Piše: Senad Avdić

PONEDJELJAK, 27. FEBRUAR

Danas je u Briselu održan, kako se danima najavljivalo, istiorijski razgovor predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i premijera Kosova Albina Kurtija sa evropskim pregovaračima o Kosovu. Javnost, ne samo u Srbiji i na Kosovu, sa znatiželjom je očekivala konačni dogovor, kojeg će ovjeriti potpisima glavnih aktera, međutim, na kraju dana je saopćeno da potpisivanja, barem danas, neće biti. Ali da se na današnjem sastanku nije baš dangubilo, potvrdio je evropski poregovarač Josep Borrell tako što je odmah nakon sastanka objavio sadržaj sporazuma oko kojeg su delegacije danas razgovarale. Dvije su stvari u vezi sa objavljenim tekstom važne: prvo, da je riječ o manje-više istom dokumentu kojeg su prije nekoliko mjeseci objavili prištinski, a kasnije i beogradski mediji. Autori tog papira su, odavno se i to zna,  francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemački kancelar Olaf Scholz. Drugo što se može smatrati ključnim, jeste izjava Borrella da se o tom tekstu i njegovom sadržaju više neće moći raspravljati, što se razgovaralo - razgovaralo se. Kako  bi rekli šahisti, taknuto-maknuto.

Vučić, Borrell, Lajčak i Kurti

Opozicija i na Kosovu i u Srbiji optužuju svoje pregovarače, Kurtija i Vučića, za nacionalnu izdaju. Protesti Vučićevih protivnika su neuporedivo brojniji, glasniji i beskompromisniji nego Kurtijevih oponenata. Srpska opozicija, bez izuzetka, tvrdi da je predsjednik Srbije, iako ispod dokumenta nema njegovog potpisa, samim sudjelovanjem i prihvatanjem nametnutih principa prekršio Ustav Srbije. U kojem stoji da je Kosovo sastavni i neotuđivi dio Srbije.

I U Beogradu i Prištini se zahtjeva da zadnju riječ o postignutom, a  još uvijek nepotpisanom sporzumu daju njihovi parlamenti. Kako sada stvari stoje, od toga neće biti ništa. Već za 15-20 dana društvo iz Brisela će se u istom sastavu okupiti u Ohridu i kako je najavljeno napraviti glazuru dogovora i korak naprijed u njegovom implementiranju. Srpska opozicija tvrdi da nije slučajno odabrana Sjeverna Makedonija, jer je u toj zemlji počelo teritorijalno urušavanje Srbije. Podsjećaju da je sporazum iz Kumanova između Srbije i NATO Saveza bio zapravo vojna kapitulacija nakon koje je Kosovo ispražnjeno od srpskih vlasti, institucija i naroda.

Milo Lompar, utjecajni beogradski profesor, izrazito  nacionalne orijentacije optužuje međunarodnu zajednicu da je suspendirala institucije i demokratsku javnost Srbije favorizirajući Vučića kao jedinog pregovarača. U tome on vidi šansu da se jednog dana, mirnim putem, izmjene, odnosno poprave dijelovi sporazuma koje govore o suverenitetu i neovisnosti Kosova od Srbije. Lompar kaže da kada se sruši Vučićev režim, tada će neka buduća vlast moći reći da je za nju briselski sporazum ništavan.

Funkcionira li međunarodna zajendica i njene institucije na taj način? Naravno da ne funkcioniraju. Jedan je ovdašnji političar koji se je sudjelovao na pregovorima u Daytonu otkrio detalj koji može na prvi pogled djelovati kao zgodna  anegdota, a zapravo je ozbiljan da ne može biti ozbiljniji. Kazao da je jedan od glavnih američkih pregovarača poručio vođama triju delegacija da u Dayton ne dovode eksperte za međunarodno pravo. Jer, kako je obrazložio, oni mogu sve pokvariti. Amerikanci kao pokrovitelji Daytonskog sporazuma su znali da će se štošta o čemu se bude dogovorilo kositi sa principima međunarodnog prava. Oni su  prethodno izdvojili trojicu lidera, Franju Tuđmana, Aliju Izetbegovića i Slobodana Miloševića, ignorirajući sve druge političke snage i demokratsku javnost u njihovim državama.

