Piše: Darko ŠUKOVIĆ (Antena M)

Kao novo čitanje Frenka Laramija i Vilijama Marka. U kojem po Divljem Zapadnom Balkanu jezde i od mafije ga čiste Aleksa Bečić i Dritan Abazović. Naše replike američkih heroja borbe protiv kriminala i korupcije u fazi prvobitne akumulacije kapitala po zakonima jačega. Mirko i Slavko podsjećali bi previše na istinski antifašizam i pravu Jugoslaviju. Zato je legendarni tandem Vajat Erp - Dok (Džon Henri) Holidej bolje, iako tek ugrubo, poslužio kao motiv za modeliranje predizborne kampanje koalicije „Hrabro se broji“.

Uz malo mašte tu je i njihov drug, grmalj iz Teksasa Luk Šort, pardon – Filip Adžić. Lista kandidata za „loše momke“: Klantonove, Mek Lorijeve, Flanagane i ostale dugačka je i možete se igrati analogija do mile volje. Samo imajte u vidu da Indijanac Čarli mora(!) biti Crnogorac – jer je domorodac sklon pljačkanju javnih resursa.

Zašto kažem da su dvije ikone „vesterna“ poslužile kao gruba skica za najblesaviju predizbornu kampanju ikad. Ni najmanje zbog toga što Larami i Mark opisuju Erpa i Holideja kao momčine od preko šest i po stopa, za glavu, dakle, više od dvojice predstavnika „postgalofak“ generacije. Niti stoga što Aleksa i Dritan ne raspolažu ni „ledenoplavim“ (Dok), ni „čeličnosivim“ (Vajat) očima. Pred kojima neprijatelji vladavine prava stoje mirno. Bezmalo srećni što postaju društveno koristan „štrik“ u Poglavlju 23 i 24, a ne stanovnici „brda čizama“ (morbidno duhovit naziv za groblje na potezu od Misisipija do Pacifika).

Drastično odstupanje od originala najočiglednije je u potpunom škartiranju najčuvenijeg Laramijevog slogana iz opusa o Doku Holideju: „došao je tiho i ušao u legendu“ (mada ni Vajat nije bio pričalica, naprotiv; bilo je to, kažu „najćutljivije prijateljstvo na Divljem zapadu“). Ali, moralo je tako. Zamislite na šta bi ličili nastupi čovjeka iz Ulcinja i čovjeka iz Zete da ih stavite na „mute“. Ni po pola čovjeka, a mase u stanju (još veće) konfuzije.

Zubar iz Džordžije, koga je tuberkuloza poćerala da na suvom vazduhu Divljeg zapada produži život, napuštao je zadimljene kockarnice samo kada je sa svoja dva „linkolna“ trebalo da čuva leđa drugu Vajatu. Sa „čovjekom iz Misurija“ razumijevao se, rekoh - bez riječi, pogled je bio dovoljan, a kad se nema vremena, kao u polumitnom raspištoljavanju kod „O.K. korala“ odigrali bi savršen „no look“ pas, nakon kojega je protivnik ostajao licem u prašini. Dok bi junaci vremena zlog otpuhnuli dim sa cijevi koltova, zavrćeli ih oko kažiprsta i vratili u futrole. Do prve naredne prilike... Bila je to efektnija demonstracija sile nego eskort od 25 limuzina.   

Ehhh, ta divna vremena kada su heroji barem u stripovima i filmovima djelovali moguće. A danas? Danas nas „brat Abaz“ i njegov brat Aleksa uvredljivo po intelekt uvjeravaju kako se junački, sami samcijati, prsimice izlažu brojnijem, oružano i finansijski nadmoćnijem neprijatelju. Čine to napucani adrenalinom, navodno, patriotskog porijekla, paralisanih čula za rizik, lični strah i partikularne interese. Esencija vrline, skoro tri godine mukotrpno cijeđena kao tečnost iz „saguaro“ kaktusa, u pustari Sonora kroz koju su, ne bilo im teško, Vajat i Dok toliko puta jahali suvijeh usta i prazne čuture (ne želeći da svoje konje opterećuju bidonima), opredmetila se u nosicima liste „Hrabro se broji“.

