Piše: Senad Avdić

PONEDJELJAK, 20. FEBRUAR

Današnja posjeta Elmedina Konakovića, ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Hrvatskoj praćena je kontroverzama i uznemirujućim nejasnoćama. Tokom boravka u Zagrebu sreo se Konaković sa najvišim dužnosnicima, predsjednikom države, premijerom i ministrom vanjskih poslova Hrvatske. Dok su ga hrvatski političari i mediji hvalili kao modernog i na kompromise spremnog političara, u medijima i dijelu političke javnosti u Sarajevu je označavan kao izdajnik i površni šarlatan.  Konaković je po povratku u Sarajevo, uzvratio oštro, prepirući se sa novinarima koji su, kako je optužio, njegove izjave izvadili izvan konteksta. Gledao sam pomno press- konferenciju Konakovića i njegovog hrvatskog kolege Radmana u Zagrebu i ništa ministru BiH nisu imputirali, što on nije tom prilikom kazao. A rekao je da će sa hrvatskim domaćinima u predstojećim nedjeljama i mjesecima razgovarati o izbornom zakonodavstvu i izmjeni Ustava u BiH, što je samo po sebi diplomatski presedan, da ne kažem skandal.

Elmedin Konaković i Gordan Grlić Radman u Zagrebu (Foto: Anadolija)

Prema onom što se moglo vidjeti iz medija, posjeta ministra Konakovića Zagrebu je bila loše organizirana, bez ozbiljne pripreme i jasne platforme, poput neobaveznog turističkog izleta praćenog slatkorječivim čavrljanjem  ugodnog uhu njegovih domaćina. Ministar vanjskih poslova je odranije poznat kao improvizator, gigant riječi i patuljak djela, koji je odsustvo temeljnog obrazovanja i znanja pokriva verbalnim bujicama lišenih suštine i konzistetnosti. Sportskim jezikom rečeno, Konaković je do sada baveći se lokalnom politikom, igrao na male goliće; iznenada je izašao i zaigrao na velikoj nogometnoj pozornici za koju nema ni kondicije ni vizije.

Mediji su uočili i zločesto komentirali to što ministra Konakovića na svakom dosadašnjem putovanju u stopu prati njegov zamjenik Josip Brkić, što inače nije praksa. Zamjenik ministra se pojavljuje samo tamo gdje njegov šef ne može biti prisutan. U nekim objašnjenjima te prakse tvrdi se da Brkić igra „flastera“ nad bivšim košarkašem Konakovićem, uhodi ga po nalogu vlastite stranke HDZ-a. Meni se, pak, čini da se možda o drugom problemu tu radi: da je Konaković svjestan vlastite nekompetentnosti, nedoraslosti i neiskustva u vanjsko-političkim stvarima što kod njega proizvodi zazor, nesigurnost i inhibiranost. Zbog toga mu je neophodno i dragocjeno prisustvo i pomoć njegovog zamjenika Brkića, iskusnog, školovanog i vještog diplomate.

Sticajem okolnosti posljednjih mi je godina kroz ruke prošlo desetine knjiga koje se bave teorijom, praksama i principima diplomacije. Nešto sam od toga i pročitao, čak i upamtio. Dovoljno da si utuvim u glavu da je riječ o ozbiljnom, zahtjevnom poslu koji ima svoje zakonitosti i tehnike. Nisam siguran da je Konaković ijednu važnu knjigu iz te tematske oblasti (kao i mnogih drugih!) pročitao, i onaj ko ga natjera da to učini, osevapit će se.

Zapanjujući je i narcistički amaterizam i gotovo autistično solističko srljanje i Denisa Bećirovića, člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka. Danas je uputio Ustavnom sudu BiH zahtjev za provjeru ustavnosti jednog zakona donesenog u RS. Previdio je on, ili njegov savjetnički tim, da Zakon nije objavljen u Službenom glasniku, zbog čega će njegova apelacija morati biti ponovljna.