Sličan model i metod pregovora, njihova personalizacija je primijenjen mnogo puta i prije i nakon Daytona, gledamo ga sada na primjeru Srbije i Kosova, odnosno Vučića i Kurtija. Nade ljudi u Srbiji da će sa dolaskom neke nove vlasti u toj državi, prestati obaveze koje proističu iz sporazuma kojeg je prihvatio Vučić su besmislene i neproduktivne.

To se neće desiti. Kao što su daleko od realnosti tlapnje pojedinih patriotskih krugova u Sarajevu, da će se zbog kršenja Daytonskog mirovnog sporazuma, od strane Milorada Dodika zatražiti od međunarodne zajednice da se ustavno-pravna strukura BiH vrati na pozicije od prije rata. Takvi procesi su ireverzibilni, nepovratni, ili što bi narod rekao: PROŠ*O VOZ!

UTORAK, 28. FEBRUAR

Neposredno nakon premijere predstave „Idiot“ koju je u sarajevskom Narodnom pozorištu režirala Selma Spahić po motivima remek-djela Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, oglasila se Ambasada Rusije. Prije svih potencijalnih pozorišnih kritičara, ruski su diplomati iznijeli svoj kritički ideološko-politički sud od predstavi.

U maniri kakav priliči epohi zrelog staljinizma, ambasada je optužila redateljicu Spahić da je krivotvorila Dostojevskog u obračunu sa današnjom Rusijom i njenim režimom. Posebno se naglašava da je predstava imala premijeru na godišnjicu ruske agresije na Ukrajinu, što oni ne smatraju slučajnim. 

Dino Mustafić i Selma Spahić

Najspornija scena u predstavi za rusku ambasadu je ona u kojoj glavni lik Knez Miškin govori u bombardiranju pozorišta u ukrajinskom gradu Marijupolju prošle godine. Tada je poginulo više stotina građana koji su se sklonili od ruskog razaranja grada.

Ruska ambasada u BiH u svojoj kvazikritici piše da vojska te zemlje nije odgovorna za taj zločin. Za pokolj nad civilima u pozorištu u Marijupolju, kažu, kriva je vojna formacija Azov. Ovi kako ih kremaljska propaganda naziva, nasljednici njemačke nacističke ideologije, su, tvrde, tamo zatočili civile i masakrirali ih kako bi optužili rusku vojsku.

Nije poznato u međunarodnoj diplomatskoj praksi da se neko diplomatsko predstavništvo na takav način obračunava sa umjetničkim djelima u zemlji domaćinu, kao što je učinila Ambasada Rusije. Ubrzo joj se po inerciji i dinamici kremaljske propagande u osudi sarajevske predstave priključio i srbijanski štab ruskog portala Sputnjik. Tamo je predstavu „Idiot“ SNP-a komentirao nekadašnji ministar kulture Srbije Vladan Vukosavljević. Ne pokazujući ni jednim retkom da je uopće gledao predstavu Selme Spahić, on se pridružio osudama ruske ambasade i nazvao je antiruskom. Otišao je i korak dalje, pa je sarajevsku predstavu nazvao i antisrpskom. Pozvao je srpska pozorišta da bosansku redateljicu ubuduće ignoriraju i zaobilaze.

Brutalni jezik i način na koji se ruske diplomate i srpski političari obračunavaju sa jednim umjetničkim djelom je uznemirujući zato što direktno zadire u prostor umjetničkih, dakle i ljudskih sloboda. To je jezik policijskih žrecova, inkvizitora duha, tamničara slobode. On će u umjetničkoj i civilizacijskoj praksi ostati upamćen pod imenom  ždanovizam, prema najpoznatijem Staljinovom suradniku, ideološkom tvorcu socrealizma, odnosno teorije odraza.

Andrej Ždanov, Staljinov kulturni satrap rođen je upravo u Mariupolju, gradu koji je prošle godine nestao pod ruskim granatama. Vjerovatno ni on ne bi imao toliko komesarske  drskosti i ubilačkog cinizma da za stradanje tog grada, hiljada ljudi u njemu i pozorišta optuži ukrajinske žrtve. Aktuelni režim u Kremlju, njihove diplomatske i medijske puškarnice po Balkanu, u tom smislu su prevazišle Staljinove nasilne ratno-propagandne  metode. 

SRIJEDA, 1. MART

Danas se u dijelu BiH slavi Dana njene nezavisnosti. Prije 31 godinu na današnji dan 64% njenih građana glasalo je za nezavisnost i državnu samostalnost ove zemlje. Narednog dana Sarajevo je blokirano, naoružani aktivisti Srpske demokratske stranke su postavili barikade na glavnim prometnicama i presjekli grad.

