Priredio: SENAD AVDIĆ

U informaciji („Dopuni Izvještaja o osnovanoj sumnji da su Hasan Čengić i drugi počinili više krivičnih djela...) koju je u oktobru 2002. Federalna obavještajno-sigurnosna služba uputila na 15-ak adresa u Federaciji BiH navodi se nekoliko smrtnih slučajeva, ubistava, koja nikada nisu istražena. Iako je „Izvještaj...“ dostavljen i Federalnom i Kantonalnom tužiteljstvu i uprkos tome što ta kaznena djela ne zastarijevaju, do danas nije poduzeto ništa na njihovom rasvjetljavanju i sankcioniranju odgovornih, odnosno počinitelja.

ZATAŠKANA TRAGEDIJA NA AERODROMU "VISOKO"

Prvi takav slučaj je teška nesreća koja se u novembru 1994. godine desila na „Aerodromu Visoko“ u kojoj su poginula četvorica pripadnika Armije BiH. Njihova imena su: Adnan Hanjalić, Edin Ibrišević, Almir Orhan i Irfan Valjevac. Svi oni stradali su dok su bili upućeni na izvođenje radova od posljedica eksplozije u magacinu („Gaj“) koji je bio u vlasništvu Aerodroma „Visoko“. Kako se navodi u Izvještaju FOSS-a na zataškavanju te nesreće angažirani su bili Bakir Alispahić, tadašnji ministar unutrašnjih poslova BiH i Halid Čengić, šef Glavnog logističkog centra Armije BiH smještenog u Visokom. Istragu ove katastrofalne nesreće vodila je radna grupa MUP-a RBiH, CSB Sarajevo i Stanice javne bezbjednosti Visoko. Uprkos neviđenim pritiscima, opstrukcijama koje su uključivale i prijetnje istražiteljima, sačinjen je izvještaj o uzrocima nesreće. Ta je radna grupa, piše u Izvještaju FOSS-a, „utvrdila i dokumentovala čitav niz propusta lica koja su omogućila nepropisan rad što je za posljedicu imalo smrt četiri lica i veću materijalnu štetu na samom objektu i privatnom magacinu i privatnim kućama u prečniku od oko 400 metara od magacina. U momentu eksplozije u magacinu je bilo uskladišteno 1.630 kilograma namjenskog eksploziva D-1 proizvedenog u DD „Polihem“ Tuzla iako je to bilo u suprotnosti sa Naredbom Ministarstva energetike i industrije  kojom se nalaže namjenskoj industriji i ostalim vezanim za ove projekte „da se eksploziv „D-1“ ne upotrebljava do daljnjeg uz obavezu da se isti propisno uskladišti i bezbjedno čuva“.

Kako stoji i Izvještaju FOSS-a, „iako je radna grupa nedvojbeno utvrdila postojanje odgovornosti nosilaca pojedinih djelatnosti na izgradnji Aerodroma Visoko, nikada nije došlo do procesuiranja ovog slučaja, zahvaljujući Bakiru Alispahiću, ministru RMUP-a i H. Čengiću, neformalnom ,ministru odbrane RBiH, Halidu Čengiću, glavnom logističaru Armije BiH i Kenanu Jusufbašiću, načelniku općine Visoko i direktoru Aerodroma Visoko u izgradnji. U prikrivanju kriminalnih aktivnosti Bakira Alispahića i Hasana Čengića tokom 1993. i 1994. godine bio je uključen i Hasib Dazdarević, tadašnji šef Uprave za kriminalitet MUP-a FBiH, koji je, po tvrdnji Seada Lisaka iz PU Visoko odnio sve dokumente u vezi sa pogibijom radnika na Aerodromu i naložio u ime Alispahića da se oko tog slučaja ne pokreće nijedna policijska radnja...Također, po tvrdnji Seada Lisaka, Hasan Čengić je bio nalogodavac Kenanu Jusufbašiću pri izgradnji Aerodroma Visoko, koji je tada bio načelnik opštine Visoko, a formalno je nadgledao radove na izgradnji aerodroma“.

Za nekoliko nerasvijetljenih ratnih ubistava vezuje se, prema Izvještaju FOSS-a, ime Senada Šahinpašića Šaje, ratnog logističara, bliskog porodici Izetbegović. Kako se navodi, u Izvještaju su korištena saznanja koja je prikupila policija njemačke pokrajine Bavarska.

