnje i snaga Zapada sa Ukrajine. Svi kažu da je obilježavanje 9. januara i odlikovanje Putina “za svaku osudu”. Čak se iz ruske ambasade hvale kako su “jedva čuli slabo pištanje iz Ureda visokog predstavnika”. OHR bi mogao bar zaprijetiti da će poništiti odlikovanje Putinu, prema zakonu koji je 2021. proglasio Valentin Inzko. Iz EU se oglašavaju odmjerenim osudama, a čak je i velika prijateljica Bosne iz Evropskog parlamenta Tanja Fajon, sada šefica slovenske diplomatije koja danas dolazi u Sarajevo, bila suzdržana na otvorena pitanja Amira Zukića u “Pressingu” o Dodikovoj politici rasturanja BiH. U jednom trenu htjela je govoriti i o pomirenju bh. političara, kada više nema pomirenja kad se radi o sprečavanju podjele zemlje i pripojenju njene polovine Srbiji. I hrvatski ministar vanjskih poslova Grlić Radman tvrdi: “Ne znamo zašto to gospodin Dodik radi, on često puta koristi taj rječnik, vokabular - prijeti, ali to nije ugroza miru”. A šta je ugroza miru ako nije parada policijskih snaga naoružanih do zuba i oklopnih kola u istočnom dijelu Sarajeva. A ona se - ima nas još veoma puno koji se toga sjećamo – mogu skrenuti i s Trebevića, preko Vraca, sručiti na grad kao što su u aprilu 1992. učinili oni koji su 9. januara te godine proglasili Republiku Srpsku. Svi se još nadamo da ovaj put NATO zna šta bi trebalo činiti.