Piše: Senad Avdić

PONEDJELJAK, 30. JANUAR

Na izborima u Češkoj Republici pobijedio je Peter Pavel, bivši general NATO Saveza koji je sudjelovao u mirovnim operacijama tog Saveza u bivšoj Jugoslaviji. On je uvjerljivo pobijedio protivkandidata Andreja Babiša, multimilijardera i desnog populistu od čije je pobjede strahovala demokratska Evropa. Novi predsjednik Češke oštar je kritičar Rusije i njene agresije na Ukrajinu  i njegovim izborom evropsko jedinstvo je osnaženo.

No, jedan detalj iz izborne noći bio je posebno impresivan: na pobjedničkom slavlju novog predsjednika Češke u  njegovom štabu pridružila se predsjednica Slovačke Zuzana Čaputova.  Čaputova je došla mimo predviđenog državničkog protokola, bez osiguranja i oružane pratnje, došla je spontano kao slobodna građanka susjedne zemlje prijateljica svog češkog kolege.

Zuzana Čaputova i Peter Pavel

Ta zajednička slika dvoje predsjednika država koji su do razlaza prije 30 godina živjeli u istoj državi kako zajednički slave i raduju se, nama koji živimo u postjugoslovenskom prostoru izaziva nevjericu i zavist istovremeno. Šta to ne valja sa nama pa nam se ovakve slike izljeva dobrosusjedstva čine kao naučna fantastika. Možete li zamisliti Zorana Milanovića u izbornom štabu Mila Đukanovića, ili Aleksandra Vučića u štabu makedonskog predsjednika Steve Pendarovskog? Možete li uopće zamisliti ikoga da zajedno slavi izbornu pobjedu nekog drugoga, osim Dodika kod Vučića, s tim što obrnuto ne vrijedi. I naravno umiljatog Dragana Čovića koji iscrpno sisa svakog hrvatskog predsjednika i predsjednicu. Ali, ne govorim ovdje o vazelinskim vazalima, nego o ozbiljnim državnicima demokratskih zemalja. Bratstvo i sestrinstvo predsjednice Slovačke i predsjednik Češke su metafora današnje, a vjerujem i svake buduće Evrope, one iz koje smo svi mi skupa sebe prije tri decenije dragovoljno prognali!

UTORAK, 31. JANUAR

Kada je prije nekoliko godina njemački režiser Eduard Berger počeo pripremati svoj film po knjizi „Na Zapadu ništa novo“ Ericha Marie Remarquea, imao je sve neophodne pretpostavke da propadne i film i producent Netflix i sam režiser. Taj je roman ekraniziran nekoliko puta, prvi put prije skoro 100 godina. Po romanu je snimljena i filmska serija. Pored toga, svi veliki filmovi o Prvom svjetskom ratu su već snimljeni, zadnji je to uradio Sam Mendes prije koji godinu sjajnim filmom 1917.

No, desilo se pri samom kraju snimanja filma nešto neplanirano epohalno, što je šokiralo  i promijenilo cijeli svijet, a samo je režiseru Bergeru i Netflixu išlo na ruku: izbila je agresija Rusije na Ukrajinu. Pokrenut je rat koji po svojoj   strukturi i dimenzijama bolno podsjeća na onaj  Veliki rat od prije stotinu godina o kojem govori veliki Remarkqueov roman.  Odjednom je film „Na Zapadu ništa novo“, nakon što je premijerno prikazan prošlog ljeta postao tematski aktuelan, film o kojem se priča, dobio je fatalan kontekst u suvremenoj tragediji Evrope i svijeta. Nominiran je za desetak Oscara, prate ga sjajne kritike, jedan je od najozbiljnijih kandidata za najbolji strani film godine.

Erich Maria Remarque i sam učesnik Prvog svjetskog rata objavio je svoj najslavniji roman „Na Zapadu ništa novo“ dvadesetih godina prošlog stoljeća. Uskoro je u Njemačkoj došao na vlast Adolf Hitler čiji je nacistički režim koji  zabranio Remarqueovu knjigu. Antiratne knjige slabile su borbeni moral Nijemaca uoči novog, do tada najvećeg  svjetskog krvoprolića.

