Piše: Senad Avdić

PONEDJELJAK, 10. APRIL

Iako se prethodnih mjeseci činilo da je problem sa ilegalnim migrantima u BiH u velikoj mjeri otklonjen, noviji događaji, pogotovo u Unsko-sanskom Kantonu, pokazuju da je taj dojam bio pogrešan. Ponovo su se u Bihaću i drugim dijelovima Krajine vratile slike stotina migranata koji pokušavaju pronaći put za zemlje Evropske unije kao svoj konačni cilj i odredište. Nedavno prezentirani rezultati istraživanja više nezavisnih medija iz Evrope pokazala su i razloge novog migrantskog vala: hrvatska policija u masovnoj i zakonski problematičnoj kampanji širom svoje zemlje lovi migrante i prebacuje ih preko granice u BiH. Suočen sa nepobitnim dokazima o tim nezakonitim postupcima hrvatski ministar policije Davor Božinović je kao i u sličnim slučajevima prethodnih godina hladno i neuvjerljivo demantirao. Iako nema dokaza da su oni u Hrvatsku ušli iz BiH neuporedivo je veći broj migranat iz Hrvatske vraćen u našu zemlju nego u Srbiju. Podaci pukazuju da je njihov broj u ovoj godini desetostruko veći nego u 2022.

(Foto: EPA)

Izostale se i reakcije, osude iz Brisela na ovu rasprostranjenu kampanju hrvatske policije. Da to nije slučajno pokazuje  nekoliko objekata nedavno instaliranih u neposrednoj blizini Bihaća. Niko u ovom gradu, niti u vlasti Unsko-sanskog kantona nije dao saglasnost za njihovu izgradnju. Niko ne zna kakva je svrha i namjena tih zgrada, da li je riječ o pritvoru, izbjegličkom naselju... Zna se samo da je izvođač radova bila izvjesna organizacija iz Austrije, da je vrijednost posla nekoliko miliona eura i da je cijeli posao finansiran iz fondova Evropske unije. Šta je prava istina o ovom fantomskom naselju, ne govore, ili ne znaju ni čelnici državnih institucija, Ministarstva sigurnosti BiH i  Služba za poslove sa strancima BiH. Sudeći prema izjavama njihovih čelnika, reklo bi se da njih taj problem uopće ne zanima. Bihać i obližnji zatvorski kompleks posjetio je jučer, ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković, ali od njega niti su domaćini i javnost išta novo saznali, niti on može imati odgovore na pitanja koja mu se postavljaju. Njegova posjeta je bila tek formalni čin umirivanja savjesti i pokazivanja kako,eto, državni vrh u Sarajevu nije indiferentan prema ovom pitanju.

Nešto više svjetla na ovu zamršenu priču mogla bi donijeti posjeta Johanna Sattlera koja je najavljena za ovu nedjelju.

Slučaj sa ponovnom eskalacijom migrantske krize u Unsko-sanskom Kantonu, pokazuje kakve bi sve posljedice po BiH mogle u budućnosti nastupiti zbog ulaska Hrvatske u šensgenski prostor. To Hrvatsklu čini granicom Evropske unije i amnestira je od bilo kakve odgovornosti za metode koje će primjenjivati u zaštiti te granice. Članstvo u Evropskoj uniji donosi ogromne benefite državama članicama, njihovim građanima njihovoj sigurnosti. Istovremeno, dovodi u sve nepodnošljiviju i nesretniju poziciju one zemlje i njihove građane koji se nađu izvan, na periferiji evropskog prostora. Bosnu i Hercegovinu ni ta nevolja nije zaobišla!

UTORAK, 11. APRIL

Ivica Todorić, godinama najbogatiji Hrvat, bivši vlasnik koncerna Agrokor najavljuje da će se uskoro politički angažirati. Nakon nekoliko godina bježanja od hrvatskih zakona, potom povlačenja po sudovima tokom kojih je ostao bez najvećeg dijela svoje enormne imovine, on svoju šansu za javni i poslovni comeback vidi na političkom polju.

