Piše: Hajrudin Somun 

Možda će ishod rata u Ukrajini donijeti još veće promjene u svjetskoj politici, ali i ovo što se dogodilo za godinu dosta je da se oprostimo od globalizma. I da vidimo kako se posljedice ruske invazije najviše osjećaju u Evropi.

Rat se i vodi na njenom tlu, uostalom, pa se svako udaljavanje ili skretanje sa ustaljenih normi desnice ili ljevice, neoliberalizma ili populizma, tumači pitanjem: “Ko je više ili manje uz Ukrajinu ili Rusiju?”

Sunce i morska voda su najbolji

Prema tome se već formirala nova podjela kontinenta na Rusiju i Zapad, i nekoliko zemalja koje se smatraju neutralnim, kolebljivim, ili napola, kao Bosna i Hercegovina. U interesu nam je da se to novo svrstavanje svijeta i Evrope odrazi u smjeru euroatlantskih integracija kojima je, nadam se, nepovratno krenula i Bosna i Hercegovina. Da pogledamo, koliko dopušta jedna kolumna, da li će nam na tom putu moći doprinijeti neke nedavne promjene na političkom vrhu šireg regiona kojem pripada BiH.

Prije desetak dana Česi su izabrali za svog predsjednika generala Petra Pavela, koji je imao visoku funkciju u NATO-u na strani Ukrajine, a protiv Rusije. Politički je bio blizak idolu ljevice Vaclavu Havelu. Nije se u predizbornoj kampanji libio da za sebe kaže da je heroj ne samo zato što nosi Češku medalju heroja, nego zato što, kako je odgovarao novinarima: “Ne govorim to za sebe, to je za mene rekao predsjednik Vaclav Havel.” Generalski čin je stekao služeći u UNPROFOR-u na okupiranim prostorima Hrvatske. Pričao je kako je tamo imao “po život opasan susret” kad su ga “Srbi uzeli kao živi štit”.

U prvim komentarima po njegovom izboru ističe se kako je novi češki predsjednik prozapadni, proatlantski, antiruski, antikineski. Za ovo posljednje već je naljutio kinesko vođstvo zato što je razgovarao s predsjednicom Tajvana Tsai Ing-wen i zahvalio joj na čestitki. Pobijedio je lidera opozicije i bivšeg premijera milijardera Andreja Babiša. Iako nije proruski orijentisan, Babiš je prijatelj mađarskog premijera Viktora Orbana.

Šta bi bilo da je pobijedio Pavela, dovoljno je podsjetiti kako su krajem 2021, kad je izgubio izbore kao premijer, češki analitičari pisali o kraju “oligarhije i vladavine Babiša”, New York Times o “silaznoj putanji populizma u Srednjoj Europi”, a britanski Guardian o kraju postkomunističke ere s odlaskom nereformiranih komunista “u vječna lovišta”.

Česi su, dakle, odahnuli, a sredinom novembra 2022. godine i Slovenci, kada je na predsjedničkim izborima pobijedila bivša novinarka i advokatica, a politički s liberalnog centra Nataša Pirc Musar. I njoj se moglo dogoditi da izgubi da je u drugom krugu nije podržala sva slovenska ljevica.

U prvom je, naime, nadmoćno poveo Anže Logar, kandidat opozicione Slovenske demokratske stranke (SDS) bivšeg premijera Janeza Janše, koji je decenijama vodio antiliberalnu desnicu i tri puta bio premijer. Stariji žitelji bivše Jugoslavije ga pamte kao žestokog antikomunističkog opozicionara, a mlađi po takozvanom non-paperu kojim je, zajedno s mađarskim premijerom Orbanom i još nekim istomišljenicima zagovarao prekrajanje mape Balkana, a osobito Bosne i Hercegovine.

Predsjednica Pirc Musar se tako pridružila premijeru Robertu Golobu, svježem i atraktivnom liku slovenske i evropske liberalne ljevice. Ako ništa drugo, uspio je da skine Janeza Janšu s trona radikalne desnice. Odmah je unio svježinu i u tmurnu političku atmosferu ne samo Slovenije. Posebno mi se dopala njegova ideja kako se najuspješnije riješiti Covida: “Sunce i morska voda su najbolji”, kaže. Slovensku antijanšinsku trojku popunjava i nova šefica diplomatije Tanja Fajon.