UBISTVA TAIBA LOJE I FADILA ĐOZE

 "Bavarska policija je preko jedne osobe došla do saznanja da je Šahinpašić bio umiješan u ubistvo nekadašnjeg predsjednika općine Foča Taiba Loje, a kao motiv ubistva  se navodi „da je on previše znao o Šahinpašiću i njegovom prijatelju Rifčetu“. (Rifče je nadimak Rifata Kačara, Šahinpašićevog prijatelja i poslovnog partnera). Dalje se navodi da je „preko jednog drugog izvora Služba došla do podatka da je dan uoči likvidacije Taib Lojo tražio od predsjednika Alije Izetbegovića da hitno zakaže sastanak stranke SDA na kojem će on objelodaniti dokumentaciju iz koje se vidi „da su Senad Šahinpašić- Šaja i dvojica Čengića, Halid i Hasan, prodali Foču“, kojom prilikom je veliki broj građana Foče bošnjačke nacionalnosti uhapšen, a kasnije i likvidiran od strane srbo-četničkih paravojnih formacija. Nakon dva dana, Taib Lojo je boraveći na groblju Bare pogođen pod čudnim okolnostima tromblonom. Linija razgraničenja bila je toliko daleko da je mogućnost ispaljivanja tromblona sa agresorske strane bila minimalna", piše u Izvještaju FOSS-a.

Senad Šahinpašić Šaja je, prema izjavi, koju je u iskazu policiji u Sarajevu dao Sead Rekić, bivši oficir KOS-a JNA i na počektu rata zapovjednik jedne specijalne jedinice koja je operirala na Igmanu bio povezan i sa likvidacijom Fadila Đoze u ljeto 1992. godine. Đozo je bio predratni privrednik i jedan od glavnih logističara Armije BiH.

„Prema navodima Rekića , tokom juna 1992. godine Đozo Fadil, mu je rekao da zna za njegovu (Rekićevu) djelatnost, odnosno da radi za KOS, te da je čovjek A. Delimustafića. Nedugo nakon razgovora između Rekića i Đoze, na Đozu je izvršen napad iz zasjede kada je teško ranjen, a nekoliko dana kasnije je podlegao u bolnici u Zenici. Prilikom napada na Đozu sa njim je u autu bio Mirsad Ćatić, zv. Čuperak koji je u to vrijeme bio komandant TG-a i novinar Mirza Huskić. Nakon zasjede, koja je fingirana kao da je izvedena od strane četnika i za koju nikada nije izvršen adekvatan uviđaj, u Vili „Borik“ na Igmanu u kasnim večernjim satima Rekić, Edib Šarić i Huso Alić, zvani Soko izvršili su provalu sobe u kojoj je boravio Đozo i tom prilikom otuđili aktn tašnu u kojoj se nalazio kompromitirajući materijal za A. Delimustafića, izvjesna količina novčanih sredstava, te kompromitirajući materijal za Rekića kojeg je on i uništio. Materijal koji se odnosio na A. Delimustafića, prema izjavi Rekića, Edib Šarić je predao Senadu Šahinašiću, zv. Šaja, a ovaj Delimustafiću u SR Njemačkoj...U vezi sa ubistvom Đoze, Rekić je u predistražnom postupku potvrdio prethodno pomenuta saznanja o ulozi Šahinpašića, ali je to kasnije na sudu negirao“, pisalo je u „Izvještaju...“ Federalne obavještajno-sigurnosne službe iz oktobra 2002. godine kada se na njenom čelu nalazio direktor Munir Alibabić Munja.

Senad Šahinpašić Šaja je tokom boravka u Njemačkoj bio predmet posebnih istraga njemačke policije, pa su u Izvještaju FOSS-a korištene brojne informacije na taj način prikupljene Kako je, gostujući na Face TV kazao Munir Alibabić, tu je dokumentaciju dobio od nekadašnje Glavne tužiteljice Tribunala u Haagu Carle DelPonte sa kojom je godinama surađivao.

KAKO JE UBIJEN JUKA PRAZINA

Njemačka policija je vodila istragu o ubistvu Jusufa Juke Prazine u Belgiji 1993. godine. U Izvještaju FOSS-a u vezi sa tim su date iscrpne informacije i saznanja njemačke službe BKA.

„U telefonskom razgovoru između Šaje i Zulfikara Ališpage zv.Zuka od 23. 09.1993. godine isti se slažu da „treba napraviti zamku za Juku Prazinu i završiti s njim“, dok se u telefonskom razgovoru između Šaje i Hasipa Yilmaza (23-09.1993.god) dogovara način „kako da se ukloni J. Prazina“. Treba napomenuti da je Hasip Yilmaz ugostitelj u Njemačkoj, tursko-sandžačkog porijekla i jedan od glavnih suradnika bošnjačke logističke mreže u Evropi tokom rata.

