Piše: SENAD AVDIĆ

Munir Alibabić Munja, bivši šef sarajevske i federalne obavještajne službe, prošle je nedjelje svojim intervjuima najprije „Slobodnoj Bosni“, a potom i FACE TV-u zaintrigirao javnost izvjesnim događajima iz skorije prošlosti o kojima se do sada nije mnogo znalo, ili se o njima nije javno govorilo. Posebno se to odnosi na epizodu u kojoj je Alibabić govorio u svojoj smjeni koju je obavio bivši visoki predstavnik Paddy Ashdown na, kako je sugerirao, inicijativu tadašnjeg bošnjačkog vrha, predvođenog Alijom Izetbegovićem.

Šef OHR-a smijenio je Alibabića 22. 10. 2002. godine. U obrazloženju smjene je pisalo: „Gospodin Alibabić je dobro služio svojoj zemlji tijesno surađujući sa drugim međunarodnim antiterorističkim agencijama i međunarodnim sudom u Haagu, kao i borbi protiv organiziranog kriminala i korupcije. Međutim, neki dokumenti i informacije iz FOSS-a su dospjele u javnost i upotrijebljene su u stranačke i političke svrhe na svim stranama... čime je podriven integritet, ugled i profesionalnost Službe...“.

STRAH SDA OD HAPŠENJA

Radi boljeg razumijevanja vremenskog i političkog konteksta u kojem se ovi događaji odvijaju, treba istaknuti da je smjena Alibabića uslijedila 10-ak dana nakon Općih izbora u BiH. Na tim izborima poražene su stranke do tada vladajuće Alijanse za promjene, predovođene Socijaldemokratskom partijom BiH, koje su postavile Alibabića na čelnu poziciju najprije u Agenciji za istrage i dokumentaciju (AID), a kasnije u Federalnoj obavještajno-sigurnosnoj službi (FOSS). Na oktobarskim izborima na vlast su se vratile SDA i HDZ BiH.

Mjesecima prije izbora Stranka demokratske akcije i njeni najistaknutiji kadrovi, podržana od dijelova Stranke za BiH, vodila je snažnu kampanju protiv tadašnje vlasti zbog navodne „kriminalizacije i progona Bošnjaka“. Alijansu za promjene su SDA-ovi političari i mediji nazivali Alijansom za potjere.

U obračunu sa (ratnim i poratnim) kriminalom, korupcijom, a nakon 11. septembra i terorističkim grupama, prednjačila je obavještajna zajednica na čijem je čelu bio Munir Alibabić Munja. Tokom njegovog dvogodišnjeg mandata optuženi su i suđeni odgovorni za osnivanje terorističkog kampa na Pogorelici, razotkivene su ćelije Al Qaide u BiH i protjerani iz zemlje njihovi pripadnici (najpoznatija je tzv. „Alžirska grupa“), istraživani su tokovi novca tokom rata, te ratnoprofiterske strukture.

Munir Alibabić je, u skladu sa zakonski predviđenim procedurama, u više navrata informirao federalne institucije, političare i tužiteljstva u vezi sa saznanjima o krivičnim djelima počinjenim tokom i nakon rata. Kako je kazao u razgovoru na Face TV, najvažniju dokumentaciju dobio je od tadašnje glavne tužiteljice Tužiteljstva u Haagu Carle Del Ponte. Dokumentacija je poticala od policije i tužiteljstava Njemačke i Austrije.

Najpotpuniju i najopsežniju informaciju o organiziranom kriminalu bošnjačkog državnog i političkog vrha Federalna obavještajno-sigurnosna  služba sačinila je i proslijedila nadležnim institucijama 1. oktobra 2002. godine. Puni naziv tog dokumenta je bio „Dopuna Izvještaja o osnovama sumnje da su Čengić Hasan i drugi u periodu 1992-2002. godine u zemlji i inostranstvu počinili više krivičnih djela organiziranog i međunarodnog kriminala na štetu Federacije i BiH i njenih građana. Ovaj Izvještaj je dostavljen, kako je kazao Munja Alibabić, Federalnom i Kantonalnom tužiteljstvu, njihovim tadašnjim čelnicima Zdravku Kneževiću i Mustafi Bisiću, te čelnicima Federacije BiH. Desetak dana kasnije,  sadržaj Izvještaja koji je klasificiran kao „tajna“ i „namijenjen isključivo za informiranje onoga kome je namijenjen“ objavljen je u listu „Ljiljan“, glasilu Stranke demokratske akcije. Taj je list bio udarna pesnica višegodišnjih napada na vlast Alijanse za promjene, a neki od ljudi bliskih ovom listu, financijeri i osnivači su bili zahvaćeni FOSS-ovom istragom. Nekoliko dana nakon što je „Ljiljan“ objavio tajni dokument Paddy Ashdown je smijenio Munira Alibabića zbog „curenja u javnost dokumenata iz Službe“.

