Piše: Senad AVDIĆ

PONEDJELJAK, 27. MART

U Mostaru, u zapadnom njegovom dijelu, naravno, uskoro će otpočeti izgradnja Muzeja Hrvatskog vijeća obrane. Ništa tu ne bi bilo ni sporno i neobično samo da za lokaciju na kojoj će se nalaziti Muzej nije izabran zloglasni Heliodrom. Kao što je poznato, između ostalog iz sudskih presuda u Haagu, Heliodrom je tokom hrvatsko-bošnjačkog sukoba tokom 1993. godine bio logor u kojem su zatvarani, mučeni, ubijani bošnjački civili. Izgradnjom Muzeja na tom stratištu ovaj se presuđeni zločin memorijalizira i sakralizira.

Logor u Heliodromu spada u onu vrstu mjesta zločina kojeg ni njegovi osnivači poput šestorke osuđene u Haagu, nisu negirali. Tvrdilo se u sudnici, a i danas se to ponavlja kako se zločini na toj lokaciji jesu dogodili, ali da su bili spontani, nesistemski, individualni. Budući da ni jedna etnonacionalna vrhuška ni tada, a ni danas, nema elementarne empatije i razumijevanja za bol i stradanja drugih, to graditelje Muzeja oslobađa obaveze da vode računa o teškim kolektivnim emocijama i tegobnom pamćenju koje Heliodrom evocira kod njihovih sugrađana Bošnjaka.

Nekadašnji logor Heliodrom (Foto: Anadolija)

Izgradnju Muzeja HVO na Heliodromu, kako je saopćeno, finansijski će pomoći Vlada Republike Hrvatske. I to je sasvim i logično i razumljivo. Prema sudskoj preusudi iz Haaga Prliću, Stojiću, Prajku Ćoriću, Petkoviću... zločini u Hercegovini počinjeni su u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata, na čijem je čelu bio državni i vojni vrh Hrvatske, predvođen predsjednikom Franjom Tuđmanom.

Kada je prošle nedjelje hrvatski ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman javio svom kolegi iz BiH Elmedinu Konakoviću da će Hrvatska Vlada finansirati krečenje cijele fasade na osnovnoj školi u Stocu, ministar vanjskih poslova BiH je tom viješću uhvatio muštuluk javnosti. Bio je to, kako je kazao, novi dokaz napretka u saradnji dviju država. Međutim, na finansiranje Muzeja HVO na Heliodromu od strane Grlić Radmanove Vlade, Konaković nije regirao. Kao što ni u nedavnom gostovanju HRT-u nije želio komentirati presude „hrvatskoj šestorki“ u Haagu. Komentirao je, međutim, tom prigodom Konaković činjenicu da je kao premijer Kantona Sarajevo finansirao odbranu pripadnika Armije BiH i MUP-a optuženih za ratne zločine. Rekao je da su svi Bošnjaci čiju je njegova Vlada finansirala na sudu dokazali svoju nevinost.

To, međutim, nije istina. Kanton Sarajevo je, pored ostalog, finansirao odbranu optuženih za zločine nad civilima zatočenim tokom rata u objektu Silos u Tarčinu. U Silosu je tokom četiri ratne godine boravilo bez ikakve presude više od 500 civila uglavnom srpske, ali i hrvatske nacionalnosti. Mučeni su izgladnjivani, neki su i ubijeni. Za taj zločin pet rukovodećih  vojnika i policajaca je osuđeno na više od 40 godina robije. Logor Silos bio je znatno manjeg „kapaciteta“ od Heliodroma, ali je bio dugotrajniji i funkcinirao na sličnim, protivpravnim, nehumanim principima.

Ne može se osuđivati finansiranje Vlade Hrvatske  Muzeja na Heliodromu, ako si prethodno finansirao odbrane svojih ratnih zločinaca. Zna to i Konaković, poznato je to i njegovim partnerima iz Hercegovine. Ova koalicija na državnoj razini  između ostalog počiva, uz ostalo, i na ravnoteži krivice i balansu licemjerja!