Tog 2. marta na dan blokada hodao sam gradskim ulicama u ranim jutarnjim satima. Na licima rijetkih prolaznika koje sam sretao  uočljivi su bili strah, neizvjesnost i bijes. Njihovu ozarenost od prethodnog dana koja je bila preplavila mjesta na kojima se glasalo zamijenile su teške sjenke bespomoćnog očaja. Oružana paraliza grada njegove stanovnike nije samo uplašila, nego ih je i ponizila.

Danas, 31 godinu kasnije, u jutarnjim programima televizija gledam centralne sarajevske ulice. Ponovo su prazne, tek poneki rijetki prolaznik se ukaže, pa šmugne u kakvu prodavnicu. Ponovo sa lica prolaznika prepoznajem neku tešku brigu  i muklu zadeveranost. Svečano dekorisane ulice, zastave, lampioni, vještački patriotske ukrasi, ne mogu ublažiti depresivni dojam sarajevskih ulica kojem svjedočim preko malog ekrana. Praznično raspoloženje se ne može nazor i spoljašnim efektima utjerati u glave i duše građana.

Na referendum za nezavisnost prije 31 godinu glasalo je oko dva miliona i sto hiljada građana BiH. Prema procjenama nekih demografa danas u cijeloj državi živi otprilike toliki broj stanovnika. Ne zna se šta veću rezignaciju i frustraciju izaziva: to što tako mali broj ljudi živi u BiH, ili pitanje kako i od čega najvećio dio njih uopće opstaje u životu?!

ČETVRTAK, 2. MARTA

Nedavno je objavljena vijest da je ambasada Kuvajta u BiH kupila muzičkom orkestru Oružanih snaga BiH komplet bunjeva. Bio je to povod za pravu eksploziju komentara na društvenim mrežama, među kojim je bilo i nekih krajnje duhovitih i luicidnih. Aludiralo se da dok susjedne države Hrvatska i Srbija kupuju najsuvremenija i najskuplja oružja i oruđa, Oružane snage BiH osavremenjevaju svoju muzičku ritam sekciju.

Naravno da je svaki takav poklon važan kao znak pažnje i zahvalnosti zemlji domaćinu. Poklonjenim bubnjevima se, da se malo našalim, ne gleda u činele. Ono što je malo iritirajuće je prenaglašena medijska pažnja koja je ovom peškešu iz Kuvajta posvećena. Prije 10-15 godina ambasada Japana u BiH opremila je Narodno pozorište u Sarajevu najsuvremenijim sistemom rasvjete i ozvučenja, vrijednim više stotina hiljada maraka. Taj je izuzetni poklon medijski prešućen. Više je medijske pompe tih dana izazvao otvaranje  wc-a kojeg je  jednoj zeničkoj školi donirala vojska Turske. Inače, donacije Vlade Japana raznim projektima širom BiH nakon rata odavno je premašila cifru od milijardu eura. Svaki besplatni iftar ili kolektivno sunećenje koje doniraju islamske zemlje izazove više pažnje medija i političara od te neizrecivo velike i važne pomoći ove velike daleke zemlje.

Orkestar OS BiH

Naravno da pomoć muslimanskih zemalja tokom proteklih godina i decenija nije bila zanemariva. No, ona je bila izvaninstitucionalna, poluprivatna, pa ju je nemoguće egzaktno izmjeriti. Pomagani su i novcima zasipani pojedinci iz vrha vladajuće stranke i Islamske zajednice BiH. Nije daleko od istine tvrdnja da je upravo tako stečen novac bio generator sveopće korupcije, sive ekonomije, paralelnih tokova novca i njhivovog pranja kroz privatizaciju izgradnju trgovinskih lanaca, stambenih naselja....

Brojni građani Kuvajta i drugih zemalja Bliskog Istoka kupuju zemljište i nekretnine u BiH. Ali, tragovi o tim transakcijama ostaju u uskom krugu njihovih partnera u BiH, opet najčešće okupljenih oko SDA. Neko je na društvenim mrežama napisao da svaki srednjestojeći Kuvajćanin koji posjeti Sarajevo dnevno na provod, iznajmljivanje stana, taksija, druženja sa ljepšim polom la(h)kog morala potroši više para nego što je vrijednost poklonjenih bubnjeva.