U Izvještaju dalje piše: „Nakon potvrdnog odgovora H. Yilmaza, Šaja ga informiše da „imaju pravog čovjeka za to u Frankfurtu“. Nakon ovoga razgovora Šaja intenzivira svoje aktivnosti oko priprema za likvidaciju Juke Prazine. U razgovoru sa Mustafom Yilmazom (brat od Hasipa Yilmaza) koji je obavljen 04.10. 1993. godine Šaja upoznaje Mustafu da je kod njega „izvjesni Kečo“(mogući atentator na Prazinu i da nešto treba poduzeti pošto je o tome razgovarao i sa Žutim (Nihad Bojadžić) i njegovim naredbodavcem“.

Ovdje treba dodati da „izvjesni Kečo“ osoba koja se dovodila u vezu sa ubistvom Samira Kafedžića Kruške, zamjenika Juke Prazine koji je ubijen početkom 1993. godine na Igmanu u obračunu sa pripadnicima jedinice Zulfikara Ališpage Zuke. Pomenuti Nihad Bojadžić koji izdržava zatvorsku kaznu zbog zločina u Trusini i Jablanici, bio je Ališpagin zamjenik.

„Mustafa se složio“, piše u Izvještaju FOSS-a. „sa prijedlogom Šaje i rekao da to treba uraditi odmah“(ubistvo J. Prazine) Prije toga u jednom razgovoru između Nihada Boijadžića i H Yilmaza (04.04.1993.godine) Nihad traži od Hasipa da poruči J. Prazini „da mu plati jedan milion DM te da se tek tada može vratiti u Sarajevo, inače će mu poslati Keču u Njemačku da ga ubije“.

U Izvještaju FOSS-a iz oktobra 2002. navodi se da je Senad Šahinpašić Šaja bio blizak Safetu Oručeviću iz Mostara koji ga je spojio sa Zijom Oručevićem. On je u ratnom periodu boravio u Njemačkoj, kako je tamošnja policija utvrdila, sa lažnim pasošem. Kako je njemačkim policajcima tokom saslušanja kazao  Azer Maksumić, koji je bio blizak Ziji Oručeviču, „Zijo je otišao u Wuppertal, a zatim u Achen, gdje je jedno vrijeme proveo kod Juke Prazine, jer su odranije  bili dobri prijatelji.“. To je njemačkim policajcima potvrdio i Mladen Petić, jedan od Prazininih tjelohranitelja. On je kazao „da su Juka i Zijo Oručević bili dobri prijatelji“ ,a li da su se razišli „jer je Zijo bio na strani vladinih ljudi“.

U Izvještaju FOSS-a se navodi da je Zijo Oručević u oktobru 1993.godine u vezi sa svojim putem u Švicarsku pred jednim „izvorom Službe“ rekao „da prije dolaska na put treba dobiti novac od Bakira Izetbegovića i Safeta Oručevića“.

„Nakon dva ili tri dana od ovog razgovora Zijo Oručević je u prostorijama hotela „Holidej In“ u Sarajevu od Bakira Izetbegovića dobio kovertu sa određenom sumom novca, kojom prilikom mu je Bakir Izetbegović rekao „da će drugi dio novca dobiti od Bisere Turković“, ne pojašnjavajući bilo koje druge detalje u vezi sa navedenim... Prema saznanjima istog izvora, nakon desetak dana „Z.Oručević je u sklopu delegacije bošnjačkih intelektualaca, gdje je bila i Bisera Turković, izašao iz Sarajeva i otišao za Zagreb“.

"STRPAO SAM GA U KONTEJNER"

U nastavku ovog Izvještaja FOSS-a navodi se izjava koju im je  dao Sead Džaferbegović zvani Ata koji je tokom rata bio zaposlen u Ambasadi BiH u Zagrebu. „Zijo Oručević je poslije izvjesnog vremena, a nakon njegovog boravka u inozemstvu, nazvao Biseru Turković koja je tada bila naš ambasador u Zagrebu i od iste tražio drugi dio novca, pojašnjavajući da mu je prvi dio dao Bakir Izetbegović, te da mu ona mora dati drugi dio, pri tom dodajući da se on nalazi u Trstu i da je posao „završen“. Tom prilikom je Zijo prijetio B.Turković da će joj ubiti članove uže porodice ukoliko mu ne dostavi drugi dio novca, ponavljajući da je on posao završio, navodeći „stavio sam ga u kantu za smeće“. Poslije ovih navoda i prijetnji“, piše u Izvještaju FOSS-a, „Džaferbegović Sead i Švrakić Ahmed, koji je također bio zaposlen u ambasadi BiH u Zagrebu, lično su u koverti određenu sumu novca odnijeli Oručeviću u Trst“.