UTORAK, 28. MART

Odavno niko nije tako jezgrovito, precizno i nedvosmisleno sažeo odnos političke vrhuške prema drugima oko sebe, kao što je to danas uradio Nikola Špirić u Domu naroda Parlamenta BiH. On je, zajedno sa Kemalom Ademovićem i Draganom Čovićem, član tročlanog kolegija koji rukovodi ovim parlamentarnim domom. Danas na kraju sjednice kada je jedan parlamentarac tražio od predsjedavajućeg Ademovića da promijeni termin održavanja naredne sjednice Doma naroda, njegov kolega Špirić je Ademoviću ne znajući da je mikrofon uključen šeretski kazao: „Ma zakaži, boli te k...c“.

I zaista, što bi narod rekao, izbjegavajući da bude prost poput narodnog poslanika Špirića, „kuri bolac“ i njega i Ademovića i Dragana Čovića za bilo šta, pa i za prijedloge poslanika. Špiriću je ovo sedmi-osmi mandat u državnim institucijama, od Parlamenta do Vijeća ministara. Promijenio je pri tom tri stranke. Zaradio je tokom pustih godina nekoliko miliona KM. Prozivali su ga za stan kojeg je kupio u Beču za 400 hiljada KM. Stavljen  je na američku crnu listu. Otišao je u penziju, dobio ogromnu otpremninu, pa se isti dan vratio u skupštinske klupe. Oboje djece mu živi izvan BiH, imaju solidna i redovna primanja. Optužuju ga da je majstor opstrukcije da sve radi da ništa ne uradi. Na sve to optužbe, njegov je odgovor uvijek isti: kuri me bolac.

Čović, Ademović i Špirić (Foto: Slobodna Bosna/Samir Saletović)

I Kemal Ademović je penzioner. Bio je dugogodišnji miljenik Stranke demokratske akcije koju je prije 4 godine napustio i prešao u Narod i pravdu. Bio je direktor tajne bošnjačke policije AID u vrijeme kada je ona bila simbol mračnih kriminalnih radnji, ubistava, terorizma, obračuna sa političkim neprijateljima. Uhljebio je i on sina u Gradsku upravu Sarajeva. Čak i koalicioni partner Čović ga je pominjao u kontekstu odgovornosti za ubistvo nekadašnjeg doministar Federalne policije Joze Leutara. Saslušavan je u istrazi za ubistvo svog pomoćnika Nedžada Ugljena. Na sjednicama kojim prisustvuje gotovo nikada ne diskutira. I njegova, neverbalna, reakcija na optužbe je bila slična kao kod kolege mu Šprića: kuri ga bolac za sve.

O Draganu Čoviću da ne trošimo riječi. Tek njega, baš briga i kuri bolac za sve osim njega samoga i njegovu nepojmljivo veliku imovinu, djecu i zetove također zaposlene u javnim i državnim firmama.

Ta bolest, to kolektivno kurenje bolca ovdašnjih političara zloćudnija je i podmuklija od svake epidemije i pandemije. Simptom joj je đon-obraz, a lijek protiv njen još nije pronađen. U nekim demokratskim razvijenijim državama protiv hroničnog kurenja bolca njihovih političara koristi se glasački listići. Jedino se kod nas izborima uz pomoć  glasačkih lisitića ta bolest produžava i multiplicira, a sa njom i agonija cjelokupnog  društva.  

SRIJEDA, 29. MART

Goran Bregović je u intervjuima datim nakon izlaska njegovog muzičkog projekta „Tri pisma iz Sarajeva“  govorio o multireligijskom i multikulturnom karakteru svog rodnog grada. To mu je sjećanje bila inspiracija za tri muzička pisma koja je svirao i slao svud po svijetu. „Odrastao sam sa djecom koja nose iftar u školu“, govorio je danas valjda najpoznatiji Sarajlija u svijetu, pa nastavio: „Da se ne bih od njih razlikovao, i ja sam nosio sendvič. Na Ramazan kada se iftari kao i sva djeca iz mog razreda gledali smo kroz prozor i čekali da se na džamiji upale kandilji i onda svako izvadi svoj sendvič i svi jedemo“.