Ona se, zajedno s premijerom Golobom, izuzetno, a možda i odlučujuće, založila u Evropskoj uniji za davanje kandidatskog statusa BiH, dok se istovremeno politički vrh Hrvatske “ubio” da ubijedi EU, Evropski parlament, pa i NATO, kako nema mira ni stabilnosti BiH bez izmjene njenog Izbornog zakona.

Milanovićev politički blizanac

Ovo ne znači da se sva Evropa oslobađa talasa krajnje desnice i populističkih lidera. Najbolji su primjeri Švedska i Italija, u kojima su 2022. na izborima pobijedile desničarske stranke i na čelo vlada došli “iliberalni” premijeri. U Francuskoj ultradesničarka Marine le Pen zamalo nije pobijedila centristu Macrona. Svijet nije zapanjila vijest da je na čelo italijanske vlade došla prva žena, nego što je Giorgia Meloni prva premijerka krajnje desnice od Benita Mussolinija.

Švedski premijer Ulf Kristerson ne bi mogao formirati vladu bez podrške stranke s neonacističkim korijenima. U septembru je Washington Post pisao da su upravo švedski izbori 2022. “označili novi uspon krajnje desnice u Evropi”.

Međutim, u njenom centru i niže prema Balkanu, posebno u bivšim komunističkim zemljama, stanje je ipak drukčije, ili bar ima drukčije tendencije. Kao što pokazuju primjeri Češke i Slovenije, ozbiljno počinje da puca “nova osovina zla”, kako je prije koju godinu nazivao filozof Slavoj Žižek. On je pri tome otvoreno govorio da misli na mađarskog premijera Viktora Orbana, poljskog Jaroslava Kačinjskog i svog slovenskog Janeza Janšu.

Možda su tome doprinijela unutrašnja kretanja u tri zemlje, nešto i ukrajinski rat, ali se malo prevario i jedan takav um kao što je Žižekov, bar što se tiče Janše. Rekao je da je “prerano otpisati lidere poput Janše, Orbana i Kačinjskog”, čije tri zemlje je opisao kao “novu osovinu zla”. A ko zna, Janša je uporan i žilav političar, koji ne misli da je potpuno otpisan.

Na prostoru kojem pripada i Bosna i Hercegovina na djelu je sve to kroz šta su prošle bivše komunističke zemlje, pa i bivše jugoslovenske republike.

U njima je, međutim, prije svega na djelu žestoki nacionalistički populizam, ukoliko se tako nježno mogu nazvati isključive nacionalne politike stranaka i lidera koji se ne odriču ekspanzionističkih ciljeva zacrtanih ne samo u doba komunizma, nego dok su još bili u sastavu Austro-Ugarskog ili Osmanskog carstva.

Čak se Viktor Orban slikao ispred mape na kojoj su Mađarskoj ucrtani dijelovi današnje Hrvatske. On se još drži, ali mu je izbijen jedan od stubova podrške, iz Ljubljane. Ima je iz Beograda, gdje se zajedno s predsjednikom Aleksandrom Vučićem opire sankcijama protiv Rusije.

Ima i podršku predsjednika Hrvatske, još jedne članice NATO-a, ali Milanović nema ovlasti kao on. Uz to, osim Putinovih glasnogovornika, malo ko Milanovića uzima ozbiljno. I njemu je morao teško pasti poraz Janeza Janše, tog “Milanovićevog političkog blizanca”, kako prije desetak dana piše Slobodna Dalmacija. Ozbiljno treba uzeti igru koju lider bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik igra s Viktorom Orbanom, nadajući se da će mu pomoći pri razbijanju Bosne i Hercegovine. Nije to što sanja Dodik u opsegu mojih zanimanja, kolega Slavo Kukić to, na primjer, mnogo bolje prati, ali osjećam da će, prema ishodu rata u Ukrajini u kojem Rusija ne može pobijediti, talas promjena iz Češke i Slovenije zahvatiti i Mađarsku.

(Oslobođenje)