Naša današnja priča vodi vas u Poljsku, u vrijeme nezapamćenog pokolja.

Naime, u pokolju u Katynskoj šumi jednice sovjetskog Ministarstva unutrašnjih poslova, poznatije kao NKVD, ubile su više hiljada poljskih oficira. To je bio dio šire akcije NKVD-a u okviru koje je, prema zapovjedi najužeg sovjetskog rukovodstva, ubijeno oko 22.000 poljskih državljana, oficira, policajaca, intelektualaca i druge elite. Ubijani su na različitim mjestima u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji. Kako su masovne grobnice kod Katina dugo bile jedine poznate, općenito se čitav ovaj aristocid naziva pokoljem kod Katinske šume.

Nakon što je 1943. Wehrmacht otkrio masovne grobnice kod Katina, prekinuti su odnosi između poljske vlade u emigraciji i Sovjetskog Saveza. Pokolj je koristila propaganda Trećeg Reicha, dok je sovjetsko rukovodstvo pod Staljinom odlučno odbijalo svaku vezu s masakrom, i za njega optuživalo Nijemce. Tek je Mihail Gorbačov 1990. jasno rekao da je za masakr odgovoran Sovjetski Savez. Ovaj zločin do danas opterećuje rusko-poljske odnose.

Nakon što je potpisan Sovjetsko-njemački sporazum o nenapadanju, uslijedila je sovjetska okupacija istočne Poljske. Tako je u jesen 1939. 14.700 oficira i vojnika poljske vojske i policije palo u sovjetsko ratno zarobljeništvo.

Dana 5. marta 1940. članovi Politbiroa Komunističke partije Sovjetskog Saveza Staljin, Molotov, Kaganovič, Vorošilov, Mikojan, Berija i Kalinin potpisali su zapovijed za pogubljenje "nacionalista i kontrarevolucionarnih aktivista" u okupiranim područjima. Ova široka definicija omogućila je, osim oficira, vojnika i rezervista, ubistvo i oko 10.000 poljskih intelektualaca i policajaca. U pismu predsjednika KGB-a Aleksandra Šeljepina Nikiti Hruščovu u martu 1959. spominje se broj od 21.857 žrtava.

Smaknuća je izvršio NKVD u vremenu od 3. aprila do 19. maja 1940. godine.

Tačan broj žrtava ovog zločina nije do danas pouzdano utvrđen.

Glasine o pokolju koje su se počele javljati 1943. godine SSSR je prešućivao ili odlučno odbacivao. Tek slabljenje i raspad te države dozvolili su da se u potpunosti sazna tok događaja.

Odluka o ubistvu i motivi

Narodni komesar za unutrašnje poslove SSSR-a Lavrentij Berija 5. marta 1940. godine poslao je dokument (794/B) Staljinu u kojem je poslije tvrdnje da poljski vojni zarobljenici (14.736 ljudi – od toga 97 % Poljaci) kao i zatvorenici u zapadnoj Bjelorusiji i Ukrajini predstavljaju „deklarirane i beznadežno nepopravljive neprijatelje sovjetske vlasti“, izjavio da NKVD smatra da je razborito da se: strijelja 14.700 vojnih zarobljenika i 11.000 zatvorenika, bez saslušanja, bez iznošenja optužbi i bez odluke o okončanju istrage.

Na dokumentu se nalaze 4 potpisa: Staljinov, Vorošilovov, Molotovov i Mikojanov, kao i dopisano – Kalinin – za, Kaganovič – za.

JEZIVE LIKVIDACIJE

Sa željezničke stanice oficiri su autobusom prevoženi na mjesto pokolja, gdje su nad masovnim grobnicama mlađim i jačim žrtvama stavljani šinjeli preko glave i vezivane ruke konopom sovjetske proizvodnje isječenim na jednake dijelove. Potom su iz bliza ubijani iz pištolja marke Walther, kalibra 7,65 mm, uglavnom pucnjem u zadnji dio glave; neke žrtve su dodatno prebijane sovjetskom bajonetom.

Na mjestu ubistva i kod grobnica nađene su čahure metaka iz spomenutoga pištolja. Masakriranje na mjestu gdje su žrtve sahranjene nije u potpunosti potvrđeno, a postoje izvori koji kazuju da je barem dio žrtava ubijen u Smolensku, kao i Harkivu. Dokaz za ovaku tvrdnju može biti i to što su tijela u jednoj od masovnih grobnica složena drugačije nego u ostalim. Tijela su bila više zbijena, složena i okrenuta licem na dolje. Ostaci žrtava pokopani su u 8 masovnih grobnica.

(SB)