Sjećanje poput ovog Bregopvićevog u sebi nose generacije odrastale u vrijeme o kojem govori slavni muzičar. To nam sjećanje na navodno mračnu epohu u istoriji ovog grada i ove zemlje ukazuje na dvije važne stvari. Prvo, da su lažne tvrdnje da je u socijalističkom režimu ispoljavanje vjerskih osjećanja i obilježavanje praznika predstavljalo smrtni grijeh. Svi smo mi tokom školovanja, nosili sendviče tokom ramazana, nezavisno da li postili ili ne. To nas dovodi do druge važne činjenice: obrazovni sistem o kojem govori Bregović je njegovao i favorizirao solidarnost, uviđavnost prema drugima, razumijevanje, egalitarizam. Učio je da se poštuju razlike, ali u prvi plan stavljao ono što djecu spaja, ne što ih razdvaja jedne od drugih i konfrontira.

Goran Bregović

Danas je Skupšina Kantona Sarajevo gotovo jednoglasno usvojila prijedlog da se tokom mjeseca ramazana skrati nastava u osnovnim i srednjim školama. Kako je objasnio predlagač Muamer Bandić, time bi se „omogućilo svim učenicima i nastavnicima da imaju slobodno vrijeme tokom iftara“. Ovu inicijativu nakon usvajanja ministrica obrazovanja Naida Hota Muminović odmah je operacionalizirala u obavezu za sve škole u Kantonu. Bandić je, inače poslanik Stranke za BiH, dok je ministrica Hota Muminović članica Naroda i pravde. Protiv ove odluke bila je samo Naša stranka. Podržali su je zastupnici navodno  građanskog i tobože multikulturnog Kluba Demokratske fronte.

Skraćenju nastave tokom ramazana nije prethodio ni minimum javne rasprave, konsultacije sa roditeljima, nastavnicima. On  predstavlja demonstraciju političkog nasilja nad obrazovanjem i vjerske segregacije među učenicima. Treba podsjetiti da Stranka demokratske akcije koja u svom programu ima naglašenu nacionalno-vjersku agendu tokom više od dvije decenije vladavine u Kantonu Sarajevo nije adminstrativno nametala trajanje nastave u školama.

Idemo dalje. Danas je Hrvatska demokratska zajednica izašla sa prijedlogom svojih ministara uz sastavu buduće Vlade Federacije BiH. Ime koje je najviše zaparalo uši je Sanja Vlaisavljević, bivša sredjoškolska profesorica, sada kandidatkinja sa ministricu kulture u Vladi Federacije. Gospođi Vlaisavljević se u javnosti ne zaboravljaju optužbe koje je prije nekoliko godina iznijela na račun  vlasti u Sarajevu. Ona je optužila gradske strukture za islamizaciju grada, progon Djeda Mraza, svinjetine, inovjeraca. Najveći dio onoga što je iznijela tada Vlasavljevićka ne stoji i plod je politikanstva i nekih njeni ličnih nesporazuma i ambicija. Ona je davno ukapirala da se od denunciranja Sarajeva može napraviti unosan, čak i obiteljski biznis.

Politički potezi poput ovoga današnjeg Skupštine Kantona  kojim se školska djeca administarativno dijele i diskriminiraju po vjerskoj osnovi, daju nove argumente Sanji Vlaisavljević i obesmišljavaju reakcije njenih kritičara!