Već nekoliko mjeseci, od početka zime rat u Ukrajini se vodi bez napredovanja bilo koje vojske, vodi se u rovovima, blatu. Brojni analitičari kažu da po tome taj rat liči na Prvi svjetski rat. I zaista u najnovijem njemačkom filmu „Na zapadu ništa novo“ prepunom naturalistički surovo- krvavih scena ljudi su zakovani u rovove, uvaljani u blato. Ako bi se na osnovu literature u Prvom svjetskom ratu (djela Krleže, Crnjanskog, Celinea, Remarquea..) uzimala prva asocijacija-to bi bilo blato, nepregledno, gusto, neizdrživo. U blatu žive, ratuju i nestaju i junaci u Bergerovom filmu, u blatu su zaglavljeni suprotstavljeni vojnici na ukrajinskim ratištima. Sve kao da je izašlo iz pjesme velikog srpskog pisca tog vremena Dušana Vasiljeva koji pjesmu Čovek peva posle rata započinje stihom: „Ja gazio sam u krvi do kolena i nemam više snova“.

Neko se u kritici filma „Na Zapadu ništa novo“ sjetio velikog španjolsko-američkog filozofa Georgea Santayane koji je napisao da su „samo mrtvi vidjeli kraj ratova“.

I Remarqueov roman i svi filmovi snimljeni po njemu pokazuju istovremeno i moć i bolnu ograničenost umjetnosti: moć da kroz riječ, sliku, ukaže i upozori na besmislenost i tragičnost ratova, a s druge strane- nemoć da se to upozorenje prihvati, da se  ratovi preduprijede i zaustave. Zato je ovaj današnji rat u Ukrajini tako odvratan prljav i strašan na isti način na koji je to bio Veliki rat prije više od jednog stoljeća!

SRIJEDA, 1. FEBRUAR

Hamdija Abdić-Tigar kandidat je Stranke demokratske akcije za gradonačenika Bihaća. Danas je u televizijskom sučeljavanju zaprijetio jednom svom protivkandidatu da će se sa njim fizički obračunati. Nikoga to nije posebno iznenadilo, jer Abdić-Tigar već tri decenije svoju pravdu dijeli i šakom i kapom, a pogotovo šakom. Zbog toga je hapšen, osuđivan, nekada je doduše rijetko i kratko svoje nasilničko ponašanje plaćao boravkom u zatvoru. Bio je optužen za ubistvo Vlade Šantića, zapovjednika HVO na bihaćkom ratištu, ali mu krivica na sudu nije dokazana.

Hamdija Abdić

Hamdija Abdić je u prethodne četiri godine bio zastupnik SDA u Parlamentu Federacije BiH.  Sada je osoba njegovih kvaliteta i ugleda potrebnija toj stranci na mjesto gradonačelnika Bihaća. Kada ova emisija bude emitirana, bit će poznato da li je Abdić to i postao.

Odmah nakon rata Stranka demokratske akcije je na čelna mjesta u gotovo svim općinama Unsko-Sanskog kantona postavila proslavljene ratne komandante. Tada među njima nije bilo mjesta za Hamdiju Abdića. U posljednjih desetak godina on je zakonski rehabilitiran i politički institucionaliziran. Ništa to ne govori o Hamdiji-Tigru, ali zato o Stranci demokratske akcije govori sve. Pogotovo govori o njenom odnosu prema ovom dijelu BiH kojega se sjete tek kada su neki izbori.

ČETVRTAK, 2. FEBRUAR

Jučer je objavljena agencijska vijest iz koje saznajemo da su se sreli i razgovarali Staša Košarac i Elmedin Konaković, dvojica ministara u novom Vijeću ministra Bosne i Hercegovine. To bi valjda trebalo svjedočiti da u državnoj vladi sada pušu neki novi vjetrovi, da ministri rade u novoj, povoljnijoj atmosferi suradnje i povjerenja. Međutim šta god joj je bila namjera, vijest o susretu dvojice ministara koji sjede u istoj Vladi može biti samo komična i svjedočiti apsurdu u kojem živimo.