U zaključku koje je iznesen u Izvještaju FOSS-a se ovako rezimira ovaj događaj. „Na osnovu navedenih saznanja  koja su dobivena od pravosudno-policijskih organa Njemačke, postoje opravdane sumnje koje ukazuju da je ubistvo Juke Prazine (kao i svojevremeno i u slučaju ubistva Samira Kafedžića zvanog Kruško na Igmanu) organizovao Senad Šahinpašić preko svojih ljudi, a da su u ubistvu učestvovali Zijo Oručević i izvjesni Šeki, ili je to ubistvo Zijo izveo preko Jukinih tjelohranitelja. Ovakve sumnje potvrdio je i Azer Maksumić na saslušanju pred njemačkom policijom. Tom prilikom on je izjavio „da je Šaja nagovorio Ziju da se Juka ubije“. Najpogodnija ličnost je svakako bio Zijo, jer je uživao Jukino povjerenje i samo se on mogao približiti Juki pošto je on od prije znao da mu se priprema ubistvo i bio je veoma oprezan“...

Koa što je već rečeno, ovaj Izvještaj kojeg je Federalna obavještajno-sigurnosna služba poslala nadležnim političkim adresama i tužiteljstvima Kantona i Federacije BiH nikada nije ozbiljno razmatranam niti je rezultirao istragama o počinjenim krivičnim djelima koja se u njoj navode.

Kada je riječ o Senadu Šahinpašiću Šaji, njega je početkom 1994. godine Munir Alibabić, tada na funkciji načelnika Centra službi Sarajevo, pozvao na razgovor u vezi sa brojnim događajima, pa i zločinima o kojima je ovdje bilo govora sa kojim ga se dovodilo u vezu. No, kako je kasnije pričao Alibabić, telefonom ga je pozvao utjecajni čovjek iz kabineta Alije Izetbegovića i zatražio da Šaju oslobodi davanja izjave, jer „mora predsjednik nešto sa njim porazgovarati, pa će nakon toga Šahinpašić doći u prostorije CSB-a“. To se nikada nije desilo.

(ASH) DOWNOV SINDROM

Munir Alibabić je kasnije pričao da je nakon jedne posjete "slobodnim teritorijama" gdje je bio zajedno sa ministrom RMUP-a Bakirom Alispahićem na Igmanu sreo Aliju Izetbegovića u čijoj je pratnji i Senad Šahinpašić Šaja. „Povukao sam oredsjednika Aliju u stranu i rekao mu da nije nimalo primjereno da uz njega bude osoba takve reputacije koja je potjernicama evropskih policija, on je samo rekao: „Pusti sad to, Šaja je naš“, govorio je Alibabić. Mjesec-dva kasnije on je smijenjen sa mjesta načelnika CSB-a i praktično uklonjen iz aktivne policijske službe...

Vratio se u policijsko-obavještajnu zajednicu 16 godina kasnije, 2000. godine, ali je krajem oktobra 2002. neposredno nakon što je služba na čijem je čelu bio sačinila Informaciju koju smo citirali, bio smijenjen odlukom visokog predstavnika Paddy Ashdowna. U intervjuima koje je davao posljednjih dana Alibabić je govorio kako je njegova smjena bila posljedica djelovanja međunarodnih i domaćih faktora koji su bili u dosluhu... Nepunu godinu kasnije, u jesen 2003. godine, njegova bivša služba FOSS pod utjecajem britanskih obavještajaca iz OHR-a provela je obavještajnu akciju praćenja i prisluškivanja Alibabića. On je tada. Zajedno sa Zlatkom Lagumdžijom, liderom SDP-a BiH i nekolicinom policajaca i novinara i bio optužen da pripremaju „državni udar“. Komisija Parlamenta BiH koja je tim povodom formirana konstatirala je teške povrede zakona koje su tom prikom počinili pripadnici FOSS-a, kao i pravosudnih institucija. No, niko zbog tih zloupotreba nikada nije sankcioniran.