Izgovori i alibiji koji se nude, poput onih da su Konaković i Bećirović još uvijek mladi, neiskusni te da će s vemenom sve doći na svoje, ne mogu biti prihvatljivi. Bećirović je, recimo, stariji od talijanske premijerke Giorgie Meloni, a Konaković  od francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. Nije baš džentlmenski podsjećati, ali ipak recimo da je Borjana Krišto dvije decenije starija od Rishi Sunaka, premijera Velike Britanije.

Ono što se ovdje kod nas najavljivalo kao podmlađivanje kadrovske politike pretvoreno je u njenu infantilizaciju, nezrelost i pojeftinjavanje.

UTORAK, 21. FEBRUAR

Nakon što je nedavno objavljen izvještaj Transparency Internationala koji pokazuje da se BiH klizi među najkorupmiranije zemlje na svijetu, ništa bolji rejting naše zemlje nije ni na indexu zemalja kojim se mjeri stupanj demokracije u njima. Taj izvještaj koji se odnosi na prošlu 2022. godinu je nedavno objavio Economist Inteligance Unit i obuhvatio je 165 nezavisnih država.

Bosna i Hercegovina na toj listi zauzima katastrofalno 97 mjesto, daleko iza svih zemalja u regionu. Nakon nas najlošije u pogledu stanja demokratije stoji Sjeverna Makedonija koja je na 72. poziciji, dok Srbija zauzima 68. mjesto.

Bosna i Hercegovina je svrstana u kategoriju država za koje se tvrdi da su „hibridni režimi“. Tu nam društvo prave zemlje poput Gruzije, Armenije i Ukrajine. Samo smo nešto malo bolji i demokratičniji od država koje su označene kao autoritarne, u kojima se sistemski guše demokratski procesi, kakve su Rusija, Bjelorusija i brojne srednjoazijske države.

Ništa povoljnije nije stepen demokracije u BiH ocijenjen ni u prošlogodišnjem izvještaju Freedom Housa.

Nije mi poznato da li se ovi mračni, alarmantni izvještaji međunarodnih organizacija koji iz godine u godinu bilježe sve veći stepen korupcije te mnogo lošije stanje demokratskih sloboda raspravljau na bilo kojem mjestu, ili instituciji sistema. Umjesto suočavanja sa surovom, bespespektivnom svakodnevnicom, vlast ispaljuje neodgovorne optimistične parole bez ikakvog pokrića u realnosti o tobožnjem vraćanju ugleda i promjeni međunarodnog imidža zemlje. U tome ih nekritički ohrabruje i međunarodna zajednica. Sve je to daleko od realnosti, stvarnog stanja konkurentnosti BiH na bilo kome polju. Osim, eventualno, Zvezdama Granda gdje iz godine u godinu naši predstavnici nemaju premca...

SRIJEDA, 22. FEBRUAR

Kada je ono prije dvije-tri godine otvoren slučaj fakultetske diplome Osmana Mehmedagića Osmice, direktora Obavještajno-sigurnosne službe BiH, o njemu se, pored medija i pravosuđa, raspravljalo i na partijskim tijelima stranke koja je stajala iza njegovog izbora. Tih je dana lider SDA Bakir Izetbegović stranačke kolege upoznao sa radosnom viješću. „Osmica je nabavio diplomu“, kazao je hvatajući muštuluk. U neka druga vremena, diplome se nisu nabavljale, nego su sticane nakon mukotrpanog studiranja, učenja, ali ta su vremena iza nas. Danas su fakultetske i druge diplome postale tržišne, a ne obrazovne kategorije, one se nabavljaju, sa njima se trguje, njih se nabavlja, odnosno kupuje. Ljudi više ne studiraju, ne uče, ne polažu ispite. To je prevaziđeno, ta su vremena prošla. Sada je sve komercijalizirano, monetizirano, znanje je postalo prevaziđeni luksuz kojim se zamajavaju nostalgičari i besposličari.