No, današnji susret i razgovor Milorada Dodika i Elmedina Konakovića u Banja Luci jeste vijest. Prethodno su se sreli prije dvadesetak dana u Laktašima tokom jedne košarkaške utakmice Igokee, omiljenog kluba predsjendika Republike Srpske. Među prijateljima, ili pak političkim partnerima uglavnom vrijedi nepisano pravilo reciprociteta. Prema kojem bi, recimo, bilo zgodno da su se Dodik i Konaković nakon susreta u Laktašima, drugi put sretnu  u Sarajevu gdje su baš danas košarkašku utakmicu igrali „Bosna“ i banjalučki „Borac“. No, ne treba sitničariti, možda Borac nije najomiljeniji klub Milorada Dodika, a moguće je i da KK „Bosna“ nema prijatne uspomene na svog bivšeg predsjednika Elmedina Konakovića pod kojim je doživjela takmičarski  i finansijski sunovrat.

Dodik i Konaković

Ministar vanjskih poslova i predsjednika stranke NiP Konaković je nakon susreta sa Dodikom najavio krajnje neobičnu, bizarnu mogućnost formiranja nove Vlade Federacije BiH. Taj je proces usporen, odnosno zakočen zbog nepristajanja SDA da se mirno povuče i preda vlast novoj federalnoj koaliciji. Budući da HDZ u aktuelnoj Vladi ima pet ministara, a NiP jednog, onda će on i koalicijski partneri, kaže Konaković kooptirati još jednog ministra iz Radončićevog SBB-a.Tako će imati većinu u odnosu na ministre iz Vlade koji su članovi SDA. Bio bi to do sada nezabilježen politički eksperiment, mutant, gdje stari (loši) ministri formiraju novu Vladu.

Ukoliko rezultati izbora više nisu uvjet bez koga se ne može formirati demokratski izabranu vlast, nego se do nje može doći i špekulacijom, trgovinom, onda možda treba razmisliti o drugim, efikasnijim načinima i metodama uspostave vlasti. Rješenje o kojim bi valjalo razmisliti moglo bi biti da se svake četiri godine (umjesto izbora) organizira politički prelazni rok, kakav postoji u nogometu i drugim ekipnim sportovima. Budući da ionako političku klasu u BiH sačinjava 100-200 istih, odranije poznatih političara, tokom prelaznog roka njih bi stranke angažirale i kupovale na slobodnom tržištu. Recimo, ako neka stranka hoće da ima dominaciju u Vladi Federacije, onda lijepo kupi određen broj postojećih ministara, pošteno plati odštetu njihovim prethodnim strankama i sve prođe, fer, sportski i korektno. Ministri bi mogli formirati vlastite cijene na slobodnom tržištu, klubovi odnosno stranke bi se dogovarale o obeštećenju i mirna Bosna. Time bi se zadalo udarac nelojalnom prelijetanju, zakulisnom vrbovanju i stihijskom prelasku političara u druge političke tabore. Ima političara kojima je jedna stranka osigurala sve, potrošila na njih pravo bogatstvo, dala im stanove, poslovne prostore, a onda oni hladno prelete u suparnički tabor. Tome treba stati u kraj upravo eventualnim uvođenjem političkog prelaznog roka, gdje bi se ta praksa regulirala u skladu sa zakonom i fer plejom!

PETAK, 3. FEBRUAR

Dva dugačka dana trajala je u Skupštini Srbije rasprava na temu budućnosti Kosova tokom koje je predsjednik  Aleksandar Vučić igrao maratonsku masovnu simultanku sa svojim poltičkim protivnicima. Dramaturški je sjednica bila bogata i raznovrsna, bilo je žestokih zapleta, bilo je buke i bijesa, smijeha i poneka suza, patetične melodrame i elemenata horora. Čak i stare dobre pornografije je bilo. Nedostajala je katarza, ali nije ni planirano da nje bude, odnosno da se na ovoj sjednici išta ozbiljno, sudbonosno rasplete i okonča.