Odmah nakon objavljivanja „Dopune Izvještaja...“ pripadnici FOSS-a su otkrili ko je redakciji „Ljiljana“ dostavio ovaj tajni dokument. Tehnika pisanja ovakvih dokumenata nalaže da se svi primjerci koji se šalju korisnicima međusobno razlikuju po nekom detalju, tipu, veličini slova, recimo. Utvrđeno je na osnovi kopija koje su ilustrirale tekst u „Ljiljanu“ da je korišten primjerak kojeg je iz FOSS-a dobio Safet Halilović, tadašnji predsjednik Federacije BiH.

ASHDOWN ISPUNIO ŽELJE ALIJE I HARISA

Zašto je Halilović (Stranka za BiH) bio zainteresiran da preko stranačkog glasila SDA „Ljiljana“ dekonspirira dokument koji je označen kao „tajna“. Odgovor bi se mogao naći u jednom drugom „papiru“ kojeg je tih dana FOSS, odnosno direktor Munja Alibabić, dostavio ovlaštenim korisnicima povjerljivih informacija u Federaciji BiH. Taj je povjerljiv dokument također nastao u suradnji sa međunarodnim sigurnosnim službama, a odnosio se na toksičnu privatizaciju Željezare Zenica koja je za jednu marku prodata kuvajtskoj agenciji KIA. Neko od korisnika povjerljive informacije o njoj je informirao Harisa Silajdžića, koji se nakon toga priključio svojim bivšim stranačkim kolegama iz SDA u rušenju direktora FOSS-a Alibabića. Prema tadašnjim informacijama obavještajaca, upravo je Silajdžić tokom zajedničke šetnje jednom od urednika „Ljiljana“ predao tajni dokument „Dopunu izvještaja o osnovama sumnje da su Čengić Hasan...“

To je bio povod da Paddy Ashdown smijeni Alibabića, mada su i prije smjene postojali sukobi između direktora FOSS-a i predstavnika brojne i agresivne britanske objavještajne strukture u Bosni i Hercegovini. „Meni je šef britanske službe u BiH Alistair Sommerlad zamjerio što njega ne informišem o suradnji sa Haškim tribunalom“, kazat će Munir Alibabić.

Ukratko ćemo podsjetiti na neke od brojnih kriminalnih i zločinačkih radnji koje su obuhvaćene Alibabićevim/FOSS-ovim Izvještajem iz oktobra 2002.

Njaviše prostora i najobimnija saznanja u Izvještaju posvećena su Hasanu Čengiću, prije dvije godine preminulom moćnom članu SDA, Sabora Islamske zajednice BiH i glavnom ratnom logističaru Armije BiH. Navode se brojne nezakonite operacije koje je mreža na čijem je čelu on bio poduzimala tokom i nakon rata. Oktrivaju se njegove (po)ratne veze sa Osamom Bin Ladenom i Šahom Omarom Abdulahom Rahmanom, jednim od osuđenika za napad na SAD 11. septembra 2001. godine. Te su kontakte, kako piše u Izvještaju,  dokumenitirali „policijsko-pravosudni organi Njemačke 1998. godine“.  

Detaljno su u Izvještaju obrađeni i brojni primjeri poslijeratne privatizacijske pljačke koje su povezane sa Hasanom Čengićem i njegovim firmama i suradnicima. To se odnosi na firme u Visokom (fantomski Aerodrom) i Sarajevu (Bosnaplod, UPI), te Turskoj („Energoinvestov“ rudnik zeolita u toj zemlji).

KAKO SU ADEMOVIĆ I PREVLJAK „UBJEĐIVALI“ MURATOVIĆA

Zanimljiv, na žalost i danas izuzetno aktuelan dio FOSS-ovog Izvještaja odnosi se na svjedočenje Hasana Muratovića, ratnog i poslijeratnog predsjednika Vlade Federacije BiH, koji je također preminuo prije dvije i pol godine. Kako je navedeno, taj je slučaj „ilustracija moći ove grupe ljudi koja je obavljajući visoke državne, vojno-policijske i izvršne funkcije u Federaciji i BiH, te ključne funkcije u SDA, imala presudan utjecaj na donošenje odluka tadašnjeg predsjednika Predsjedništva BiH (Alije Izetbegovića) i pravosudnih organa“.