Medijski komentari ove Todorićeve nakane mješavina su skeptičnosti i prigušenog podsmijeha. Komentatori smatraju da je percepcija Todorića u hrvatskoj javnosti izrazito negativna, te da ga se, uprkos tome što nije sudski sankcioniran doživljava kao kriminalca i megalomana. No, ne bi Ivica Todorić bio prvi tajkun što je imovinu stekao na sumnjiv, ili kriminalan način koji bi bio u stanju napraviti političku karijeru. U Hrvatskoj je takvih primjera mnogo, poput splitskog biznismena, bivšeg gradonačelnika i Saborskog zastupnika Željka Keruma, ili višegodišnjeg gospodara doline Neretve Stipe Gabrića Jamba.

(Foto: Beta)

Sličnim primjerima je krcata politička scena u svim zemljama bivše Jugoslavije, a brojni su i širom svijeta. Gradonačelnik Ljubljane Zoran Janković dolazi iz svijeta krupnog biznisa. I on je bio meta istrage slovenačkog pravosuđa. Možda je poslovni i politički profil Fikreta Abdića najsličniji Ivici Todoriću. I njegov se život više od 35 godina odvijao između zatvorske ćelije i udobnih funkcionerskih fotelja i privilegija u Sarajevu i Velikoj Kladuši.

Abdić je suđen i robijao kao ratni zločinac, odnosno kriminalac, ali to uopće nije utjecalo na njegove birače koji su mu za svo to vrijeme bili lojalni. U Srbiji je sličan primjer Bogoljub Karić, najveći tajkun iz ere Slobodana Miloševića, koji je na jednim izborima za predsjednika Srbije dobio skoro četvrtinu glasova birača. Nakon toga je strahujući od hapšenja, pobjegao iz Srbije i godinama živio u Rusiji.

Zašto je to tako, zbog čega se javnost  vezuje za ljude koji su se ogriješili o zakon, nedavno je objašnjavala profesorica sociologije i bivša ambasadorica Srbije Vesna Pešić. Ona smatra da se režim Aleksandra Vučića neće moći srušiti samo upornim dokazivanjem da on počiva na korupciji,  sprezi krupnog kriminala i politike. Da parafraziram, profesoricu Pešić, državi koja decenijama njeguje kulturu korupcije, u kojoj je kriminal postao ne samo dominantan, nego poželjan model društvenog ponašanja ne možete očekivati da će se birači okrenuti protiv onih ljudi koji su simboli toga.

Kada se prosječan birač opredjeljuje da glasa za ljude poput Abdića, Karića, ili sutra Todorića, razmišlja otprilike ovako: ako je znao sebi pomoći, znat će i nama. Ili: on je dovoljno bogat, pa mu neće trebati da krade dok je na funkciji. I jedno i drugo su ,naravno, pogrešna razmišljanja, jer nije poznat slučaj da je neki bogataš kada se dočepa političke funkcije više mislio na druge nego na sebe!

Podsjeti me ovaj fenomen na jednog mog poznanika, bekriju i bonvivana koji je govorio: Niko mi veću reklamu ne pravi nego oni koji ženama za mene govore da sam bekrija, ženskaroš i da trošim puno para. Misle da su me ocrnili, a zapravo naše žene uglavnom baš takvi i privlače!

ČETVRTAK, 13. APRIL

U Sarajevu se održava Sajam knjiga i prijatelji me zabrinuto, gotovo sa gnušanjem informiraju da prava pomama vlada za knjigom izvjesne srpske spisateljice, bivše sportašice, kasnije aktivne pripadnice jednog od mafijaških klanova međunarodne reputacije. Ispred štanda na kojem se prodaje njezina knjiga formiraju se dugački redovi, autorica se  potpisuje na svoje djelo, slika sa oduševljenim kupcima. Iako na susjednim štandovima neki izdavači iz Turske nude besplatno svoja izdanja, ne mogu biti konkurencija beogradskoj žestokoj dami. Moje prijatelje posebno frustrira što su među fanovima mafijašice-spisateljice vidjeli veliki broj djece. To, meni se čni, ne treba biti iznenađenje, jer je dotična gospoja proteklih godina, nakon svoje prve knjige u kojoj je otkrila mračne tajne opasnog posla kojim se bavila, bila zvijezda domaćih i regionalnih telelevizija i medija. Nijedan domaći pisac nikada nije imao takvu i toliku medijsku pažnju.