O sudbini Kosova će se odlučivati na drugom mjestu, u malobrojnijem društvu, komornijem sastavu. Vjerovatno će se to desiti vrlo brzo, sudeći prema dinamici i tempu kojeg diktiraju međunarodni predstavnici. Mogao je mirne duše Vučić svoju odluku donijeti i mimo skupštinske gungule, jer kakva god odluka bude, imat će za nju podršku svojih pristalica koji čine predominantnu parlamentarnu većinu. Vučić u posljednjih deset godina autokratski odlučuje o mnogo manje bitnim stvarima nego što je budući status Kosova. No, u ovom slučaju on ima demokratski alibi jer je dva puta u posljednjih pola godine na njegovu inicijativu i uz njegovo višednevno prisustvo  Skupština Srbije dugo i iscrpno pretresala ovu temu. On je rekao: nijedan predsjednik Srbije u zadnjih 30 godina nije podnosio izvještaje u Skupštini Srbije. To je istina. Ali istina je i to da nijedan predsjednik Srbije, osim Miloševića, dakle ni Koštunica, ni Tadić, ni Nikolić nije sebi neustavno priskrbio tolike ovlasti kakve se nalaze u njegovim rukama.

Aleksandar Vučić u Skupštini Srbije

Od dolaska naprednjaka na vlast, a pogotovo nakon što je sve poluge u toj stranci preuzeo Vučić, opozicija i slobodni mediji ponavljaju da on uživa punu podršku zapadnih zemalja. Navodni razlog tome je što je jedini Vučić može osigurati podršku za plan Zapada o nezavisnom Kosovu. Ono čega smo bili svjedoci gledajući zadnja dva dana diskusije u Skupštini Srbije, govori nam da je Vučić u stanju dobiti podršku za bilo koji potez, ili odluku na koju ga prisile zapadni pregovarači.

Još od Daytonskog mirovnog sporazuma od prije skoro 30 godina, pa preko Kumanovskog sporazuma odnosno kapitulacije Srbije u ratu sa NATO Savezom, Zapad ne traži od vlasti malih balkanskih država da odluke donose u demokratskoj proceduri, nego da to rade brzo i efikasno njihovi lideri. Iz svjedočanstava o pregovorima za uspostavi mira u BiH saznali smo da je Richard Holbrooke, glavni američki pregovarač, bi frustriran što se bosanske strane ima dvojicu političara koji se često ne slažu, Aliju Izetbegovića i Harisa Silajdžića. Za to je vrijeme u Srbiji i Hrvatskoj bilo mnogo „prohodnije“: postojala je samo po jedna relevatna adresa, Milošević, odnosno Tuđman. Iako se Daytonski sporazum odnosi na tri države potpisnice, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Hrvatsku, on nije nikada ratificiran u parlamentima nijedne od tih država. Tako će biti i sa budućim, kako se to kaže, cjelovitim dogovorom o budućnosti Kosova. Aleksandar Vučić će očigledno prihvatiti njemačko-francuski plan kojeg podržavaju i SAD. Sada je samo otvoreno pitanje na koji će se, demokratski ili manje demokratski način osigurati podrška Albina Kurtija.

SUBOTA, 4. FEBRUAR

U Mostaru je danas održana sjednica Hrvatskog narodnog Sabora, prva nakon oktobarskih izbora. Skupu su nazočili visoki dužnosnici Hrvatske prevođeni premijerom Andrejem Plenkovićem. Bila je to jedinstvena prilika da se nakon dužeg vremena na jednom mjestu, makar i u drugoj državi sretnu Plenković i Zoran Milanović, međutim, predsjednika Hrvatske ovoga puta nije bilo u Mostaru. Dragan Čović je jedini političar koji vješto balansira i održava uzorne odnose sa čelnim ljudima Hrvatske, što nije mali uspjeh i umijeće.

Uglavnom, jedinstvena poruka ovog skupa i programskih dokumenata koji su na njemu usvojeni, bilo je zadovoljstvo zbog postignutih izbornih rezultata, kao i podrška nametnutim izbornim pravilima od strane Christiana Schmidta. No, naglašavalo se da to nije kraj procesa, nego da treba dalje insistirati na izmjenama Izbornog zakona kojima će se onemogućiti da u Predsjedništvo BiH bude biran iko koga ne predloži HDZ BiH.

