U zoru 16. aprila 1993. pripadnici Vojne policije i specijalne jedinice Hrvatskog vijeća odbrane "Jokeri" napali su srednjobosansko selo Ahmići kod Viteza.

U selu je živjelo oko 800 Bošnjaka. Tokom nekoliko sati užasa ubijeno je više od stotinu ljudi, uglavnom civila: žena, staraca, djece. Najmlađa žrtva imala je tri mjeseca, najstarija 81 godinu. Srušeno je i zapaljeno više od 150 kuća i staja, minirane su dvije ahmićke džamije, a fotografija jedne od tih džamija, koju je dinamit slomio kao olovku, obišla je svijet.

Svi osuđenici za zločin u Ahmićima u međuvremenu su izišli iz zatvora, uključujući i Darija Kordića, ratnog gospodara dijela srednje Bosne pod hrvatskom kontrolom, kojem je u Haagu presuđeno 25 godina robije.

Kordić se u zatvoru – gdje mu se, prema vlastitom svjedočenju, dva puta ukazao Isus Krist – sasvim odao vjerskom fanatizmu, a po izlasku na slobodu postao je rado viđen gost na katoličkim manifestacijama i u samostanima širom Hrvatske i BiH.

Piše Ivica Đikić za Peščanik

Trideset godina poslije, Hrvati u Bosni i Hercegovini te u Hrvatskoj nisu smogli moralne snage i pameti da se suoče s istinom o pokolju u Ahmićima, jednim od najstrašnijih zločina u ratovima devedesetih godina. Ako se možda i može prihvatiti objašnjenje da je sami masakr rezultat pomahnitalosti pojedinaca nabijenih mržnjom te spirale zla i osvete na osvetu koja je te 1993. usisala i HVO i Armiju BiH u srednjoj Bosni, gdje su obje vojske svirepo ubijale i terorizirale civilno stanovništvo, Republika Hrvatska – zajedno s političkim predstavnicima Hrvata u BiH – potrudila se da naknadno nacionalizira zločin u Ahmićima, odnosno da cijeloj jednoj naciji natovari na dušu zlodjelo skupine krvožednih vojnika HVO-a.

Toj naciji ni trideset godina, evo, nije bilo dovoljno da se nauči odgovorno, zrelo i autorefleksivno nositi s vlastitim grijesima. Isti je slučaj i sa zločinima Hrvatske vojske nad Srbima nakon operacije „Oluja“: ono što je državna vlast poduzimala – ili nije poduzimala – poslije saznanja o ubojstvima, paležu i pljački jasno je govorilo da se u principu nije radilo o incidentima i pojedinačnim osvetničkim ispadima nego o prešutnom odobrenju vlasti, kao što su i administrativne mjere za onemogućavanje povratka Srba poslije „Oluje“ bile potvrda namjere da se tom operacijom, uz oslobođenje teritorija, drastično i trajno smanji postotak srpskog stanovništva u Hrvatskoj.

Najviše hrvatsko političko rukovodstvo devedesetih, predvođeno Franjom Tuđmanom, nastojalo je isprva da zločin u Ahmićima prikaže antihrvatskom podvalom ili konstrukcijom pripadnika britanskih mirovnih snaga koji su prvi izvijestili o masakru.

Potom se izlazilo s tezama da su Ahmići bili legitimni vojni cilj, jer se radilo o uporištu Armije BiH, što je trebalo sugerirati da smisao napada nije bio u planiranom zločinu već da je krvavi pohod bio posljedica izgubljene kontrole.

Dario Kordić i nekolicina važnijih nalogodavaca i neposrednih počinitelja uživali su političku zaštitu i primali državna odlikovanja sve dok u drugoj polovini devedesetih međunarodni pritisak na Zagreb nije postao neizdrživ.

