Piše: Darko ŠUKOVIĆ (Pobjeda)

Ništa jasnije nije dočaralo dubinu moralnog sunovrata današnje Crne Gore od slike ,,privatnog“ susreta Dodika i Mandića i njihove zajedničke i promocije imperijalnog ,,srpskog sveta“, posred crnogorskog parlamenta i na dan godišnjice otmice u Štrpcima. Zastiđe i države i društva

Kakva je to juče slika bila: Mile Dodik, bosanski Srbin, koji ne priznaje da je postojao genocid u Srebrenici, tek sišao sa kanabea Vladimira Putina, i Andrija Mandić, Srbin iz Crne Gore, koji takođe tvrdi da genocida u Srebrenici nikad nije bilo, odani jatak Aleksandra Vučića - sreli su se, rukovali, cjelivali tri puta u crvene obraze juče u Skupštini Crne Gore, u srcu crnogorske države. Da bi, ne časeći časa, onako iz sveg srpskog srca, promovisali velikodržavni projekat ,,srpskog sveta“...

I sve to 27. februara, baš na godišnjicu otmice u Štrpcima!

Trideset i jednu godinu nakon užasne otmice putnika iz voza 671, likvidacije ljudi samo zato što su bili druge vjere – predsjednik Skupštine Crne Gore i predsjednik BiH entiteta Republika Srpska igrali su se kartama i crtali mape zamišljene države ,,srpskog sveta“ na Balkanu, kao nekad Radovan Karadžić, Biljana Plavšić ili Ratko Mladić ili Momčilo Krajišnik.

Ništa jasnije nije dočaralo dubinu sunovrata današnje, ,,postavgustovske“ Crne Gore od slike ,,privatnog“ susreta samopozvanog Dodika i samodozvanog Mandića i njihove zajedničke i promocije imperijalnog ,,srpskog sveta“, posred crnogorskog parlamenta i na dan godišnjice otmice u Štrpcima. Zastiđe i države i društva.

Ali, eto, nije Andrija, nije ni Mile, obojica nisu znali, dok su se osmjehivali u kamere, da je juče bila tužna i mučna godišnjica. Ne, nisu siroti velikosrbi do juče znali da su iz tog voza na pruzi, koja je na tromeđi spajala Srbiju, BiH i Crnu Goru, baš na tom mjestu naoružani pripadnici Višegradske brigade Vojske Republike Srpske na silu izveli ljude iz voza. Njih dvadeset, da se nikada više ne vrate kućama i porodicama.

Prvo su ih doveli do osnovne škole, ubacili u fiskulturnu salu; onda su, držeći uperene puške, primorali nesrećnike da, samo u donjem vešu i bosi, ruku vezanih žicom na leđima, izađu iz fiskulturne sale i uđu u teretno vozilo kojim su došli do sela Mušići, do jedne spaljene kuće... I danas se još vide mali krateri od metaka na zidu kuće, kao neki ožiljci.

Zločin u Štrpcima, kao predvorje zla, magnum krimena, genocida u Srebrenici.

Oni ljudski, duboki i trajni ožiljci, u srcu i duši, nikada se neće zacijeliti kod porodica ubijenih, ali i kod svih onih koji ne žele da zaborave prošlost, da je, kao u kletvi, ne bi ponavljali. Jer vjeruju u onu crnogorsku istorijsku priču o čojstvu, kada branite druge od sebe.

Znaju li za tu životnu definiciju čojstva Andrija Mandić i Mile Dodik ili su, kao izvršioci volje gazda Beograda i Moskve, kao jadni epigoni, juče u crnogorskom parlamentu igrali predstavu koja im je zadata da je odigraju? Mučna je ta predstava bila, izrugivanje žrtvama, njihovim porodicama i čitavoj Crnoj Gori.

Ali, ma koliko osjećali gorčine, nakupljenog jeda, treba biti politički pošten. Ključni problem jučerašnjeg dana nisu bili riječi i djela Mandića i Dodika, već – muk i odsustvo reakcije narodnih poslanika, građanske Crne Gore, na poruke iz crnogorske Skupštine koje su ponižavanje građanske Crne Gore.

Osim stotinjak građanki i građana, koji su – oštro i glasno, ali i čojski i jasno – na ulici štitili integritet države Crne Gore, valja postaviti prava pitanja onima koji hljeb zarađuju od politike.

U kojem mračnom kutku su bili sakriveni crnogorski poslanici i poslanice dok je ponižavana Crna Gora; gdje su bili lideri DPS-a, SD-a, Bošnjačke stranke, Socijaldemokrata da poruče sa ulice, među svojim građanima, da ponavljanje ideologije krvi i tla neće proći u Crnoj Gori? I, jesu li uopšte čuli što su govorili građanski aktivisti Aleksandar Radoman i Tanja Pavićević, kad su glas do neba digli liberali Jelena Marković i Vatroslav Belan, dok je Dodik mahao sa tri prsta...

Na kraju dana, DPS je, na nekom sastanku iza zatvorenih vrata, najavio inicijativu za smjenu Mandića sa mjesta predsjednika parlamenta. I, što ako ne prođe, opet će sastančiti i dati neko ultra-hiper-važno saopštenje za medije?

Ne bi u Crnoj Gori trebalo zaboraviti onu staru istinu, koja je toliko puta provjerena i dokazana na Balkanu - da bi zlo pobijedilo, dovoljno je samo da dobri ljudi - ne učine ništa.

Imamo li pravo da ne činimo ništa?