ČETVRTAK, 30. MART

Nedavno sam nakon dužeg vremena ponovo čitao knjigu jednog ovdašnjeg književnika pisanu i objavljenu tokom opsade Sarajeva. Knjiga koja sadrži lirsko svjeodočenje o ratnim užasima i ljudima u njima stekla je s pravom kultni status, prevođena je širom svijeta, autor dobio priznanja nagrade. U jednom od tekstova se pisac rezignirano osvrnuo na predratnu kulturnu i intelektualnu elitu koja je drijemala i na jedno oko nezainteresirano posmatrala, manje-više otvorene pripreme za rat i pokolje. Umjesto da reagira, prepozna, upozori javnost na nadolazeće zlo, intelektualna elita se opredijelila za nezamjeranje, šutnju i konformizam.

Autor knjige se nakon rata iselio iz BiH pa se iz inostranstva vratio u BiH i aktivno sudjeluje u književno-izdavačkm projektima. U druge poslove se dosljedno ne miješa, niti reagira na brojne izazove koje svakodnevno neštedimice nudi politička, kulturna, akademska praksa. To se donekle može i razumjeti, jer ne postoji ta kritika, koja može zaustaviti regresiju i negativni tok društvenih i političkih zbivanja u današnjoj BiH. Ljudi su postali umorni od nemoći, apatični od besperspektivnosti, zgađeni i nad pohlepom, prostotom, i sveobuhvatnim primitivizmom.

Režiser Haris Pašović, veliko pozorišno ime u bivšoj Jugoslaviji, vratio se u ratno, opkoljeno Sarajevo kada je san svih stanovnika bio da napuste grad koji krvari. Njegov ratni kulturni i socijalni aktivizam bio je zadivljujući. Pokrenuo je filmski festival, dao dinamiku pozorišnom životu, animirao i zainteresirao za ratni pakao neke od najutjecajnih svjetskih intelektulaca i umjetnika. Nikada ta njegova uloga nije  adekvatno valorizirana, niti je on to tražio. I nakon rata se nije zaustavljao, režirao je, bavio se pedagoškim radom, prenosio energiju i znanje na mlađe ljude, režisere, glumce, performere. Činio je sve da zaustavi, ili barem uspori duhovno i intelektualno propadanje Sarajeva i njegovo svođenje na zabačenu, ksenofobnu  kasabu, konfrontiranu sa sobom i svijetom oko sebe.

Haris Pašović

Danas,  trideset godina nakon što se vratio u opkoljeni grad, Haris Pašović jedini od svih ljudi iz kulture, umjetnosti, nauke, otvoreno i nedvosmisleno osuđuje jučerašnju odluku vlasti Kantona Sarajevo da školskoj djeci skrate nastavu zbog ramazana. Naziva Pašović tu odluku štetnom i pogrešnom. Podsjeća da je u BiH religija ustavno odvojena od države, da mi nismo teokratska tiranija kao Saudijska Arabija, ili Afganistan... Odluku vlasti  Kantona Sarajevo on naziva jeftinim populizmom.

Govori na televiziji i piše na društvenim mrežama Haris Pašović, i čini to sam, bez podrške kolega iz branše, svojih studenata, bez solidariziranja vajne umjetničke i akademske pseudoelite. Nije da se oni ne slažu sa Pašovićevim stavovima, slažu i podržavaju ga, ali „u svoja četiri zida“.  

Ali su oni istovremeno svjesni da im sudbina i egzistencija ovise od dobre volje Vlade Kantona, jedne duboko antintelektualne i antimodernističke, štetočinske strukture. Vlada Kantona bira direktore pozorišta i kulturnih ustanova, finansira i sufunansira filmove, koncerte, izložbe, studijska putovanja. Ne bi se naše filmadžije zamjerale ni još uvijek žilavoj klijentelističkoj mreži SDA koja drma javnim preduzećima koja produciraju filmove i televizijske serije, uvijek istim, odabranim svojim miljenicima. Zato sve gluposti, sav primitvizam, klerikalistički totalitarizam prolaze ugluho, bez reakcije, otpora, pobune. Intelektualac je, govorio je Sartre, onaj ko se bavi stvarima koje ga se lično ne tiču. Zato je Haris Pašović intelektualac, a svi drugi su egocentrični oportunisti i kalkulanti.

