Piše: Boro KONTIĆ (Gradski.me)

Prisustvo Christiana Schmita, Visokog predstavnika za BiH, na netom okončanoj Münchenskoj konferenciji o bezbjednosti,  prošlo bi manje-više rutinski da u isto vrijeme ne bijaše dvadesetak minuta na ZDF TV kanalu, gdje se Schmitom pozabavio satiričar, Jan Böhmermann.

I bez Böhmermanna se dalo primijetiti da je Christian Schmidt  Bosnu i Hercegovinu, na kojoj debelo zarađuje, pomenuo tek jednom rečenicom. U offu je dao na znanje da bi, da posao-misija ne zove, tako rado još ostao u Münchenu. Je li Christian Schmidt rođen u Münchenu, te mu se ovaj put naročito teško bilo vratiti u Sarajevo? Nije. Rođen je u jednom malom mjestu.Takva su njemačka mjesta razglednički lijepa. Ali, kada je neko duhom i dušom provincijalac (ne podrazumijeva to da si rođen u provinciji-podsjetiti  se treba kako je o tome pisao Mirko Kovač, zaključivši da „nema ništa gore od provincijalca“!) onda uvijek čezne za „centrom“ . Sjetiti se valja „nežne čežnje za Beogradom“o kojoj bi nam nešto, a aktuelno, mogao reći  Milojko Spajić, rođen u Crnoj Gori.  Provincijalna čežnja za centrom uvijek podrazumijeva nižu, banalniju, vulgarniju, kičersku atribuciju centra. O takvom Münchenu, odnosno provincijalcu koji se udjenuo u München, sjajno piše Thomas Mann u svom prvom romanu. O liku za kojeg se kaže da nije rođen u Münchenu, ali je „pravo münchensko dijete“. Za njega će se u romanu reći da je osoba u čijim venama ne teče krv nego „smjesa hmelja i slada“. A  ideal porodično-bračnog života sažima u rečenici: „Svaki ćemo dan jesti svinjsku pečenku“.

Christian Schmidt je u Münchenu čeznuo ostati koji dan prije povratka u Sarajevo, zbog, možda, grandiozne münchenske Pinakoteke? Ili, ipak, zbog dobre kobasice, kolača, pivnice? Sjetih se kako je sin Thomasa Manna, talentirani a kosmički nesretan Klaus Mann, Hitlera prvi put vidio u münchenskoj kafani Carlton. Sjedi Hitler okružen obožavateljima i jede tortu od jagoda. Progutao tri parčeta sa tučenim vrhnjem, na putu i četvrti. Hitlerova „ infantilna, a grabežljiva proždrljivost“ zgadila je Klausu dan. Christiana Schmidta nismo imali priliku gledati da jede tortu od jagoda, ali jesmo  gledali kako pred novinarima fizički izobličen ponavlja riječ namijenjenu bosansko-hercegovačkim političarima: „Rubbish…“ (Smeće). Satiričar Jan Böhmermann je i to sjajno uklopio u karikaturu. Žao mi je što mu je promakla Schmidtova izjava da je on „racionalni Nijemac“. Ostavljajući nas u dilemi da li pod tim podrazumijeva da su svi Nijemci racionalni ili da je on Nijemac koji je racionalan. Ovo prvo je na putu ka rasizmu.

