Piše: Gojko BERIĆ (Oslobođenje)

Vođen protiv civilnog stanovništva, rat u Bosni i Hercegovini bio je surov na mnogo načina. Nakon što je 1993. godine UN proglasio Srebrenicu zaštićenom zonom i poslao bataljon holandskih vojnika da održavaju njen status, Srebrenica postaje utočište hiljada Bošnjaka, luka spasa, ne sluteći da će “zaštićena zona” postati mjesto njihove masovne smrti. Jedanaestog jula 1995. vojska bosanskih Srba pod komandom generala Ratka Mladića ulazi u Srebrenicu bez otpora, nasilno razdvaja muškarce i žene i započinje genocidnu operaciju. U svega nekoliko dana ubijeno je više od 8.000 muškaraca i dječaka zatečenih u Srebrenici ili zarobljenih u okolnim šumama dok su pokušavali da se domognu slobodne teritorije. Ubijeni su samo zato što su pripadali drugom narodu. Reći kako je od tada prošlo trideset godina i kako je sve to prošlost, mogu samo hulje i idioti. Jeste to prošlost, ali prošlost u kojoj je počinjen stravičan zločin, koji se ne smije i ne može zaboraviti. On je iz temelja promijenio sudbinu malog, nekad prosperitetnog grada na krajnjem istoku Bosne, koji više ne liči na sebe, osim što se i dalje, kako ga ovih dana opisuju novinski reporteri, nalazi u gotovo netaknutoj prirodi. Prema popisu iz 1991. godine, opština Srebrenica je imala blizu 37.000 stanovnika. Više od njih 27.000 bili su Bošnjaci, nešto preko 8.000 Srbi, bilo je 18 Hrvata i 117 Ostalih. Danas na njenih sto kvadratnih kilometara živi manje od 5.000 ljudi. Bila je to razvijena opština, imala je 11.000 zaposlenih, a danas ih je tako malo da njihov broj nije vrijedan ni pomena.

Trideset godina! Vremenski gledano, to je već istorija i da nije kako jeste, da je bilo više političke i svake druge pameti, više empatije i htijenja, danas bismo, pored dužnog poštovanja žrtvama, mogli odati i počast pobjedi života u Srebrenici. Ali, biće učinjeno samo ovo prvo, jer više od toga ovo društvo nije znalo ili nije željelo postići. Organizatori komemoracije u Memorijalnom centru najavljuju dolazak impresivnog broja ljudi iz BiH, regiona i svijeta, njih više od sto hiljada. Učesnici Marša mira, u čijoj su koloni mahom mladi ljudi, krenuli su ovog utorka iz Nezuka prema Potočarima, istim teškim putem kojim su njihovi očevi i rođaci iz “marša smrti” tražili spas. Policija garantuje red i sigurnost. Iz Srebrenice će izvještavati veliki broj domaćih i stranih novinara, uključujući i one iz najvećih medijskih kuća, a Javni servis BHRT danima je u mobilnom izdanju. Njegov TV signal biće dostupan u svim državama koje su glasale za Rezoluciju o genocidu. Sve to obećava događaj dostojan obilježavanja tridesete godišnjice srebreničke tragedije. Njenim povodom oglasile su se mnoge važne ličnosti i međunarodne institucije. UN će svake godine obilježavati dan kad je počinjen najveći zločin na našem kontinentu nakon Drugog svjetskog rata. Progovorila je i Evropa, glasom svojih parlamentaraca u Strasbourgu, Evropa koja je drijemala dok su bošnjački civili protjerivani iz svojih domova, odvođeni u logore i ubijani.

Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju za genocid su na doživotnu kaznu zatvora osuđeni Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Zdravko Tolimir, Blagoje Popović i Ljubiša Beara, a Radoslav Krstić i Dragan Nikolić na kazne zatvora. Jedan broj direktnih učesnika u zločinu osuđen je pred Sudom BiH. Međunarodni sud pravde u Haagu takođe je potvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid. Uprkos tome, srpski nacionalistički režimi, koje personificiraju Aleksandar Vučić i Milorad Dodik, uporno negiraju tu činjenicu, vrijeđajući i žrtve i preživjele. Srebrenica se nalazi na teritoriji Republike Srpske. Nisu li time žrtve genocida po drugi put ubijene? S druge strane, možda je to pravedna kazna za sve sljedbenike jedne zločinačke politike koje će polje bijelih nišana u Potočarima do smrti podsjećati na julske dane 1995. godine. Usput rečeno, vlasti tog entiteta nikada nisu ni pomislile da, makar iz moralnih razloga, pomognu obnovu života u Srebrenici i učine da se preživjeli Bošnjaci lakše nose sa svojim traumama, nego su činili sve da im zagorčavaju život. Kako se mogu osjećati srebreničke majke kad samo nekoliko dana uoči komemoracije i dženaze u Potočarima čuju po ko zna koliko puta ponovljenu poruku Milorada Dodika da je njegov cilj ujedinjenje Republike Srpske i Srbije? Ali, zašto je bošnjačko Sarajevo ispoljilo toliko nebrige prema Srebrenici, koristeći je za potrebe političkih manipulacija? Sve u svemu, strategija za Srebrenicu bila je strategija loših namjera.

I šta je danas Srebrenica? Prije svega i iznad svega, ona je mjesto snažnih, nepresušnih emocija, prostor u kojem preživjeli žive za svoje mrtve. “Nama je svaki dan 11. juli. Svaka od nas ima svoju priču koju će pričati do kraja svog života, jer je to istina koja se ne da sakriti”, kaže jedna od majki Srebrenice. Te žene su ostale bez svega, izgubile su čitave porodice, a nisu podlegle iskušenju mržnje, već pružaju ruku svim Srbima koji nisu ukaljali obraz učestvujući u genocidu. Da li je Srebrenica umirući gradić ili nada u bolji život? Zaključite to sami, imajući u vidu ovdje navedene statističke podatke, kao i izjavu Ćamila Durakovića, potpredsjednika RS-a iz reda bošnjačkog naroda, koju je ovih dana dao reporteru Večernjeg lista: “Srebrenica danas nema ni osnovne stvari - nemamo pekaru, nemamo mesnicu, nemamo kiosk, najbliža banka je u Bratuncu. To je slika zapuštenosti, ali i političkog zenemarivanja koje traje desetljećima. Ljudi ovdje žive jedni kraj drugih, sarađuju, pomažu se međusobno u svakodnevnim situacijama. Zajednički život je moguć i on postoji, ali je često tiši od politike koja proizvodi buku i tenzije.”

“Sjećanje je naš imperativ, ali treba u Srebrenici stvarati život”, rekao je veliki Safet Zec na izložbi u Vijećnici, koju je posvetio genocidu u Srebrenici. Čuju li i razumiju li ovu poruku oni koji imaju moć da nešto učine u tom smislu prije nego što bude prekasno? Jer ako život ne bude pulsirao kao život, ni sjećanje na genocid neće imati onu snagu kakvu treba da ima.