Piše: Gojko Berić

I dalje mislim da su novine, uprkos svemu, zanimljivije od televizije. U novinama ima svašta, bizarnih događaja iz životne svakodnevnice, koji se onda prepričavaju po kafanama, pijacama i tramvajima.

Na televiziji nećete, recimo, čuti da je čovjek ujeo psa, a u novinama ćete naći i takvu vijest. Da ne govorimo o raznim drugim čudima. Jedna od najzanimljivijih stvari koje sam pročitao u posljednje vrijeme, a još se povlači po novinama, odnosi se na našeg sugrađanina Admira Arnautovića sa nadimkom Šmrk.

Pravi kuriozitet

Čovjek nije bilo ko, već navodno glavom i bradom “kralj sarajevskog podzemlja”, nasljednik Juke Prazine i dvojice Ćela, Ismeta Bajramovića i Ramiza Delalića.

Arnautović se još od septembra prošle godine nalazi u pritvoru Suda BiH u Vojkovićima, optužen da je kao mozak međunarodne kriminalne grupe duže vrijeme krijumčario velike količine droge na širokom području EU, Zapadnog Balkana i prekookeanskih zemalja. Šmrku se stavlja na teret i pranje novca, nasilničko ponašanje i nanošenje teške tjelesne povrede.

U pritvoru su i dvojica članova njegove grupe. Uhapšeni su u aferi poznatoj kao Sky aplikacija u kojoj je otkriveno da je Arnautović sarađivao s tužiocima i policajcima koji su ga štitili od procesuiranja, a on je njihove informacije o istragama koje su se odnosile na njega i članove njegove bande prodavao ostalim kriminalnim grupama. Sve u svemu, klasični detektivski zaplet sa kriminalcima i korumpiranim policajcima i tužiocima u glavnim ulogama.

Međutim, ovdje je pravi kuriozitet nešto drugo. Šmrk je danas, kako se tvrdi, bogat čovjek. Bilo bi pravo čudo da nije. Ali, Šmrk to negira i kaže: “Nisam ja nikakav kralj podzemlja”. U ovoj enigmi našao se i podatak koji je dostojan Ripleyjeve zbirke “Vjerovali ili ne”. Naime, prema nalazima Tužilaštva, Arnautović je u posljednjih 20 godina kao uposlenik uspio zaraditi čitavih 1.000 (hiljadu) KM!? E sad, kako njegovu mizernu rabotničku zaradu dovesti u vezu sa njegovim bogatstvom? Nikako drukčije nego time da je naš bosanski, kao i hercegovački čovjek sposoban da ostvari svakakva, pa i najveća čuda.

A takva i slična čuda su moguća zahvaljujući našem bosanskom, ništa manje i hercegovačkom umu koji je Dejtonski mirovni sporazum, nakaradan sam po sebi, učinio još nakaradnijim i njegovu praktičnu primjenu pretvorio u sistem nemogućih mogućnosti. Pri čemu je povučena debela linija između političara i ostalih pretendenata na brzo bogaćenje. Arnautović je izabrao najbrži ali i najopasniji put do bogatstva i lične moći, koliki god oni bili. Nije to zanimanje za svakoga.

Kriminalci rizikuju duge zatvorske kazne, a nerijetko i život, stradajući u međusobnim obračunima do kojih dolazi zbog neraščišćenih računa. Zato su priče iz podzemlja tako surove i filmski zahvalne. Za razliku od kriminalaca, političari su zaštićeni visokim zidovima korumpiranog društva i ne rizikuju ništa.

Sve "čisto" i po zakonu

Između svake ozbiljne države i organizovanog kriminala stoji pravosuđe, linija odbrane države od mafije. Naše slavno pravosuđe, uspostavljeno po naopakim kriterijima, palo je na tom ispitu i nikad se nije oporavilo. Umjesto da bude stub nosač demokratije, postalo je rak-rana društva, kompromitovana karika sistema. Bilo da je pod kontrolom etničkih centara političke moći ili na drugi način korumpirano, ono je lišeno svakog ugleda, povjerenja i respekta. I onda čuješ visokog predstavnika i poklisare iz Evrope i Amerike koji pričaju kako većina ljudi zaposlenih u toj oblasti svoj posao radi časno i pošteno. Pa ako je tako, zašto ti časni i pošteni pristaju da rade u društvu korumpiranih tipova, najčešće svojih šefova i zašto ne odu iz te baruštine? Ne znam gdje bi se odgovor na to pitanje mogao potražiti osim u sferi morala. A to je kategorija koju je naše društvo prešutno, takoreći konsenzusom odbacilo. Tobožnje reforme pravosudnog sistema, bijeli golub skriven u crnom šeširu, provode se tako da stvari ostanu iste i da se ništa ne mijenja. Umjesto toga, imamo afere čiji su akteri državni, entitetski i kantonalni tužioci, uhvaćeni u nedozvoljenoj raboti – selekcioniranju predmeta i njihovom premještanju iz gornjih u donje ladice i obrnuto.

Pohlepa snažno povezuje osobe iz podzemlja i ljude iz sistema vlasti. Meni su u cijeloj ovoj priči najzanimljivije dvije prve dame naše advokature, Senka Nožica i Vasvija Vidović. Ni krive ni dužne, dobile su skoro sve sporove. Čine to na jednostavan i elegantan način - stanu pred TV kamere i izjave da je proces njihovom klijentu politički montiran i da je sve što mu se stavlja na teret rađeno po zakonu! Teško da su te dvije inače uspješne žene sposobnije i pametnije od čitavih tužiteljskih timova. Kvaka je u nečem drugom - u manjkavosti optužnica, koje su zbog površnosti ili namjerno urađene traljavo. I šta onda sretne sudije mogu da urade osim da optuženog oslobode “u nedostatku dokaza”.

Sudijama neće biti teško da Admira Arnautovića proglase krivim, ali se ne treba previše čuditi ako premijer Fadil Novalić, prvooptuženi u predmetu Respiratori, bude oslobođen “u nedostatku dokaza”. Ako se premijer osjeća kao glavni lik Kafkinog romana “Proces”, kao što je izjavio novinarima, to je zato što mu se optužnica čini smušenom, a ne zbog nedostatka dokaza.

Uostalom, sa Novalićem ili bez njega, lista ljudi iz političkih vrhuški kojima sud nije mogao dokazati da su se preko noći nezakonito obogatili, više je nego impresivna. Dojučerašnji skorojevići, koje su nacionalističke stranke, i ne samo one, masovno regrutovale s koca i konopca, iskoristili su šansu i pokazali se kao pravi maheri u dokazivanju svoje nevinosti, blagovremeno prepisavši stečenu imovinu na žene, djecu, braću, rođake i unuke.

Dobro upućeni u imovinsko stanje naših političara tvrde da je Milorad Dodik bezuvjetno najbogatiji čovjek u BiH. Saslušan je na sudu, ali kao da i nije. Sve je bilo “čisto”, sve po zakonu. Dragan Čović važi za najbogatijeg Hercegovca. Preživio je nekoliko suđenja, jednom je osuđen na pet godina zatvora, ali je na kraju oslobođen. Ceh je jedino platio mesar Lijanović, koji je u politici svojevremeno dospio u sam državni vrh. Još je u zatvoru.

Na vlasti su ljudi koji su državu shvatili kao svoj plijen. Postkomunističke vlastodršce je zapao pljačkaški kapitalizam, a narod glupi nacionalizam i svako živi u svom svijetu.

(Oslobođenje)