Istovremeno, trgovinska razmjena BiH i islamskih zemalja je minimalna, zanemariva. Sa izuzetkom Turske iz koje smo prošle godine uvezli dva puta više robe nego što smo izvezli na to ogromno tržište.

Nakon brojnih izgrađenih džamija, suspektnih humanitarnih organizacija, sumnjivih firmi za prodaju nekretnina, iz Kuvajta smo, eto, dobili bubnjeve. Sad možemo svi skupa u miru i rahatluku zagrliti se i zapjevati borbene: Kako bubanj kaže!

PETAK, 3. MART

Prije četiri godine novinari portala „Žurnal“ su od ovlaštenog akvizitera neke privatne škole kupili srednjoškolsku diplomu. Sve je uredno dokumentirano, kamerom je snimljen čin preuzimanja diplome stečene bez bilo kakvog sudjelovanja u nastavi. Manje-više su do tada bili poznati mehanizmi i kanali kupovine diploma, ali novinari su prvi pokazali kako to jednostavno i banalno izgleda u praksi.

Očekivala se reakcija tužiteljstva i ono je zbilja vrlo brzo reagiralo: tako što je pozvalo je na razgovor novinarku „Žurnala“ pod sumnjom da se bavila nedozvoljenim poslom,  neovlaštenim snimanjem poštenog dilera diploma, a obaška, koristila strogo povjerljive informacije policijskih agencija.

Pošto diploma?

Da su tobože osramoćeni prodavač diploma i škola za koju je radio tih dana tužila novinarke i uredništvo Žurnala za, kako se to stručno kaže, „djela protiv časti i ugleda“ mogli su fine novce na sudu strpati u džep. Da su na snazi bile izmjene Kaznenog zakona koje ovih dana treba usvojiti Vlada RS novinari bi zaradili tešku robiju. Jer vjerovatno ne bi imali stotine hiljade maraka koliko iznosi zapriječena kazna predviđena novim zakonskim rješenjima.

Četiri godine kasnije prikriveni istražitelji Agencije za istrage i zaštitu BiH su proveli gotovo identičnu akciju kao novinarka Žurnala. Lažno se predstavljajući kupovali su diplome brojnih privatnih fakulteta širom BiH dokumentirajući zapanjujuće razmjere kriminala koji je preplavio visokoškolski sistem. Ovoga puta nisu kao u slučaju novinarke Žurnala sankcionirani prijavitelji prodaje diploma, nego je optuženo desetak vlasnika privatnih fakulteta.

Kakve veze ima akcija hapšenje vlasnika i profesora privatnih fakulteta sa najavljenim izmjenma Krivičnog zakona Republike Srpske. Ima, vrlo velike i tijesne veze.

Iako su tobože predviđene kazne za klevetu i povredu ugleda u interesu svih građana, njihov je osnovni zadatak štititi političku i ekonomsku klasu Republike Srpske. I njihove članove rodbine. Sramotna statistika i vlastito iskustvo mi govori da je više od polovine tužbi za klevetu protiv novinara dolazilo od političkih predstavnika i osoba sa njima povezanim, uključujući i njihovu rodbinu. Naravno da svačija rodbina mora biti pošteđena blaćenja po medijima i društvenim mrežama, ali problem je taj što je rodbina političara također uključena u politiku ili poslove povezane sa njom. Ako se, primjerice, piše o djeci Milorada Dodika, onda se uglavnom govori o njima kao o poslovnim ljudima, koji su, eto, nekim slučajem u srodstvu sa najmoćnijim ovdašnjim političarem.

Donošenje ovakvog zakona sa propisanim drakonskim kaznama u uvjetima u kojima je pravosuđe pod kontrolom političara predstavljat će linč nad slobodnom rječju  i grobnicu za rijetke nezavisne medije. Kada se govori o RS, dosadašnja pravosudna praksa pokazuje da, recimo, Milorad Dodik nije izgubio nijedan spor kojeg vodio protiv novinara i medija. Istovremeno, Dodik nije proglašen krivim ni po jednoj tužbi koja je za uvredu i klevetu podnesena protiv njega. Prije nekog vremena tužila ga je analitičarka Tanja Topić nakon što ju je Dodik nazvao njemačkim agentom i kvislingom. Sud u Banja Luci je odbacio njenu tužbu, presuđujući da je on samo iznio svoje mišljenje i vrjednosni stav o Tanji Topić, a ne klevetu, ili uvredu.