(Foto: Slobodna Bosna)

Nema, međutim, po mom skromnom mišljenju, razloga za neku moralnu, ili estetsko-etičku paniku. Među ovdašnjom čeljadi na većoj cijeni od srbijanske kriminalke su neke njene domaće kolege iz svih sfera kriminala, koji za razliku od nje niti pišu niti išta čitaju. Jučer je u akciji policije i tužiteljstva usmjerenog protiv trgovaca narkoticima uhapšena i jedna žena koja je godinama uredno zaposlena u državnoj insitutuciji. To, naravno, nikoga nije posebno iznenadilo. Njena knjiga, koju naravno nikad neće napisat, i bila bi prava poslastica i bestseler ukoliko bi otkrila kojim je putem došla do posla državnog činovnika, odnosno kako je biti krtica narko-mafije u institucijama sistema. Za razliku od srbijanske „panterke“ koja je na vrijeme napustila opasni pljačkaški posao, ovi naši ne umiju se u kriminalu zaustaviti i kazati: sada je, vala dosta!

PETAK, 14. APRIL

Kada su nedavno poslanici Dodikovog SNSD-a i Čovićevog HDZ-a Dom naroda Parlamenta BiH odbili smanjiti plate sebi, a povećati običnim zaposlenicima, jedan moj poznanik državni činovnik srednjeg ranga mi se žalio. „Ne ide ovo ovako, Dodik i Čović se ponašaju ko Kina i Rusija u Vijeću sigurnosti UN-a. Može se ostatak svijeta sve dogovoriti, ali će njihovo pravo na veto sve srušiti“.

Ovog lucidnog monologa u kojem je lokalna bosanskohercegovačka poltička praksa upoređena sa promjenom globalne ravnoteže, sjetih se danas čitajući tekst britanskog publiciste Paula Masona. U članku on problematizira potencijalnu demokratizaciju Kine. Osvrćući se na nedavni susret kineskog lidera Si Jipinga sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u Moskvi, Mason piše da se kineski predsjednik vratio doma sa ogromnim, kako ih on naziva, asimetričnim poslovima koje mu je ustupio Putin. „A sve što je Putin dobio zauzvrat“, smatra autor, „jeste obećanje da će Kina zajedno sa Rusijom nastaviti da blokira rad Savjeta bezbjednosti UN-a“.

Ovo učvršćeno savezništvo dviju zemalja sa pravom veta, praktično znači da najveći svjetski sigurnosni forum biti paraliziran i neće moći rezolucijama i drugim aktima djelovati na području održavanja globalne sigurnosti.

Na sličan način, na lokalnom bosanskom planu funkcionira savezništvo Milorada Dodika i Dragana Čovića. Naivna je, kratkovida, ili pak  politički maliciozna vjera međunarodnih aktera da će se u tome nešto promijeniti samo ukoliko se SDA ukloni kao treći partner, a na njegovo mjesto instalira nova politička formacija. To bi, bilo otprilike efikasno kao kad bi neki svjetski mozak smislio da umjesto, recimo Velike Britanije, u Vijeće sigornosti UN udjene, primjerice, Japan sve u nadi nadi da će on doskočiti rusko-kineskim blokadama bolje od Britanaca.

Paul Mason nema dilemu oko toga kako se može zaustaviti i demokratizirati Kina, a time i planetarni mirovni poredak: porazom Rusije u ratu u Ukrajini. Uzaludnost te vojne agresije, navela bi Kinu na drugačije ponašanje. Istovremeno, uzaludnost ideje podjele Bosne i Hercegovine bilo da se sa njom unilateralno pomiri, priznajući promašenost svoje dosadašnje politike, Zagreb, ili Beograd, jedini je garant njenog funkcioniranja bez blokada.