Plenković i Čović u Mostaru

Neko ko nije pretjerano upućen u finese bosanskohercegovačkog izbornog i političkog sustava, mogao bi se upitati sljedeće: šta su Hrvati, ili da kažemo njihovi politički predstavnici dobili nakon ovih izbora, a što im je bilo uskraćeno tokom i nakon  prethodnih izbornih ciklusa. U Parlamentu BiH i Vijeću ministara imaju jednak broj svojih visokih dužnosnika i ministara. U Domu naroda državnog parlamenta HDZ čak ima jednog zastupnika manje nego što je imao ranije. Za (pot)predsjednicu Federacije izabrana BiH je njihova kandidatkinja. Kako god se formirala Vlada Federacije BiH u njoj će biti isti broj ministara iz HDZ-a. Dapače, sjediti će vjerovatno isti ministri koji su tamo smješteni već osam godina. U kantonima se, također, neće ništa bitno mijenjati, ostat će ista meta isto odstojanje, gdje je HDZ BiH imao vlast, imat će je i dalje.

Dakle, upitat će se neko ko ne voli baratati detaljima, šta je to tačno kvalitetno novo visoki predstavnik Schmidt svojim izmjenama pogodovao HDZ-u? Da, osigurao im je da HDZ, odnosno stranke koje se okupljaju oko HNS-a ostanu i ubuduće sa svojih vječitih 13 zastupnika u Domu naroda Federacije BiH te tako priskrbe gotovo trajnu kontrolu, odnosno monopol, nad izvršnom vlašću u Federaciji BiH i državnom Domu naroda. Odnosno da se u dogledno vrijeme niko neće drugi uplitati u imenovanja hrvatskih predstavnika. Time su navodno, tvrdio je visoki predstavnik Schmidt, izbjegnute blokade koje su do sada paralizirale rad institucija. A da li su stvarno blokade napokon sklonjene u stranu. Ne, nisu. Novim izmjenjenim izbornim pravilima nije samo HDZ-u omogućeno da sa 13 zastupnika u federalnom Domu naroda kontrolira procese u Federaciji BiH. Takvu poziciju je sebi, uz dosta mutnih rabota, osigurala i Stranka demokratske akcije. Bez nje se neće moći, po svemu sudeći, formirati Vlada Federacije. Najzanimljiviji detalj, odnosno poruka sa današnje sjednice HDZ-a bio je zahtjev da se domovi naroda u Federaciji BiH ne koriste za blokadu i paralizu vlasti. Dakle, HDZ BiH poziva Stranku dmeoratatske akcije i vjerovatno  Komšićevu Demokratsku frontu da se ne ponašaju onako kako se upravo HDZ ponašao u posljednje najmanje četiri godine! Odnosno, Čović i njegovi politički sateliti priključuju se apelima svojih partnera iz Sarajeva Nikšića i Konakovića upućenih Christianu Schmidtu da nametne nove odluke uz pomoć kojih će u potpunost preuzeti vlast na svim razinama. Kako će se to sve skupa okončati nemoguće je predvidjeti. Jedino što je izvjesno jeste da je u postojećem ustavno-pravnom sistemu koji tetoši i favorizira etnonacionalistički ekskluzivizam leže uzroci svih aktuelnih i budućih kriza, blokada i paraliza.

NEDJELJA, 5. FEBRUAR

Slučaj Amira efendije Mahića, imama iz Kozarca pored Prijedora, uskoro će vjerovatno dobiti svoj sudski epilog. Efendija Mahić je pozvan na razgovor u prijedorsku policiju i to u odjel koji je zadužen za borbu protiv terorizma i srodnih krivičnih djela.

Podsjetimo, Amir Mahić je krajem prošlog mjeseca tokom održavanja hutbe u džamiji na prost i uvredljiv način govorio o srpskoj pravoslavnoj crkvi, njenim svecima, duhovnim autoritetima, tradiciji. Od njegovog govora se ogradila Islamska zajednica BiH nazvavši njegove riječi neprimjerenim i štetnim. Uskoro se i sam efendija Mahić posuo pepelom i izvinuo se za izgovorene uvrede. Kazao je da je sve što je kazao isključivo njegov privatni stav, iza koga ne stoji nijedna institucija Islamske zajednice. Dodao je kako mu nije bio cilj da se njegovi riječi koriste u dnevno-političke svrhe, niti da bilo koga uvrijede.