Posljednji zakon koji je bio ovako restriktivan i neprijateljski prema medijima donesen je 1999. u Srbiji u vrijeme kada se na čelu Ministarstva informisanje nalazio Aleksandar Vučić današnji predsjednik Srbije. Vučiću je pogodovao tadašnji napad NATO snaga na Srbiju, zbog čega su mediji djelovali po ratnim pravilima i ograničenjima. Stotine novinara i desetine medija plaćali su enormne novčane globe zbog tekstova i priloga koji su odudarali od službenog narativa. Neki su, poput Slavka Ćuruvije, neposlušnost plaćali i glavom.

Bio je to zapravo jedan od posljednjih pokušaja spašavanja režima Slobodana Miloševića koji će pasti godinu i pol dana kasnije.

Ubrzana procedura donošenja zakona koji će političku vrhušku u RS štititi navodno od klevete, a zapravo od istine i javnosti, unatoč svemu, pokazuje slabost Dodikovog režima. Pokazuje strah, to jest nemoć da se u normalnoj, pristojnoj, demokratskoj  komunikaciji odbrani od optužbi, odnosno kritika medija. Nijedan režim koji je donosio zakone kojima se štitio od glasa javnosti nije bio dugovječan, pa neće sasvim sigurno ni ovaj diktatorski  kojeg personalizira Milorad Dodik!

NEDJELJA, 5. MART

Davno sam u nekom članku koji se bavio političkom antropologijom čitao o bizarnom načinu izbora prvih ljudi u nekom afričkom plemenu. Umjesto da biraju svoje lidere, poglavice, na demokratskim izborima, ili po nasljednom pravu, mještani su se odlučili za originalan „izborni zakon“: poglavica je bio onaj ko pobijedi u trci na duge pruge. U natjecanju sudjeluju svi stanovnici, a onaj ko prvi prođe kroz cilj dobio bi titulu gospodara sela. Objašnjenje, odnosno pouka je krajnje pragmatična i logična: da bio bio lider i imao autoritet nad podređenima, moraš u nečemu biti najbolji. Tako se u afričkoj zabiti shvatao i primijenio princip meritokracije - kroz  vladavinu najbržih, najizdržljivijih stanovnika.

Nihad Uk

Sjetio sam se ove poučne zgode dok sam čitao biografiju predloženog kandidata za premijera Kantona Sarajevo Nihada Uka. Stranačka funkcija, pa vijećničko mjesto u općini, pa napredovanje u stranci, odnosno u gradu/ Kantonu. I tako 15 godina proleti u karijeri 33-godišnjeg Uka. Navedeno je i da je završio Pravni fakultet, te da je radio u realnom sektoru. Kada je i koliko radio i koji je pravni sektor posrijedi, nismo saznali. Na zadnjim izborima je dobio broj glasova toliko malo da je i njega sramota to pominjati.

Živo me zanima, da li bi bilo ko od onih koji ga predlažu za premijera, kao i onih koji će za njega glasati, angažirao Nihada Uka da ga, recimo, zastupa u nekom pravnom sporu? Bi li mu povjerio brakorazvodnu parnicu, ili bi ipak  potražio advokata sa iskustvom. I da ne bude da smo se okomili na mladića prije nego što je preuzeo dužnost, isto pitanje važi i za brojne druge imenovane dužnosnike? Da li bi Nermin Nikšić, recimo, ukazao povjerenje Zukanu Helezu da mu vodi privatnu firmu u Konjicu? Kakav bi posao Borjana Krišto mogla voditi u Sokolu kada je na njegovom čelu bio Dragan Čović? Da li bi Milorad Dodik dopustio da mu privatne i porodične poslove vodi Staša Košarac i to bez ikakvog nadzora? Odgovori su u svim slučajevima negativni, privatni poslovi se vode odgovorno i kompetentno, državni poslovi su Alajbegova slama.

A možda je budući kantonalni premijer Nihad Uk  ipak u nečemu raritetan i izuzetan: imat će ubjedljivo najkraće prezime među političarima! Uoči izbora mediji su pisali da je ovaj mladi kadar Naše stranke angažirao majku da u ime HDZ-a prebrojava glasačke listiće. Ukala nam majka!