SUBOTA, 15. APRIL

Objavljeni su statistički podaci o poslovanju privrede u oba entiteta u Bosni i Hercegovini u prošloj godini, pa se pokazalo da je privreda u Federaciji BiH duplo snažnija od privrede u Republici Srpskoj. U Federaciji je lani ostvaren dvostruko veći prihod i i isto toliko veća čista dobit.

Bio je to okidač za omanju euforiju  i lokal patriotski trijumfalizam u poltičkim i medijskim krugovima u Sarajevu. Stastitika je osnažila njihov ponos i narativ o Federaciji kao  „boljem dijelu BiH“.

Za statistiku se obično kaže da je tačan zbir netačnih podataka. Također se statistika upoređuje sa ženskim kupaćim kostimom: više sakriva nego što otkriva.

Šta sakriva statistika o ekonomskoj slici u prošloj godini? Najvažniju stvar koja govori o ekonomskoj slici neke države: rast društvenog proizvoda, U prošloj godini rast je u odnosu na pandemijsku 2021. bio nešto oko 4 posto, dok je za ovu godinu planiran rast od 2,5 posto. To je apsolutno nedovoljno za razgovor o bilo kakvom napretku i ekonomskom zamajcu kojeg nema bez barem dvostruko veće stope rasta BDP-a.

Iz statističkog pregleda najuspješnijih firmi, uz neke izuzetke u trgovinskom sektoru, uglavnom su u oba entiteta najuspješnije firme koje su u stranom vlasništvu. Trebaju li se građani u Federaciji BiH  radovati što naši Turci, Izraelci, Austrijanci rade bolje i zarađuju više nego Rusi, Kinezi i Srbijanci iz drugog entiteta? Ako smo pametni, bilo bi nam svejedno.

Ekonomske prilike i socijalno stanje u nekom društvu ne mjeri se prema tome kako je najbogatijim, nego kako u njemu žive i snalaze se nasiromašniji slojevi stanovništva. Ne kako se živi u centrima, nego kako deveraju građani koji žive u provinciji, daleko od glavnih ekonomskih i finansijskih tokova.

A stanje u takozvanim rubnim, zabačenim krajevima BiH je očajno, o čemu se gotovo uopće ne govori ni u medijskom ni političkom diskursu. U Bosanskom Petrovcu, recimo, dakle u „boljem“ dijelu BiH, nedavno je zatvoren bankomat, jer banke nemaju ekonomski interes da ga održavaju. Govori se da u jednoj zapadnobosanskoj općini iz Federacije BiH zatvorene i mesare jer građani nemaju platežne moći da sebi priušte taj luksuz. Bankomat je, također, ukinut i u Čajniču, čiji građani novac, ukoliko ih kojim slučajem imaju, moraju podizati putujući satima do prvog bankomata. U hercegovačkom gradiću Ljubinju već duže vrijeme nema nijedne trafike.

Socijalno-ekonomsku sliku trebalo bi proširiti demografskom kataklizmom, iseljavanjem stanovništva. U ovim proljetnim mjesecima počinje prava seoba naroda iz BiH prema Hrvatskoj u potrazi za sezonskim poslovima. Pola Trebinja se prebacuje u Dubrovnik, isti proces se odvija u Bihaćkoj Krajini, srednjoj Bosni.

I da ne navodimo nove i druge sumorne ilustracije ekonomsko-socijalnog stanja BiH: umjesto toga preporuka: ako si bolji od nekoga ko je loš, to još uvijek ne znači da si dobar, nego si eventualno, samo nešto manje loš. 

