Piše: DARKO ŠUKOVIĆ (AntenaM)

Niko kome je suverena Crna Gora na srcu nikada ne bi smio da zaboravi koliko su Bošnjaci doprinijeli obnovi crnogorske državnosti.

Uvijek bi morao imati na umu da je procenat Bošnjaka, kao i Albanaca i Hrvata, koji su 21. maja 2006. zaokružili "DA" bio značajno veći od procenta Crnogoraca koji su glasali za nezavisnost Crne Gore.

Ulazak Bošnjačke stranke u Vladu ne bi smio da utiče na poštovanje tih činjenica istorijske važnosti.

Nije ni pametno, ni pošteno odluku Bošnjačke stranke pripisivati jednom čovjeku - Ervinu Ibrahimoviću. Uz dužno poštovanje značaja što ga uvijek ima stav predsjednika, odluku je gotovo jednoglasno donio Glavni odbor Bošnjačke stranke. Odsutni u ovakvim prilikama nijesu bitni.

Odluka o ulasku u vladu sa Demokratskim frontom pokazuje razliku između rahmetli Rafeta Husovića i Ervina Ibrahimovića, ali i činjenicu da je aktuelni GO BS skrojen po političkom i ljudskom profilu sadašnjeg, a ne bivšeg predsjednika.

Predsjednik i članovi GO BS najbolje znaju da li je njihov motiv za ulazak u ovakvu Vladu merhamet, pomirenje ili trgovina.

Ja znam da nikad ne bih glasao za stranku koja će svoj koalicioni potencijal proširiti prema negatorima genocida u Srebrenici i obožavaocima Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Iako u Srebrenici nije ubijen nijedan Crnogorac, niti iko koga sam poznavao. Prosto, to je za mene pitanje ljudskosti. Širenje koalicionog kapaciteta na račun gubljenja kapaciteta za stid nije izbor za koji bih i pokušao da nađem razumijevanje. Pa makar to zahtijevala Kvinta konsenzusom.

Imam mrvicu ljudskog razumijevanja za moje prijatelje iz BS koji mi ulazak u Vladu opravdavaju rezonom da se za interese Crne Gore lakše boriti iz vlasti. Samoobmani se, znamo toliko psihologiju, često pribjegava u situacijama kad se želi ugušiti sopstvena nelagoda i prigovor savjesti. Nemam suštinskog opravdanja za takav izbor, ne želim čak da ispoljim ni kurtoaznu uviđavnost prema unutrašnjim lomovima tih dobrih ljudi, jer njihovu odluku smatram istorijski dramatično pogrešnom.

Ni u mnogo boljim okolnostima 43. Vlade, na koju je uticaj suverenista barem zakratko postojao, Bošnjačka stranka nije uspjela svojim glasanjem protiv da spriječi Dritana Abazovića da sakralno blago Crne Gore, njenu kulturnu baštinu, crnogorski državni i nacionalni DNK prepiše Srbiji. Ne sporim, dakle, iskrenost dobre želje BS, sporim mogućnost da bude korisna po Crnu Goru na vrijednostima koje i ta stranka promoviše. A štetu, ogromnu štetu Državi, Crnogorcima i, ne sumnjam u to, samim Bošnjacima čini već samim ulaskom u ovakvu vladu.

U vladama nakon 30. avgusta Crnogoraca nije bilo ili su bili incident. Niti je logično niti može biti dobro da u izvršnoj vlasti najbrojniji narod bude margina. A takav status Crnogoraca nije slučaj, nego scenario. Lideri BS, izgleda, ne prepoznaju da je kreatorima toga plana uspješan obračun sa Crnogorcima uslov za uspješan obračun sa Bošnjacima. Da prepoznaju, ne bi igrali po notama skladanim u Beogradu. Velikodržavna neman nikad ne utoli glad, stalno ište nove žrtve. Bošnjaci, bilo da su iz Crne Gore ili BiH, jednako su na "meniju" Srpskog sveta kao što su bili na "jelovniku" Velike Srbije.

Ulaskom BS u Vladu sa strankama bivšeg DF, Marko Kovačević i Dario Vraneš neće postati manje fašisti nego što jesu. Muzika za njihove uši jeste i ostaće "leleču Turci, kukaju bule". Ako se Andrija Mandić potrudio, makar i farsično, da promijeni dlaku, njegovi pobočnici i sljedbenici nijesu učinili ni taj napor. Njihovo biće nije programirano da funkcioniše sa bilo kojim oblikom različitosti u blizini.

Karakter te ideologije jednostavno je takav. Pred njom su u Crnu Goru, spasavajući gole živote, dobježale stotine hiljada Albanaca sa Kosova. U rekonstruisanoj vladi albanske partije sarađivaće sa eksponentima politike od kojih su njihovi sunarodnici bježali. A da NSD i DNP ni za promil nijesu odustali od stava o Kosovu kao lažnoj državi, UÇK kao terorističkoj organizaciji, Prizrenu kao mjestu na kojem će se sastati "dogodine" i "kad se vojska na Kosovo vrati", svjedočimo svakodnevno u iskazima lidera i poslanika tih stranaka.

Politika je u Crnoj Gori konačno lišena rezona i principa. Ali pristajanje na političku utakmicu agendi bez vrijednosti značilo bi brz i sramotan nestanak države koja svojom istorijom barem nije zaslužila da tako skonča.

Zato je došao trenutak da nacionalni Crnogorci sjednu i pokušaju da nađu odgovor. Da iz svega što se dešavalo nakon 2020. ali i nakon 2006. i 1945. i 1918. izvuku prave lekcije. Šta bi trebalo da sadrži strategija otpora obesmišljavanju postojanja Crne Gore kroz asimilaciju i marginalizaciju Crnogoraca, to nije za jedan tekst i za jednu glavu.

Jednu grešku Crnogorci sebi ne mogu da dozvole: gard prema Bošnjacima i Albancima kao izraz revolta zbog odluke BS i nekoliko albanskih stranaka da uđu u vladu sa DF bio bi poguban i nemoralan. Umjesto da se ljutimo, mi Crnogorci moramo naći način da podsjetimo naše Bošnjake i Albance na najvažniju činjenicu, važniju i od procenta podrške obnovi državnosti: u Crnoj Gori smo decenijama živjeli složno jer je to izvorno stanje našega društva. Nijesmo na to bili primorani nikakvim dejtonima ili rezolucijama 1244.

Multikulturalnost je u Crnoj Gori, naprosto, prirodno stanje a na posljedica prinude ili trpljenje. Ne moramo niijednom Albancu nabijati na nos da je danas sa onima koji su jurišali na Tuzi, a protiv onih koji su branili tu varošicu; nijednom Bošnjaku da je sa onima koji slijede politiku Milorada Dodika, a protiv onih kojima se zahvaljuju Majke Srebrenice. Pustimo da ljudi sami vide razliku i izaberu sa kim i kako će da žive. I koga će da glasaju.