Naša današnja priča vodi vas u Englesku u vrijeme dramatičnih događaja koncem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, izazvanih paranormalnim aktivnostima.

Poltergeist ili, u prijevodu, bučni duh predstavlja paranormalni fenomen koji se povezuje s nasilnim entitetima koji se javljaju na ukletim mjestima, odnosno mjestima koja su ispunjena negativnom energijom. Obično je riječ o vrlo neugodnim pojavama koje se manifestiraju u letenju predmeta, buci, neobičnim mirisima, ali i fizičkim napadima.

Jedan od najbolje dokumentiranih slučajeva pojave poltergeista zbio se u Velikoj Britaniji u sedamdesetim godinama 20. stoljeća. Slučaj se dogodio u četvrti Enfield u sjevernom Londonu, u kući u kojoj je živjela samohrana majka Peggy Hodgson i njezino četvero djece. Između 1977. i 1979. porodica Hodgson doživjela je niz neobičnih i vrlo neugodnih iskustava u kući u kojoj je stanovala.

U centru onoga što se pripisuje djelovanju poltergeista su bile dvije djevojčice Janet (11) i Margaret (13). Ono što ovaj slučaj izdvaja od ostalih je činjenica da su ovim paranormalnim događajima svjedočile brojne osobe, njih više od 30-ak, uključujući susjede, istraživače, vidovnjake, novinare i druge.

Sve je počelo krajem ljeta 1977. kada su se u kući počeli iznenadni pomicati predmeti. Pomicanje predmeta je bilo popraćeno neobičnim zvukovima zbog kojih je uplašena porodica tražila pomoć susjeda, a zatim i policije. Policija je na kraju ustanovila da ovdje ne može ništa učiniti, odnosno da je slučaj izvan njihove ovlasti.

Nakon neuspjeha s policijom, Peggy Hodgson se za pomoć obratila novinarima, nakon čega je porodicu posjetio fotograf Graham Morris iz "Daily Mirrora". On je fotografijama odmah uspio potkrijepiti njihove tvrdnje, jer je snimio predmete koji lete zrakom bez ikakvog objašnjenja. Očajnoj porodici u pomoć su kasnije pristigli istražitelji Maurice Grosse i Guy Lyon Playfair iz “Društva za psihička istraživanja”, nakon čega je napisana i knjigu pod nazivom “Ova kuća je ukleta” ("The House is Haunted"). U kući su snimljeni audio-vizuelni materijali, potkrijepivši zastrašujuće događaje i prisustvo neobjašnjivog entiteta. Tako su svjedočili ne samo pomicanju predmeta i neobičnim zvukovima, već i levitaciji, ispisivanju grafita na zidovima, spontanom paljenju šibica i drugim neobjašnjivim fenomenima.

Od dviju djevojčica, u centru pažnje poltergeista bila je mlađa kćer Janet, koja je povremeno progovarala muškim glasom, a koji je identificiran kao glas bivšeg stanara kuće Billa Wilkinsa, koji je u umro u kući, u dobi od 72 godine. Janet je jednom prilikom tačno opisala kako je Wilkins umro govorivši pri tome muškim glasom, odnosno glasom koji se pripisuje Wilkinsu. Promjene glasa u Janet su se pokušale povezati s Touretteovim sindromom, ali ta je teza odbačena, jer je nemoguće da osoba nekoliko sati priča izmijenjenim glasom, a da pri tome ne ošteti glasnice, što se kod Janet evidentno nije dogodilo.

Priča je digla veliku prašinu u javnosti, a zbog svoje dramatičnosti koja je bila potkrijepljena brojnim dokaznim materijalom, do danas je u više navrata ekranizirana.

Janet je rekla da je kuću kasnije posjetio i svećenik i da je njegova posjeta donijela smirenje, ali da nije u potpunosti zaustavio paranormalna događanja te da je majka i nakon toga u kući čula neobjašnjive zvukove. Nakon toga, u kuću se uselila nova stanarka Clare Bennett sa svoja četiri sina. Ona kaže da se od prvog trenutka u kući osjećala nelagodno. Jedne večeri, jedan od njezinih sinova usred noći je uočio muškarca kako ulazi u njegovu sobu, zbog čega je otrčao majci i rekao da želi što prije napustiti kuću, što su i učinili već idućeg dana.

Naučnici još nemaju odgovore na brojna pitanja u vezi s događajima iz Enfielda i sličnim slučajevima.

(SB)