Nije nimalo lako i jednostavno biti u ovom gradu Haris Pašović. Ali je jako, jako časno, pošteno i odgovorno!

PETAK, 31. MART

Kao pun pogodak se pokazala odluka Upravnog odbora košarkaške Eurolige da među 18 najboljih klubova koji se u njoj takmiče ove godine uvrste i ekipu beogradskog Partizana. Formalno beogradski klub nije ispunjavao uvjete, jer je prvak Srbije i ABA lige Crvena Zvezda. Suštinski Partizanu, ne samo po kriterijumu tradicije nego i po trenutnoj kvaliteti jeste mjesto u elitnoj evropskoj ligi.

Svaka Partizanova utakmica u domaćoj Areni je praznik košarke. Preko 20 hiljada ljudi se redovno okuplja na utakmicama Partizana. Navijači masovno prate i bodre svoj klub na gostujućim utakmicama širom Evrope. Projekat novog Partizana pokrenut prije dvije godine dovođenjem najtrofejnijeg evropskog trenera Željka Obradovića, je skupa investicija. Milioni eura su utrošeni na vrhunske košarkaše u čemu beogradski klub uspješno parira najbogatijim evropskih kolektivima. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji je često na udaru navijača Partizana, redovno podsjeća da klub duguje državi desetine miliona eura neplaćenog poreza. No, kaže Vučić, to im se tolerira jer narod voli košarku, odnosno jer ne želi ulaziti u konflikt sa stotinama hiljada Partizanovih pristalica.

Detalj sa nedavno odigrane utakmice Partizana i Reala u Beogradu (Foto: Real Madrid)

Večeras je u beogradskoj Areni gostovala ekipa madridskog Reala, najtrofejnijeg evropskog košarkaškog kluba. Prevažna utakmica i za jedne i za druge, Real se bori za prvo mjesto, Partizan za ulazak među osam najboljih ekipa. Partizan je uvjerljivo slavio, ali su svi izvještaji sa utakmice naglašavali da su pravi pobjednici bili navijači beogradskog kluba. Dvadeset hiljada ljudi na početku i na kraju utakmice gromkim ovacijama su pozdravili Realovog igrača Marija Hezonju. reprezentativca Hrvatske. Sjajnom Dubrovčaninu navijači Partizana nisu zaboravili lijepe riječi koje je prije više od deceniju izgovorio o njihovom klubu. Tadašnji tinejdžer Hezonja je na novinarsko pitanje da li bi karijeru nastavio u „Partizanu, odgovorio da bi mu to bila čast, jer je riječ o jednom od najvećih košarkaških klubova u Evropi“. Večeras je frenetično nagrađen za taj gest. Komplimente navijačima i igračima Partizana nakon utakmice u Madridu prije nekoliko nedjelja javno je izgovorio još jedan košarkaš Reala- bosanskohercegovački as Džanan Musa. I on je večeras dobio toplu i iskrenu zahvalu za to. Tako su na najelegantniji i sportu primjeren način razbijeni strahovi da bi ova dvojica košarkaša mogli doživjeti neugodnosti u beogradskoj Areni. Naprotiv, bili su nagrađeni.

Možda ovaj primjer, gest sportske kulture i odmjerenosti, poštivanja rivala, može biti recept kako se u regionu i na drugim poljima može komunicirati drugačije, bez tenzija i provokacija, uljudno, pristojno i korektno.

SUBOTA, 1. APRIL

Današnji dan se u svijetu tretira kao međunarodni dan šale. Ta je tradicija dugog vijeka i može ju se pratiti još od najranijih tragova civilizacije. Stoljećima se ljudi specijalno na današnji šale, jedni drugim priređuju razne zgode i nezgode, ne uvijek bezazlene i neškodljive. Ponegdje je Dan šale naziva i danom glupaka, u čast onih koji su tokom njega bili prevareni, nasamareni, obmanuti, preveslani, ili kako se već gdje nazivaju prvoaprilske obmane, šege, šale, pošalice.