Pričao mi je nedavno poznanik koji predaje jedan zahtjevan predmet na privatnom medicinskom fakultetu da je nakon što je studenta oborio na ispitu imao problem sa vlasnikom fakulteta, tajkunom i uglednim pripadnikom nove društveno-političke klase. „Deder mu puhni malo vjetra u leđa, nemoj biti strog prema njemu“, ukorio ga je gazda fakulteta. Kada je profesor rekao da će ta neznalica danas-sutra liječiti ljude, da će o njegovom (ne)znanju i (ne)stručnosti ovisiti životi pacijenata, gazda ga je umirio. „Ne sekiraj se ti zato, oni kad završe neće liječiti naše ljude, nego Nijemce, Austrijance, Evropljane. Svi će oni, neko prije, neko kasnije, otići odavde  čim im im dadnemo diplomu“.

U današnjoj akciji pripadnika SIPA-e koja je po nalogu državnog Tužiteljstva BiH pretresla više privatnih fakulteta širom Bosne i Hercegovine pohapšeno je pola tuceta vlasnika privatnih fakulteta u oba entiteta. Akcija je pripremana i vođena tri godine, prikriveni inspektori su sami kupovali fakultetske diplome „po nabavnoj cijeni“. Milanko Kajganić, glavni državni tužilac, kaže da je akademski rad u toj mjeri osramoćen i banaliziran da su fakultetske diplome prodavane i kupovane na benzinskim pumpama i sličnim lokacijama. Kaže Kajganić da je tokom istrage sve to dokumentirano, snimljeno i predato tužiteljstvu. Uhapšeni su direktori privatnih fakulteta na kojima je svoje dvije diplome, a nijednu validnu, nabavio pomenuti, donedavni direktor OSA-e Mehmedagić. Ostaje nam da se nadamo da inspektori državne policijske agencije diplome koje su fiktivno kupovali kao prikriveni istražitelji - lažni studenti neće ubuduće koristiti uza napredovanje u karijeri! 

ČEVTRTAK, 23. FEBRUAR

Gradonačelnik Pule, Filip Zorčić mu je ime, postao je regionalno poznat nakon što je zabranio održavanje koncerta nekoliko izvođača folk muzike. Koncert se za mjesec dana trebao održati u dvorani koja je u vlasništvu grada Pule, pa je gradonačelnik procijenio da bi izvođenjem te muzike koju je on nazvao turbofolkom, ili cajkama, bila oskrnavljena kulturna misija dvorane, kao i identitet tog istarskog grada. Taj je identitet on nazvao evropskim i mediteranskim, a muziku čije je izvođenje zabranio, navodno je ocijenio kao srpsko smeće. Organizator koncerta tvrdi da je interes publike u Puli za koncert na kojem su trebali nastupiti pjevači Duško Kuliš, Ana Bekuta i Dragan Kojić Keba bio ogroman i da se karte gotovo već bile rasprodane.

Filip Zorčić

Javnost u Hrvatskoj je podijeljena oko ovog događaja. Neke ad hoc ankete pokazuju da je otprilike jednak broj onih koji podržavaju gradonačelnika Pule, kao i onih koji se protive bilo kakvim zabranama, pa i nastupa folk muzičara.

Mnogo je nelogičnih, spornih, pa i krajnje odvratnih elemenata u nedemokratskom postupku gradonačelnika Pule. Prva je što taj potez odnose u regiji, konkretno Srbije i Hrvatske vraća barem 20-ak godina unazad u olovna vremena kada su u Hrvatskoj bili prećutno zabranjivani srpski muzičari, filmovi, pozorišne predstave, knjige... Istovremeno su jedno duže vrijeme građani Srbije preko službenih propagandnih kanala pozivani da ne odlaze na ljetovanja u Hrvatsku. Ta hladnoratovska prepucavanja za koja se vjerovalo da su prohujala sa vihorom, vraćaju se na mjestu gdje se to najmanje očekivalo - u Puli, odnosno Istri. U tom je smislu atak gradonačelnika Pule na srpske pjevače glup, barem koliko je imbecilan bio ne tako davni napad Aleksandra Vučića na istarsko vino Malvaziju! Niti će srpski turisti prestati piti hrvatska vina, niti će publika u Puli dići ruke od srpskih folk pjesmica.