Identifikaciju po mjestu rođenja ne cijenim, ne garantira tačnost, nerijetko je maliciozna, ali je ovdje ipak koristim. Jer primijetih da je u rodnom gradu Jana Böhmermanna koji se satirično pozabavio Christianom Schmidtom, rođen još jedan Nijemac „BiH narativa“. Hans Koschnick. Stigao je u Mostar nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, 1994. Kao EU namjesnik. Preporučilo ga je dugogodišnje, uspješno upravljanje rodnim gradom Bremenom. A Bremen je uvijek poslovično naginjao „lijevom“. Tri godine Koschnikovog gradonačelnikovanja Bremenom poklopile su se, evo računam, sa tri prve godine života Jana Böhmermanna. I u priči o Hansu Koschnicku i Bosni i Hercegovini se kao i u ovoj o Christianu Schmidtu i Bosni i Hercegovini, pominje supruga. No, dok je Christianu Schmidtu, saznajemo zahvaljujući Janu Böhmermannu, supruga kičerajski-patetično rekla da ga sam Bog šalje Bosni i Hercegovini, Hansu Koschnicku je, saznajem iz jednog intervjua, supruga skromno rekla: Ti se ionako boriš za pravdu, idi pa… pokušaj. Hans Koschnick je pokušao, ali nije izdržao. Upoznao sam ga januara 1996. Djelovao mi je, i samom umornom (netom izašao iz sarajevske opsade) kao kosmički umoran čovjek. Preživio dva fizička napada, doživio je atentat poslije našeg mostarskog susreta. Nakon toga odlazi. Nedvojbeno direktno je govorio da ima konstantan problem sa „hrvatskom stranom“ . U nekom zabitom novinskom kutku nalazim poslije podatak da je Koschnick po povratku u Njemačku ličnom novčanom donacijom podržao Mostar. U Mostaru je neko, kad su se slegle godine, predložio da mu se „dodijeli“ ulica. Nije je dobio.

Bilo bi mi drago saznati da je u satiričnom bavljenju Jana Böhmermanna Christianom Schmidtom  udjela imala i priča o Hans Koschnicku. Da je, naime, Jan Böhmermann upoznat sa onim šta je bivši gradonačelnik njegovog rodnog Bremena, doživio od političke garniture s kojom je danas Christian Schmidt po svoj prilici preko mjere blizak .

Naravno, nisam toliko naivan da pomislim kako je problem izolovano u Christianu Schmidtu. Kažem ovo povodom nedavnog TV uživo javljanja  osobe sklone Bosni i Hercegovini (sa polica iza njega znakovito se šepuri famozna ZOI 1984 Vučko maskota!). Osoba skicira psihološki profil Christiana Schmidta. Bezmalo sugeriše da u njegovom psihološkom profilu treba tražiti pukotinu u koju bi se mogao udjenuti autentični bosansko-hercegovački interes. Jalova je i naivna to rabota. Da mu svaki dan obezbjedimo pečenku koju pominje Thomas Mann? Sve je ipak prostije, a teže: onaj ko ga je birao i poslao, on ga i opoziva. Ili ne opoziva. Christiana Schmidta.

Uzgred, Christian Schmidt nije prvi visoki predstavnik stigao iz Njemačke. Bijaše i Christian Schwarz Schilling. Prethodio mu je Visoki predstavnik (Paddy Ashdown) koji je ogroman posao obavio, te se od nasljednika baš i nije nešto novo a bitno očekivalo. Prešutno je poznato da je Schwarz Schilling nenadano, gdje god se zatekao, znao nakratko zaspati. To medicina nekako imenuje. Osoba iz grupe bosansko-hercegovačkih novinara-aktivista koja ga je imala priliku upoznati prije njegovog dolaska u Bosnu i Hercegovinu mi je o tom susretu pričala. Primio ih ljubazno. Razgovarao, pokazao interes, raspitivao se i odjednom… zaspao. I šta ste vi na to uradili? pitam. Ništa, sačekali smo da se probudi. Ne bih ovo pominjao da kao ilustraciju nemam i dijametralno suprotno svjedočenje. Pričala mi je Munira Subašić, predsjednica Udruženja Majke Srebrenice i Žepe, koja očito nije znala za Schillingov medicinski problem (uostalom nisu znali ni oni novinari). Otprilike ovako. Nabraja Munira Subašić sve svjetske likove s kojima se sretala i imala okršaje pa će: Pa i onaj Visoki predstavnik, Schwarz Schilling. Ja govorim na konferenciji, a on prispao. Kad sam podviknula: „Ti spavaš dok ja pričam! momentalno se probudio.“