I eto nas, gotovo nehotice, kod još jedne drastične razlike u zašećerenim životopisima dva tandema. Dok i Vajat jahali su u Tombston kao ispomoć najstarijem Erpu, tamošnjem šerifu Virdžilu, kojega su o jadu zabavili Ajk Klanton i njegova banda. Američke su institucije tada bile nalik crnogorskim danas, pa se, osim od bližnjega svoga, pomoć nije mogla očekivati sa druge adrese. A danas, u svijetu kudikamo praktičnijem i principima neopterećenom, najbliži srodnik ti može biti najsigurniji na najneočekivanijoj adresi.

Ima, međutim i neočekivanih podudarnosti između ovoga što gledamo danas i onoga što je, kobajagi, bilo juče. Ni Vajat Erp, ni Dritan Abazović nijesu se držali principa podjele vlasti kao pijani plota. Uz to, zubar, kockar i revolveraš Dok Holidej nije imao nikakvih institucionalnih ovlasti da pomaže Erpovoj „ruci pravde“. Koja je, u Vajatovom kao i u Dritanovom razumijevanju pravosudnih procedura, podrazumijevala simbiozu prava na sprovođenje istražnih radnji, gonjenje osumnjičenih, izricanje presude i, često, egzekuciju. S pretposljednjom rečenicom u vezi, ni predsjednik stranke Aleksa Bečić nema ingerencija u borbi protiv mafije više nego bilo koji pravde ištući građanin Crne Gore, koji nije zaposlen u pravosuđu i policiji. Barem dok se Skupština ponovo ne konstituiše. A je li glasan, jeste.

Kao što je Vajat tokom zavođenja reda u Dodž Sitiju progledao kroz prste Holideju, tako su Bečić i Abazović zažmurili na onu dvojicu „škaljaraca“ koji su došli da ih ličnim prisustvom promociji na Cetinju, ohrabre da istraju u borbi protiv njima (dvojici) sličnih? Ali, zar nije to samo potvrda koliko je, prostorno i vremenski, univerzalna sentenca druga Denga: „nije važno koje je mačka boje, važno je da lovi miševe“?  

Osim ako bi se pokazalo da mačka i miš igraju u istom dresu! Djeluje apsurdno, ali malo li je na „tik-toku“ pasa i mačaka koji žive u savršenoj slozi i akcionom jedinstvu. Zašto je, onda, nezamisliva inkluzija miševa u takvo društvo? Zar nije lakše, u svijetu ljudi, prevazići šporke riječi kojima su Aleksa i Dritan gađali jedan drugoga, ciljajući tačno u obraz? Optužujući se međusobno za veze sa klano(vi)m(a)!

Jednina se čini adekvatnijom?     

I šta ako se, na kraju ispostavi kako je kompletan predizborni scenario pisan s ciljem, baš kako to govore presretnuti razgovori na „Sky“ aplikaciji, da se obećana borba protiv mafije pretvori u vraćanje dugova klanu?

Baš kao što se pokazalo da su Frenk Larami i Vilijam Mark zapravo jedna osoba – Albreht Peter Kan. S tim što ovaj Njemac nije bio u konfliktu interesa i svojim je petparačkim pisanjem zabavljao milione ljudi diljem planete. A, ako se ovaj naš slučaj završi po predviđenom scenariju, o jadu bi se mogla zabaviti država. Tj. ovo što je od nje ostalo.

Što nas dovodi do ključne razlike: u stripovima o Erpu i Holideju pravda je redovno pobjeđivala; ostvari li se scenario sa Bečićem i Abazovićem kao braničima Crne Gore od mafije - ne gine joj/nam tužan kraj.