U osnovi, dakle, prvoaprilskog humora je subkultura obmane, vještina da se nekoga natjera da povjeruje kao u člinjenicu u nešto što plod mašte, imaginacije i lukavstva. Cijela je jedna umjetnost u medijima, verbalnoj i neverbalnoj komunikacija izrasla na humusu prvoaprilskog šegačenja i zavitlavanja.

Budući da je društvena zbilja u Bosni i Hercegovini krcata obmanama, nevjerovatnim scenarijima i apsurdnim zapletima, reklo bi se da je ovo zemlja permantnog prvog aprila. Naravno, tek ukoliko bismo sve što se oko nas dešava uzimali sa šaljive, zabavne strane, kada bi se mogli smijati, umjesto što se brinemo i hvatamo za glavu.

Evo nekoliko ovonedjeljnih događaja koji bi u normalnim okolnostima mogli poslužiti kao sjajan materijal za tjeranje šege i humora, ali je kod nas surovo i bolno ozbiljan pokazatelji  svakodnevnog propadanja, društvene i političke patologije.

Početkom nedjelje je, recimo, američki ambasador Michael Murphy preporučio Miloradu Dodiku da sluša pjesmu Anti Hero velike američke kantautorice Taylor Swift. Odmah je uslijedio Dodikov odgovor i kontraprijedlog: sugerirao je ambasadoru Murphyiju da se posveti muzičkom opusu Baje i Malog Knindže. Možete li zamisliti urnbesniju scenu od one u kojoj Dodik zaneseno pjevuši “Ja sam problem“, veliki hit Taylor Swift dok oko njega američki ambasador skakuće u ritmu ratno-huškačke budnice Baje i Malog Knindže „Ne volim te Alija zato što si balija“?!

Vijest da su se diplomati bilo koje države u ambasadi potukli i davili svugdje gdje u svijetu bi bila doživljena kao uspješna, mada malo pretjerana i preuranjena prvoprilska šala, dovitljiva izmišljotina. Jedino je u BiH to uobičajen pokazatelj  funkcioniranja diplomatsklo-konzularne prakse. U ambasadi BiH u Jordanu jedan je zaposlenik davio drugog, a rastavljao ih je ambasador. Utješno je jedino to što incidentu povod nije bio motiviran nacionalniom razlozima.

Ne dešava se to prvi put. Prije više od trideset godina u novootvorenoj ambasadi BiH u Londonu djelovala su dvojica amabasadora (pod jednim krovom). Jedan je bio arapskog porijekla i postavio ga je Haris Silajdžić. Drugi je bio  Bošnjak koji je bio izbor Alije Izetbegovića. Dvovlašće nije bilo dugoročno održivo, pa su se dva ambasadora potukla tako da je sve okolo prštalo i morala je intervenirati britanska policija. Jedan od policajac je po ulasku u ambasadu naredio svim koje je zatekao da se razdvoje. „Muslimani neka stanu na jednu, a Srbi na drugu stranu!“ grmio je strogi policajac-Bobi uvjeren da se na tlo Londona prelio međunacionalni sukob iz BiH. Ubrzo su svi Muslimani stali na jedni stranu, a Srba uopće u prostoriji nije bilo. Drotovi  su se u nevjerici pitali da nisu žrtve skrivene kamere, ili statisti u snimanju nekog urnebesnog skeča Monty Paytona.

NEDJELJA 2. APRIL

Kada ovaj prilog bude emitiran bit će poznati rezultati predsjedničkih izbora u Crnoj Gori. Znat će se da li je aktuelni predsjednik Milo Đukanović uspio zadržati funkciju, ili ga je njegov rival Jakov Milatović pobijedio i poslao u političku mirovinu nakon punih 35 godina koliko je Đukanović na različitim visokim dužnostima držao vlast u Crnoj Gori.