Hasan Muratović se tokom ljeta 2002. godine obratio čelnicima FOSS-a u vezi sa ubistvom Nedžada Ugljena, zamjenika direktora AID-a, koji je likvidiran u jesen 1996. godine i čije ubice još uvijek nisu poznate, niti su sudski  procesuirane. Muratović je u pisanoj izjavi naveo da je nakon tog zločina, kao i pokušaja ubistva Nedžada Herende, kao tadašnji predsjednik Vlade Federacije tražio formiranje tima koji će se baviti istragom ta dva krivična djela. No, kako je tvrdio u svojoj izjavi, nakon toga su na njega pritisak vršili Kemal Ademović, bivši direktor AID-a i Fikret Prevljak, general Armije BiH. Kazao je da su „on i njegova porodica od stane AID-a i njegovih čelnih ljudi, preživjeli nevjerovatna iskušenja i diskreditaciju neviđenih razmjera“.

Muratović je tvrdio da je „preko svojih ljudi saznao da je direktor AID-a Kemal Ademović dao nalog za konačan obračun sa njim, nakon čega je dobio signal da mora napustiti zemlju“. Muratović je poslije ovih saznanja, kako je kazao, „odmah otišao kod predsjednika A. Izetbegovića i zatražio da ga imenuje za ambasadora BiH u Zagrebu, pri tom mu ne navodeći stvarni razlog ovakve njegove odluke“.

Bivši premijer Federacije BiH je napisao da je ranije u više navrata informirao Izetbegovića o svojim problemima sa AID-om i njegovim direktorom Kemalom Ademovićem, ali da je stekao utisak da Izetbegović „nije želio riješiti nastali problem“. U Izvještaju FOSS-a piše da „Muratović tvrdi da ga je Izetbegović „napustio“ kada je ovaj kao premijer Vlade Federacije BiH pokušao da formira komisiju koja bi riješila slučaj ubistva Nedžada Ugljena“. Prema Muratovićevim riječima, „tri dana nakon likvidacije Ugljena kod njega je došao direktor AID-a Kemal Ademović u društvu sa visokim oficirom ABiH Fikretom Prevljakom koji je od njega zatražio „da ne insistira na istrazi likvidacije Ugljena jer je to jako kompliciran slučaj o kojem on još ne može govoriti detaljno, te da mu treba vjerovati, jer ima opravdane razloge zbog čega ne treba za sada provoditi istragu“. Muratović je odgovorio direktoru AID-a Ademoviću „da on kao premijer ima odgovornost za izvršnu vlast, te da je njegova dužnost da pokrene istragu i da će na njoj insistirati“.

Kako je u pisanoj izjavi naveo Muratović, nakon njegovog istrajavanja na istrazi ubistva Nedžada Ugljena, direktor Ademović i AID su protiv njega pokrenuli akciju diskreditiranja, ne samo u BiH već i nakon njegovog  odlaska u ambasadu u Zagreb. Naveo je da ga je „preko lista 'Ljiljan' medijski kompromitirala novinarka Nada Al Isa“.

ALIJA IZETBEGOVIĆ TOLERIRAO DJELOVANJE IZVAN SISTEMA

Hasan Muratović je u pismenoj izjavi naveo da mu je Alija Izetbegović kasnije nudio da ponovo bude premijer Federacije BiH (umjesto Edhema Bičakčića), kao i da preuzme Stranku demokratske akcije (umjesto Sulejmana Tihića). On mu je odgovorio „da se nikakve funkcije neće prihvatiti dok se stanje u AID-u ne promijeni“.

U „Izvještaju o osnovama sumnje...“ Federalne obavještajno-sigurnosne službe se ovim povodom zaključuje da se iz svega što je napisao Muratović „može zaključiti kakva je situacija vladala u vrhu tadašnje vlasti, odnosno o njihovom nezakonitom i kriminalnom postupanju kao odgovornih ljudi kojima nije bio cilj zakonito postupanje“. U zaključku se konstatira: „Imajući u vidu da na jednoj strani predsjednik Izetbegović iako upoznat sa svim dešavanjima oko rada AID-a, ništa ne preduzima da zaustavi nelegalne aktivnosti, na drugoj strani se premijeru Vlade Muratoviću onemogućava da preduzme odgovarajuće zakonske mjere prema nosiocima nelegalnih i kriminalnih aktivnosti u i oko AID-a potvrđuju naše pretpostavke da su se sve važnije odluke donosile izvan zvaničnih institucija sistema i u uskom krugu ljudi, zavisno od potreba tadašnje aktuelne vlasti i njenih aktera“.

Podsjetimo, Kemal Ademović, kojeg je Muratović pominjao u svojoj izjavi, danas je član rukovodstva Predstavničkog doma Parlamenta BiH, dok je Fikret Prevljak i dalje istaknuti član Stranke demokratske akcije i najpovjerljivija osoba bračnog para Izetbegović.

   /Nastavit će se/