Objašnjenje da će tzv. srpske turbofolk zvijezde narušiti identitet Pule, i to mediteranski i evropski, također su na rubu pameti. Jadan je taj identitet ako ga treba braniti od šačice estradnih tezgaroša. Neko je u Hrvatskoj ovih dana podsjetio da se u Puli tokom ljeta organizuju masovni koncerti elektro pop i rejv muzike, koja nimalo nije bliska mediteranskom mentalitetu, pa se niko nije našao daih zabranjuje.

I na kraju, niko se u Hrvatskoj nije bavio barem ovlašnom analizom muzike koju izvode pjevači kojima je zabranjen nastup u Puli. Duško Kuliš i Ana Bekuta predstavljaju sami vrh novokomponovane narodne muzike. Niti je Kuliš turbofolker, niti je Bekuta prizemna cajka, kako se u Hrvatskoj tretira. Ana Bekuta je uz Halida Bešlića, izvođačica sa najvećim brojem kvalitetnih urbanih pop-folk pjesama koje su daleko iznad razuzdane turbo-folk dernjave. Dragan Kojić Keba neuporedivo je muzički i izvođački pristojnija i zanimljivija  pojava od, primjerice, njegove donedavne snajke Severine Vučković, kojoj niko ni u Srbiji ni Hrvatskoj nije spočitnuo da kvari identitet.

I na kraju da se zadržimo kod Duška Kuliša kojeg je gradonačalnik Pule optužio da su mu pjesma „srpsko smeće“. Organizator koncerta je kazao da je Kuliš, „naš čovjek Dalmatinac iz Splita“, što je ,naravno, krivo. Duško Kuliš je školovan, obrazovan pjevač koji rođen u Kreševu. Potiče iz muzičke familije, svira nekoliko instrumenata. Njegov je repertoar vrlo širok i raznovrstan, ima ukusa u izboru i mjere u izvođenju. To samo potvrđuje da gradonačelnik Pule ne samo što ne pravi razliku između muzičkih žanrova, nego mu je, izgleda, i kulturrasistička, šovinistička motivacija sasvim  izmakla kontroli. Kada je prije 10-15 godina u Sarajevu zabranjen koncert Marka Perkovića Thompsona, mnoge lokalne hrvatske političke i kulturne udruge su oštro prosvjedovale zbog te zabrane. Bilo bi logično, da sada nakon zabrane njihovom zemljaku Dušku Kuliša da pjeva u u Puli reagira, recimo HDZ iz njegove  Srednje Bosne, ili neki ogranak „Napretka“.

PETAK, 24. FEBRUAR

Generalna Skupština Ujedinjenih naroda izglasala je sinoć neobavezujuću rezoluciju kojom se poziva Rusija da obustavi napade na Ukrajinu i povuče svoje trupe iz nje. Time je svijet simbolički, ali i formalno, godinu dana nakon početka  agresije na susjednu zemlju pozvao  Rusiju da se vrati u okvire međunarodnog pravnog poretka.

Bosna i Hercegovina se našla među 131 zemljom koja je glasala za rezoluciju UN-a. Milorad Dodik, predsjednik RS, smatra da se BiH trebala naći među onih sedam država, koje su glasale protiv rezolucije. Riječ je o marionetskim zemljama, poput Sirije, Nikaragve, Malija koje su na manje-više na eksplicitan način pod kontrolom Putinovog režima.