Amir efendija Mahić

Hutbe, odnosno govori imama u vjerskim objektima su dakle njihove slobodne teme na koje niko izvana na utiče. Moguće je na društvenim mrežama registrirati brojne primjere u kojima vjerski službenici svoja obraćanja vjernicima koriste za iznošenje krajnje problematičnih, društveno štetnih, pa i glupavih poruka, mišljenja, stavova. Formiran je posljednjih godina i decenija čitav jedan paralelni džamijski podžanr verbalnih egzibicija. Ali, se sve to može uklopiti u široku paletu nekažnjivog ponašanja koje dopušta autonomija vjere i sloboda govora. Nedavno je u televizijskom intervjuu jedan od najpoznatijih i najtjecajnih predstavnika Islamske zajednice BiH Nezim Halilović Muderis optuživao komunistički režim da su zubari ciljano uništavali zube muslimana u njegovom selu Žepi. I to je pravo vjerskih autoriteta- da govore slobodno, makar se radilo o glupostima i lažima.

Ono što je efendija Mahić pred vjernicima u Kozarcu izgovorio o pravoslavnom prosvjetitelju Svetom Savi je mila majka, čista kamilica u poređenju sa riječima koje je istom Svecu nedavno javno kazivao Milojko Pantić, doajen srpskog sportskog novinarstva. Pantićeva tirada o Svetom Savi i istorijskim falsifikatima vezanim uz njega oštro je kritizirana u srbijanskim medijima, i na tome se završilo. Nikakvog posla tu nije bilo za policiju, niti pravosuđe. Najviše se sportskom komentatoru zamjeralo što je svoje teške riječi o Svetom Savi, Vuku Karadžiću i drugim srpskim autoritetima izgovorio u jednom mediju iz Hrvatske.

Da ovdje ne pominjemo prof. Dragana Veselinova iz Novog Sada, nekadašnjeg ministra u Vladi Srbije, koji je napisao cijelu knjigu u kojoj je dekonstruirao mitove i legende o Svetom Savi.

Prije više od trideset godina srpski dramski pisac Siniša Kovačević, današnji poslanik u Parlamentu Srbije napisao je dramski tekst Sveti Sava. Kovačevićeva drama postavljena je bila u Narodnom pozorištu u Zenici, jer je u Srbiji to bilo teško izvesti. Prilikom gostovanja zeničke predstave u Beogradu u dvoranu su upali radikalski batinaši predvođenio Vojislavom Šešeljem i nasilno prekinuli njeno izvođenje. U beogradskoj javnosti je Kovačevićev dramski tekst kritiziran kao blasfemičan i uvredljiv prema pravoslavnoj tradiciji. Ali je istovremeno snažno osuđen vandalizam radikala koji su onemogućili održavanje predstave.

Mnogo toga se od tada do danas promijenilo u društvima i državama nastalim nakon raspada komunističke Jugoslavije u kojoj je ateizam bio službena doktrina. Današnja su društva  duboko klerikalizirana. Politika, država su srasle sa vjerskim zajednicama, pa se za održavanje te idile zloupotrebljavaju državne insititucije poput policije, pravosuđa, obrazovanja.

Nekako u isto vrijeme kada je kampanja protiv hodže iz Kozarca bila na vrhuncu, ispod radara javnosti i represivno-pravosudnog aparata prošla je jedna druga javno izrečena skandalozna izjava. Poznati banjalučki i beogradski glumac Nikola Pejaković, poručio je u televizijskom intervju kako je rekao „srpskom narodu“ da se opredijele da li su za vjeru, ili za večeru. Ako su samo za večeru, to jeste ako su nevjernici, odnosno ateisti, zaprijetio je Pejaković „treba im dati metak u čelo“. Nakon nekih ranijih sličnih skandaloznih izjava, poput arijevsko-nacističkog vrijeđanja osoba iz mješovitih brakova Pejaković se imao običaj izvinuti onima koje je uvrijedio. Poslije prijetnje likvidacijama nevjernika, nije osjetio tu potrebu. Kao što ni policija i pravosuđe nisu našli ništa neprilično i utuživo u toj prijetnji jednog borbenog klerofašiste.