NEDJELJA, 16. APRIL

Danas se obilježava 30. godišnjica od stravičnog masakra u selu Ahmići u općini Vitez u kojem su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane ubili više od stotinu civila bošnjačke nacionalnosti. Najstarija žrtva je imala više od 80 godina, najmlađoj je bilo tek nekoliko mjeseci. Ono što ovaj zločin i danas nakon 30 godina izdvaja od ostalih počinjenih tokom sukoba HVO i Armije BiH jeste njegova brutalnost, kao i odsustvo bilo kakvog logičkog i vojnog motiva, povoda za počinjenu bestijalnost. Boravio sam u to vrijeme u srednjoj Bosni i razgovarao sa brojnom svjedocima tog zločina. Neki od njih su mi govorili da su pojedini učesnici u napadu na Ahmiće, samo nekoliko sati prije napada na to selo nazočili proslavi obilježavanja godišnjice osnivanja Armije BiH. Zločinci su, dakle, ne samo poznavali svoje žrtve, nego su  bezbrižno sjedili i družili se sa nekim od njih neposredno prije nego što će ih zvjerski pogubiti.

Ono što je također specifično za ovaj zločin jeste da je tokom višegodišnjih suđenja u Haagu rasvijetljen svaki njegov detalj i utvrđena odgovornost manje-više svih počinitelja. Na zatvorske kazne su osuđeni ne samo neposredni akteri pokolja nego i nalogodavci, vojni i civilni. Tokom suđenja zapovjedniku HVO Tihomiru Blaškiću osuđenom na devet godina zatvora  utvrđena ja takozvana dvostruka linija zapovijedanja čiji je jedan krak vodio direktno u Zagreb do tamošnjeg vojnog i obavještajnog vrha. Sud u Haagu je njavećom zatvorskom kaznom od 30 godina osudio Darija Kordića visokopozicioniranog dužnosnika Hrvatske demokratske zajednice. Samo godinu dana nakon zločina u Ahmićima, uoči Washingtonskog sporazuma, Kordić je, doduše, kratko bio izabran za predsjednika HDZ-a BiH. Već tada se znalo, utvrđeno je u Haagu, da je vrh hrvatske države dobro znao šta se desilo u Ahmićioma i ko je odgovoran za zločine, ali im to nije smetalo da i Kordića i Blaškića godinama nakon zločina biraju na visoke dužnosti u vojsci i politici.  

(Foto: Reuters)

Kordić se nakon odslužene dvije trećine zatvorske kazne vratio u Hrvatsku. Aktivan je u društvenom i vjerskom životu susjedne zemlje. Sa njim se često i rado viđaju i slikaju političari iz Hrvatske i BiH. Neki od njih su nedavno izjavljivali da Kordić i drugi odgovorni za pokolj u Ahmićima nakon što su odslužili zatvrske kazne ne mogu biti smatrani ratnim zločinima.

Bio je jedan duži period u hrvatskoj politici, tokom predsjedničkih mandata Stjepana Mesića i Ive Josipovića kada je osuda zločina u Ahmićima i pijetet prema žrtvama bila važan dio njihove državničke prakse i građenja dosbrosusjedskih odnosa sa Bosnom i Hercegovinom. Jospović se 2010. poklonio pred spomenikom žrtvama zločina u Ahmićima. Na tom događaju mu se pridružio kardinal Vinko Puljić, tadašnji nadbiskup Vrhbosanske nadbiskupije.

Na žalost, nakon dolaska na čelo Hrvatske Kolinde Grabar Kitarević, a osobito aktuelnog predsjednik Zorana Milanovića u hrvatskoj politici i društvu se promijenio odnos  prema BiH, vratio se retorici iz devedesetih godina prošlog vijeka. A važan element te retorike je relativiziranje zločina, kao i amnestiranje tadašnjeg državnog rukovodstva predvođenog Franjom Tuđmanom. Iako se nakon izricanja brojnih presuda za zločine čelnicima HDZ-a u BiH i HVO u Haagu činilo da je stavljena tačka na utvrđivanje odgovornosti, posljednjih godina sve se u politici Zagreba prema ratnim zločinima vratilo na početak, pa i odnos prema strašnom masakru u Ahmićima. Naravno da to nije moglo proći bez krupnih posljedica po odnose Hrvata i Bošnjaka u BiH.