Milorad Dodik je odavno svoju političku sudbinu, kao i sudbinu Republike Srpske i njenih građana direktno vezao uz režim Vladimira Putina i njegovu budućnost. Pokušaji da u takvu vrstu ovisnosti, gotovo talačke krize, dovede cijeli prostor BiH mu ne uspijevaju i to ga čini razdražljivim i agresivnim. Podržavati, pa i otvoreno navijati za rusku agresiju prije godinu dana kada je ona zpočela možda se nakako moglo i razumjeti, imajući Dodikovu oslonjenost na ruski državni vrh. Koji je, sjetićemo se toga, potpuno samouvjereno krenu u rat  bez ikakve sumnje u svoju pobjedu. Danas, međutim, kada je Rusija zaustavljena i u velikoj mjeri poražena, držati slijepo njenu stranu nije pokazatelj viška ljubavi prema Putinu, nego i manjka inteligencije i političke odgovornosti.

Jedno istraživanje koje je ovih dana vođeno među građanima Srbije, dalo je vrlo zanimljive rezultate o njihovom odnosu prema ruskoj agresiji na Ukrajinu. U prvih 4-5 mjeseci tokom kojih je ruska vojska u Ukrajini znala samo za pobjede, i bez problema okupirala ogromne dijelove te zemlje, podržavalo ju je skoro 90 posto građana Srbije. No, u jesen prošle godine kada ukrajinska vojska odnosi velike pobjede, oslobađa značajna dijelove okupiranog teritorija, podrška srpske javnosti Rusiji je bitno smanjena na nekih 60-70 posto građana. Ništa ne uspijeva kao uspjeh, ili kao u  onoj popularnoj pop-pjesmici- Svijet voli pobjednike.

Da se vrlo teško otrgnuti od bratskog ruskog zagrljaja, moguće je vidjeti po izjavama ambasadora Rusije u Srbiji Bocan Harcenka. Na svaku najavu srbijanskih vlasti da bi mogle uvesti sankcije u Rusiji, on zaprijeti da bi to promijenilo odnos njegove zemlje prema prijemu Kosova u međunarodne organizacije.

Možda bi se i Dodik usljed promijenjenih vojno-političkih realnost u ukrajinskom ratu malo korigirao i ublažio svoj rusofanatizam, ali on dobro zna da to ima i svoju cijenu. A cijenu koju plaćaju neposlušni otpadnici od Putinovog režima možemo svakodnevno pratiti po broju bivših ruskih uglednika koji nesmotreno padaju sa prozora, balkona, ginu u saobraćajnim nesrećama, ili stradavaju od čudnih gasova bez boje i mirisa.

SUBOTA, 25. FEBRUAR

Refika Lendu upoznao sam prije tačno 30 godina. Bilo je to u Novom Travniku gdje je bio komandant općinske Teritorijalne odbrane. U Novom Travniku je, uporedo sa Gornjim Vakufom i Prozorom, u jesen 1992. godine izbio prvi oružani sukob između Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane.  Hrvatska strana i mediji su za sukob optuživali Lendu, ističući da je dugo bio oficir JNA. On mi je objašnjavao pozadinu i razloge toga sukoba. Tvrdio je da su u oktobru 1992. godine u Novi Travnik stigli teški šleperi iz Hrvatske. Namjera je bila da hrvatska strana preuzmu i u  susjednu državu prebaci dio pogona tvornice namjenske industrije Bratstvo Novi Travnik, jedne od najvećih te vrste u bivšoj državi. Navodno je za to postojao i pristanak državnog vrha iz Sarajeva. Refik Lendo i vojska pod njegovom komandom su to spriječili, nakon čega je HVO pokušao oružjem zauzeti fabriku Bratstvo. Oružani sukobi su trajali nekoliko dana, a nakon njih je Novi Travnik ostao podijeljen grad.  Nakon toga je Lendo prekomandovan u Zavidoviće.  Vrlo brzo nakon njegovog dolaska izbili su sukobi između HVO i Armije u ovom gradu, kao i susjednom Žepču. I za njih su hrvatske vlasti optuživale komandanta Lendu. Međutim, napetosti između dvije vojske su trajali mjesecima i bilo je pitanje dana kada će prerasti u potpuni rat.