Tuđman je 1997. organizirao isporuku Kordića i kompanjona u Haag, ali su vojna kontraobavještajna služba i civilna obavještajna agencija, kojom je upravljao Miroslav Tuđman, stariji Franjin sin, paralelno pokrenule operaciju opstruiranja rada Haškog tribunala i selektiranja dokumenata s ciljem da se krivica svali na ljude koji su režimu značili manje od Kordića i njegovog kruga.

Obitelji „haških uznika“ bile su materijalno zbrinute o trošku hrvatskog državnog budžeta. U Hrvatskoj je, pak, pod lažnim identitetima sve do jeseni 2000. živjelo nekoliko ljudi povezanih sa zločinom u Ahmićima: dobili su državne kuće i zaštitu vojne sigurnosne službe.

Državna zavjera raskrinkana je ponajviše zahvaljujući naporima zagrebačkog odvjetnika Ante Nobila. On je u Haagu zastupao Tihomira Blaškića, generala HVO-a, kojem su Zagreb i Mostar bili namijenili ulogu jedinog visokorangiranog krivca za zločine HVO-a u centralnoj Bosni.

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović posjetio je Ahmiće u aprilu 2010. i poklonio se pred spomen-obilježjem žrtvama masakra. S Josipovićem se tada poklonio i sarajevski kardinal Vinko Puljić koji je, inače, dva puta posjetio Kordića dok je ovaj izdržavao hašku robiju u austrijskom Grazu.

"U trogloditskom tipu morala žrtve drugih nisu vrijedne nikakve pažnje ni sućuti, njih je najlakše ne primjećivati, zapravo, njih nikada nije ni bilo, one su laž i propaganda, a ako ih je i bilo, njihovo pripisivanje nama djelo je nekoga perfidnog stranog faktora, moćnoga a trajno zavjerenoga protiv nas. Ovaj tip morala vidjeli smo mnogo puta u hrvatskoj javnosti na djelu u slučaju pokolja muslimana u Ahmićima, za koji se vezuje Kordićeva optužnica i osuda: nisu to uradili ‘naši vitezovi’, nego su nam to podvalili Britanci, stari dušmani, da bi demonizirali hrvatski narod… Ni u jednom od takvih očitovanja u hrvatskoj javnosti nikada se ne pojavljuje bilo kakva refleksija o žrtvama, o njihovim patnjama, o empatiji prema njima“, piše književnik Ivan Lovrenović u tekstu "Isus u Ahmićima", što je ujedno i naslov njegove knjige eseja objavljene 2015. godine. „Isus kakvoga znamo iz evanđeljā – živa i radikalna negacija plemenskoga morala naših ‘junaka’ i njihovih katoličkih duhovnika, okrenut ljudima kao takvima i njihovoj patnji – zanimao bi se za djecu, žene, ljude koji ostadoše ležati na pravdi boga pobijeni po ahmićkim kućama i mahalama. Sa sigurnošću to možemo zamisliti. Ne vjerujem da je takvoga Isusa moguće očekivati u vizijama ‘junaka hrvatskoga Domovinskog rata’.“

Josipovićev čin nije, međutim, ostavio dublji trag u hrvatskom društvu.

Poslije oslobađajuće haške presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču 2012. godine te ulaska u Europsku uniju 2013., Hrvatska je u svakom pogledu zaboravila ratne zločine koje su počinili pripadnici Hrvatske vojske i policije te Hrvatskog vijeća obrane, pa tako i Ahmiće, s tim da su zaboravu Ahmića posljednjih godina pogodovali i politički sukobi Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH.

Nema istraga ni sudskih postupaka, nema ni na jednoj razini razvoja javne svijesti o tome da su i s „naše“ strane napravljeni jezivi zločini, nema ulica i trgova ahmićkih žrtava, nema knjiga, filmova, razgovora… Kao da ništa nije bilo. Nije nikakva utjeha – baš naprotiv! – što se po više-manje istom obrascu ponašaju svi narodi i glavne struje svih društava uključenih u postjugoslavenske ratove devedesetih godina.