Prvi mart - Dan nezavisnosti BiH, Bakiru Nakašu, bivšem direktoru Opće bolnice "Prim. dr. Abdulah Nakaš" u Sarajevu budi lijepe, ali i teške emocije. tog 1. marta 1992. godine glasao je za nezavisnost države BiH na referendumu, a već naredni dan saznao je da mu je otac mrtav. Poručuje da današnji političari zaboravljaju "za šta smo se opredijelili 1. marta 1992. godine". 

Ističe da zbog ratnih dešavanja u Ukrajini i tragedije koju su doživjele Turska i Sirija, često se sjeti svega onoga što su on i njegove kolege proživjele tokom rata nakon proglašenja nezavisnosti, proživjele i sposobnosti da “iz ničega izvuku nešto” kako bi spasili živote pacijenata.

“Često zaboravimo te naše mogućnosti i oslanjamo se na mobitele za komunikaciju, igrice, programe… Trebalo bi povremeno, da ne bude samo za praznike, ostaviti traga, a on mora biti zapisan i povremeno puštati da ljudi čuju i vide jer mnogi ne znaju, a mnogi će da zaborave. Prvo mart mi budi različite osjećaje. To je period kada samo pozvani da se izjasnimo da li želimo suverenu, nezavisnu BiH, ravnopravnu s drugim republikama bivše Jugoslavije. To mi je drag dan, kada smo imali mogućnost da javno kažemo mišljenje i suprotstavimo  idejama nacionalističkih stranaka o cijepanju BiH i pripajanju nekim drugim republikama koje su postale ili će tada postati samostalne. Nažalost, već u noći s 1. na 2. martu su vezane za neprijatnosti i barikade, a 2. mart i meni lično jer sam pronašao oca u mrtvačnici. U jednom momentu sam dobio nezavisnost, a izgubio oca”, rekao je Nakaš za N1.

Ističe da današnji političari zaboravljaju “za šta smo se opredijelili 1. marta”.

“Većina političara se trudi da se postave na način da svoju obavezu koju su dali svojim glasačima ispune – da narod koji predstavljaju bude u povoljnijoj situaciji nego drugi narodi. To negativno utiče na cjelokupnu situaciju u BiH”, rekao je Nakaš.

Prisjetio se i “bosanskog čuda” koje su zdravstveni radnici izvodili boreći se za živote pacijenata u ratnim uvjetima kada nisu imali ni lijekove ni opremu.

“Svaki dan su liječili između 10 i 50 ranjenih, a njihovo djelovanje je zaboravljeno”, dodao je.

“Da se ne zaboravi! Ako pustimo društvo da zaboravi ono što je bilo u prošlosti, nećemo imati budućnost”, rekao je Nakaš