Refik Lendo i Lidija Bradara (Foto: Slobodna Bosna/Samir Saletović)

Navodno je nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma i fiktivne  integracije dviju vojski u Federaciji BiH, hrvatska strana zahtijevala da se Lendo izmjesti za prostora srednje Bosne. Tako je vojničku karijeru nastavio u Drugom Korpusu Armije BiH u Tuzli gdje je ostao do kraja rata, pa i godinama nakon Daytonskog sporazuma. Iako ga se sporadično optuživalo, nikada nije ponuđen konkretan dokaz da su jedinice pod njegovom komandom bile umiješane u ratne zločine.

Ono što mogu posvjedočiti iz prve ruke, na temelju tadašnjih razgovora sa najutjecajnijim ljudima političke, vojne i vjerske strukture u srednjoj Bosni, jeste da su sa olakšanjem dočekali njegov odlazak sa tih prostora. Bio je pod stalnim sumnjama i optužbama, što zbog karijere u JNA, što zbog odbijanja da se povinuje nasilnoj ideologizaciji vojske pod njegovom komandom. Sumnjičen je i zbog mješovitog braka i niz drugih privatnih „neuklapanja“ u aktuelni narativ. „Htjeli su po svaku cijenu od njega napraviti Sakiba Mahmuljina, lojalnog i poslušnog oficira, ali Lendo nije taj karakter, i zato ga ne podnese“. Ovo mi je kazao visoki oficicir Trećeg kuprusa Armije BiH u ljeto 1993. godine. 

Po penzionisanju se vratio uz rodni Novi Travnik, gdje se angažirao u Stranci demlokratske akcije i jedno vrijeme bi načelnik Općine.

Nakon što je na vrlo sumnjiv način osigurala većinu u Domu naroda Federalnog parlementa, SDA je instalirala Refika Lendu na poziciju (pot)predsjednika Federacije BiH. Bez njegovog pristanka se neće moći formirati Vlada Federacije, a on na to neće pristati ukoliko u njoj ne bude mjesta za ministre iz SDA.

Ono što se treba priznati Bakiru Izetbegoviću i njegovoj stranci jeste da je vrlo promućorno penzioniranog generala Refika Lendu isturila da vodi ovaj mučan i iritantan proces. Nakon izlaska iz vojske on je vremenom postao lojalni vojnik partije. Lendo je povjereni zadatak shvatio kao rovovsku bitku u kojoj nema odstupanja, niti komproimisa sa, ovog puta, poltičkim predstavnicima. Koliko će u tom ustrajavati, neće ovisiti od njega nego od više sile: međunaordne zajednice koja jedina može raspetljati ovaj čvor kojeg je sama i zapetljala. Penzionirani general će tada vjerovatno  džentlmenski kapitulirati i istaknuti bijelu zastavu pred nadmoćnijim pritivnikom jer druge linije odbrane stranačkih interesa naprosto nema!

Ono što bi po mišljenju ovoga novinara Refik Lendo morao uraditi, jeste javna odbrana njegovog kolege, potredsjednika  Igora Stojanovića od šovinisitičkih uvreda, optužbi, bez obzira što one dolaze iz SDA. Lendo, to pouzdano znam, nije ni Hamdija Abdić Tigar, ni Fikret Prevljak, jedini preostali SDA-ovi generali, on to mora uraditi i kao džentlmen, ali i kao general vojske u kojoj se borio Stojanović. To što danas o Stojanoviću govore ratni dezerteri i uspaljene dezerterke sa deficitom u indeksima, svojim sam ušima slušao da ista struktura govori o Refiku Lendi dok „nije došao tobe“. Solidariziranjem sa dopredsjednikom Federacije BiH Igorom Stojanovićem se štiti i dignitet Federacije BiH i oružanog otpora agresiji!“

