Piše: Gojko BERIĆ (Oslobođenje)

Otišao je Dževad Karahasan, uz Andrića i Mešu Selimovića jedan od najvećih književnih stvaralaca koje je Bosna dala. Ovo je bilo opće mjesto u komemorativnom i medijskom opraštanju Sarajeva od pisca “Istočnog divana”, “Noćnog vijeća”, “Dnevnika selidbe” i drugih djela koja su mu donijela međunarodnu reputaciju. Ne ulazim u to koliko je smisleno poređenje Karahasana sa Andrićem i Selimovićem. Poznajući ga, makar i površno, iz nekoliko uzgrednih i jednog dužeg susreta, mislim da bi on bez razmišljanja porekao takvu glorifikaciju svog književnog djela. Iako preveden na šesnaest jezika, Karahasan je najviše čitan na njemačkom jezičkom području, a najmanje u vlastitoj zemlji. Međutim, u danima kad smo se opraštali od njega, broj njegovih čitalaca, obožavalaca i prijatelja naglo je “porastao”. U medijima se nije oglasio niko a da nije rekao da je potresen Karahasanovom smrću, te da njegov odlazak predstavlja veliki gubitak za našu kulturu. Te fraze su se najviše držali istaknuti političari, za koje postoji opravdana sumnja da su pročitali makar jednu Karahasanovu knjigu. Isti ti političari koji znaju da su izdvajanja za kulturu u ovoj zemlji najniža u regionu i koji žive jako dobro, za razliku od većine pisaca koji jedva preživljavaju. U Sarajevu knjige čita zanemarljiv broj ljudi, pa otuda i anegdota prema kojoj se u našem glavnom gradu objavljuje više knjiga nego što ima čitalaca!? A kako je tek u provinciji, gdje su koride i koncerti folk pjevača glavni kulturni događaji?

U protokolarnom smislu, uključujući i ekskluzivnu dženazu u haremu Alipašine džamije, Dževad Karahasan je ispraćen dostojno njegovih literarnih i intelektualnih zasluga. Ali sve je to djelovalo nekako oficijelno, pomalo i hladno. Isticano je samo ono što je on za života radio i postigao, dok je njegov ljudski lik ostao u sjeni njegove literature. Nije osvijetljen Karahasanov moralni lik, njegovo nepripadanje bilo kojoj nacionalističkoj većini i njegov animozitet prema njoj. Kao da to nije bilo oportuno isticati u kontekstu viđenog ceremonijalnog ispraćaja pisca. A valjda se imalo u vidu i stanje duha u zemlji. A Dževad Karahasan je snove o čistoj kulturi smatrao “ekstremno fašističkim” i prezirao “mahanje nacijama” i urlanje u stilu “Ja sam to!” U jednom od svojih posljednjih velikih intervjua je rekao: “Ja se svoje nacije ne odričem. Ja pripadam toj zajednici, ali ne dozvoljavam da me se svodi na tu pripadnost i ne dozvoljavam da me uvjere kako mogu biti dobar Bošnjak samo onda kad mrzim Srbe ili Hrvate. Ja ih, Bogu hvala, ne mrzim, ja volim svoje iskustvo života sa Srbima i Hrvatima. Meni su te kulture, te nacije, nazovite to kako hoćete, mnogo dale, ja sam za to zahvalan. Ja nisam Srbin, nisam Hrvat, nisam Židov, nisam Rom, nisam Talijan, nisam Nijemac, ali volim, poštujem i zahvalan sam i Nijemcima, i Talijanima, i Romima, i Srbima, i Hrvatima za sve dobro koje su mi dali, koje su me darovale njihove kulture… U životu dobro funkcionira samo uključivanje. Hajde da konačno počnemo ponovo uključivati. To je biće Bosne, to je naša tradicija i ja sam zaista zahvalan svojoj sudbini što sam imao priliku rasti i život provesti u toj i takvoj Bosni.”

Neka mi neko kaže kada je išta slično čuo iz usta naših nacionalističkih lidera i njihovih logističara iz sjene – naših vjerskih autoriteta? Kako se ovih dana ničeg od tih Karahasanovih životnih spoznaja i uvjerenja ne sjetiše njegovi nekadašnji studenti, danas intelektualci, koji se hvale da im je taj čovjek bio profesor? A on je svojim životom pripadao manjini dobrih ljudi, čija poveznica ima samo dvije riječi – biti čovjek. Uz njega se svaki pripadnik te neformalne zajednice osjećao sigurnijim. Nažalost, ta manjina bosanskohercegovačkog društva je sve manja. Tvore je civilizacijski emancipovani građani, ljudi koji misle svojom glavom. Ali, nju politički niko ne zastupa, ona je strano tijelo u institucijama sistema. Bosna i Hercegovina može opstati i bez knjiga Dževada Karahasana i bez bilo kojih drugih knjiga, koliko god one bile mudre, možda će postojati i bez ljudi kakav je bio Karahasan i kakvi su njemu slični. Ali više nikada neće biti slična autohtonom biću Bosne. Ova zemlja je razvaljena voljom opakih ljudi i veliko je pitanje da li će više ikada biti ponovo sastavljena.

Ovog vikenda sam pročitao jedan intervju poznatog pjesnika i dramskog umjetnika Enesa Kiševića (Bosanska Krupa, 1947) koji živi i stvara u Zagrebu i s nostalgijom se prisjećao našeg poznanstva iz kasnih šezdesetih godina, kada je Kišević kao mlad glumac počeo nastupati na Dubrovačkim ljetnim igrama. Njegove pjesme su prevedene na mnoge svjetske jezike, a ovdje ga pominjem zato što i svojom poezijom i svojim životom pripada nigdje registrovanoj zajednici dobrih ljudi. O tome on kaže: “Prvo smo, po Darvinu, bili životinje, pa smo od životinja postali ljudi. Nismo imali ni imena, ni granica, ni religija, ni nacija. Nismo bili ni svjesni da smo ljudi, a imali smo sve što bi danas osviješten čovjek trebao imati. Čovjek po tome i jeste čovjek što se nikad ne odljuđuje od ljudi. Razbor mu ne da da drugi vladaju njegovim umom. Takvi slobodni ljudi nikome ne služe osim svojoj savjesti. Zato su i omraženi od vlasti. Oni koji u kućnim ljubimcima nalaze zamjenu za čovjeka, možda se samo nesvjesno vraćaju svom iskonu. Najveće otkriće i napredak na zemlji će biti kada ljudi konačno postanu ljudi. Takvoj Naciji ljudi ja već sada pripadam. Ako je to ipak samo pusti pjesnički san, ja već sad taj svoj san dišem.”

Ljudskost je identitet ispred svakog drugog identiteta – vjerskog, nacionalnog i intelektualnog, ispred socijalnog statusa i društvenog položaja. Nekad je u ovoj zemlji i u ovom gradu bilo mnogo dobrih i velikih ljudi. Oni odavno nisu više tu. Umjesto njih, došli su neki drugi, koji su antipod svakoj ljudskosti. Oni su ovu zemlju učinili najjadnijom u Evropi, uz puno saučešće većine koja im je uvijek iznova povjeravala upravljačke mandate. I nikom ništa. Pilat je oprao ruke!