Istorijski gledano, Đukanović se suprotstavio protivkandidatu koji stoji na političkim pozicijama i platformi na kojoj je on došao na vlast davne 1989. godine. Iako se Milatovićeva politička stranka naziva Evropa sad, iz dosadašnjeg kratkog djelovanja može se isčitati njena čvrsta oslonjenost na Srbiju, vjerovatno i na Rusiju. U prilog tome govoru i uvid u to koje su političke grupe u Crnoj Gori i Srbiji podržale Milatovića: uglavnom je riječ o strankama vezanim za Beograd.

U bivšoj Jugoslaviji pored mnogih drugih tinjajućih protivrječnosti i zamrznutih konfliktnih tačaka, nisu se problematizirale političke, nacionalne i socijalne podjele u Crnoj Gori. Taj tinjajući raskol između takozvanih zelenaša, uslovno rečeno procrnogorskih, i takozvanih bjelaša,  prosrpskih snaga, prvi put je u javnosti buknuo sa antibiroktratskom revolucijom koja se veže za politički uspon Slobodana Miloševića, inače porijeklom Crnogorca. Tih sam se kasnih osamdesetih godina prošlog vijeka u Beogradu intenzivno družio sa mladim i perspektivnim političarem Milom Đukanovićem. Raspitivao sam se kod njega i o omjeru jednih i drugih, prosrpskih i procrnogorskih struktura u Crnoj Gori. Odgovor je bio da je otprilike vrlo tijesna većina na strani prosrpskih snaga u crnogorskom društvu. Zvanična jugoslovenska politika decenijama je bila procrnogorska, dakle federalisitčka, međutim odnos između ove dvije idejno i politički udaljene komponente se nije bitnije mijenjao.

Na prvoj ozbiljnoj provjeri stanja i raspoloženja građana Crne Gore, referendumu iz 2006. godine, pobijedio je sauverenistički koncept. Iako je Evropska unija postavila visok cenzus, 56 posto građana Crne Gore su se većinski opredijelili za nezavisnost i suverenost te zemlje. I tada je Milo Đukanović bio personifikacija njene suverenosti.

Milo Đukanović i Jakov Milatović

Šta se desilo i kako je došlo do toga da 15 godina kasnije  Đukanović kao simbol državnosti Crne Gore teško uspijeva osigurati podršku veću od 40 posto biračkog tiijela? Sasvim sigurno da su svi ovih godina njegovi protivnici, kao i negatori crnogorske neovisnosti, radili punom parom. To potvrđuju i događaji nakon izbora 2017. kada je iz Beograda i Moskve uz pomoć lokalnih političara planiran državni udar u Podgorici i Đukanovićeva likvidacija. Vrhunac te destrukcije bile su litije u organizaciji SPC-a koje su 2020. dovela do pobjede Đukanovićevih protivnika i dolaska na vlast široke koalicije koju je stvorio i blagoslovio Amfilohije Radović, drugi najmoćniji čovjek u Crnoj Gori posljednjih decenija.

No, neovisno od tog vrlo snažnog i moćnog prosrpskog političkog bloka, stoji i ocjena da je Crna Gora nakon svih dugih decenija umorna od Mila Đukanovića. Nevjerovatno je da on za cijelo vrijeme vladavine nije uspio izgraditi svoje političke nasljednike i otvoriti im prostor za politički afirmaciju. Princip država to sam ja može funkcinirati neko vrijeme, ali jednostavno jednom mu mora doći kraj. Eventualna pobjeda Mila Đukanovića dala bi sasvim novu dimenziju i istorijsku težinu ovom svevremenskom vladaru! Pobjeda Jakova Milatovića, bila bi znak da Crna Gora ulazi u političku i državnu neizvjesnost, ali i dokaz da je dosadašnji Đukanovićev model lične vladavine potrošio svoje potencijale i da je istorijski dotrajao.