NEDJELJA, 26. FEBRUAR

Opasnosti od autokratskih lidera ne dolaze samo od toga što verbalno podržavaju, aktivno ili pasivno rusku, Putinovu agresiju na Ukrajinu. To, naravno, nanosi ozbiljnu štetu njihovim društvima i državama, ali ipak posredno i ne toliko vidljivo. Prava opasnost počinju u trenutku kada se lokalni autoritarci i putinoljupci u rješavanju problema u svojim zemljama koriste nedemokratskim i nasilni(čki)m metodama koje preuzimaju od svog uzora iz Kremlja. Šikaniranje  i marginaliziranje opozicije, uznemiravanje susjeda, odbacivanja međunarodnih pravnih normi, zaobilaženje demokatske procedure u korist interesa autokratskog despota, sve su to refleksije aspolutističkog modela vladanja iz Kremlja na mikro sredine i njihovu vlast.

Posebno poglavlje predstavlja odnos prema medijima, njihovo sistemsko ućutkivanje praćeno represijom i otvorenim prezirom i uvredama.

Banjalučka policija je jučer privela novinara Nikolu Moraču zahtijevajući od njega da im otkrije izvor informacija za tekst kojeg je objavio. Nakon što je on to odbio, jer mu tu zakon omogućuje, oduzeli su mu mobilni telefon. Tako se valjda još samo u Rusiji policija obračunava sa novinarima. Odnosno, obračunavala se dok je bilo slobodnih medija i neposlušnih novinara. Podsjetimo, prije toga je Milorad Dodik najavio izmjene Krivičnog zakona i vraćanje prakse prema kojoj novinari mogu krivično odgovarati za svoj rad.

Nikola Morača (Foto: Ringier)

Novinarska zajednica reagirala je protestirujući ispred policijske stanice u Banja Luci, isticala svoje zahtjeve prema policiji, vlasti, pravosuđu, pozivajući se na svoja zakonom zagarantirana  prava i tražeći da se ona poštuju.

Je li to sve što novinarski ceh, može uraditi? Iscrpljuju li se mogućnosti na tome da se institucijama ispostave zahtjevi i traži od drugih zaštitu od bahate, represivne vlasti u obavljanju novinarskog posla.

Mislim da to nije sve i da nije dovoljno.

Svojevremeno, prije stotinjak godina, je veliki češki pisac Karel Chapek pisao o dvije vrste ljudi, jednima koji stalno traže da se nešto u društvu popravi i drugima koji podsjećaju koliko je to teško učiniti. On je smatra da umjesto što se stalno od drugih traži da nešto promijene ili poprave, treba da što više ljudi kaže: „ja bih to  trebao, ili mi bismo trebali“. Potrebno je, pisao je Chapek, da postoji više osoba  koje  će reći: „K vragu, to nije tako jednostavno, ali mora se pokušati, kod nas na našem području i nećemo se toga bojati“.

Novinari u BiH imaju na raspolaganju dovoljno alata za samoodbranu, da sami sebe zaštite i da zagorčaju život političarima i njima bliskim slilnicima. Mogu se ignorisati njihovi javni nastupi, može ih se svakodnevno pretresati i propitivati, može se onim silnicima koji ne poštuju novinarski esnaf onemogućiti pristup medijima. Recimo, kada neki političar, kao što je nedavno uradio Elmedin Konaković, ili kao što redovno čini Milorad Dodik, počne napadati i prozivati medije i novinare, dovoljna im je kazna i upozorenje da svi predstavnici medija kao jedan podignu i napuste  njihovu press konferenciju. Ali, za to je potreban minimum novinarske solidarnosti, jedinstva i samopoštovanja. Kojeg nema, zbog različitih razloga, najčešće straha za golu egzistenciju.