Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Samo u policijskoj državi policija određuje pobjednika izbora.

Jedino u policijskoj državi politička moć, bogatstvo i status zavise od toga ko kontroliše policiju – jer policija kontroliše sve.

Isključivo u policijskoj državi predizborna se kampanja vodi policijskim akcijama.

Moć koja počiva na kontroli represivnog aparata ne mari za demokratski legitimitet. Tri ili 33 poslanika, svejedno joj je.

To je Crna Gora. To je aktuelna crnogorska vlast. Zloupotreba represivnog aparata – to ostalo je od crnih zelenih i kalifatskih progresivnih politika. To je ostalo od obećanja o slobodi – policija i tužilaštvo odmetnuti od volje građana, pokorni uzurpatoru vlasti koji je, sa svojom svitom liliputanskih poltrona, zgazio i obesmislio svaku demokratsku proceduru i zakon kojih se mogao sjetiti.

Da: ovako izgleda kada do krajnjih granica truljenja korumpirate “antikorupcijsku borbu”.

Da: ovako izgleda ono o čemu je Yates pjevao u “Drugom dolasku”:

Kružeć’ i kružeć’ u krugu sve širem
Soko više ne čuje sokolara;
Stvari se raspadaju; središte više ne drži;
Anarhija se razlila svijetom,
Razlila se krvlju zamućena plima, i svuda
Se nevinosti obred guši;
Najboljima nedostaje svako uvjerenje, dok se
Najgori nadimaju od siline.

Da: ovako izgleda vladavina najgorih: ološkratija.

Ima taj film, zove se “Talentovani gospodin Ripli”. Po romanu Patricije Highsmith snimio ga je Anthony Minghella. Govori o mladiću koji ukrade tuđi identitet. Lažno se predstavlja kao aristokrata, iako je tek zavisti puni bijednik. Da bi održao laž i ostao neotkriven, počini niz zločina.

Ovo što organizuje prijeme, svečanosti, postrojava vojsku i policiju, putuje svijetom i kao jato origami-fazana šepuri se pred kamerama, tek su talentovana gospoda Ripli.

U priči koja se njima čini kao ostvarenje snova nema ničeg istorijskog, ničeg uzvišenog, još manje otmjenog. To je tek seoska proslava u operi čiji zidovi plaču od poniženja i stida; groteska koja se igra za pacove i kukce što izmiljeli su iz rupa i mraka i sada frenetično aplaudiraju priči koju prepoznaju kao svoju, dok se baškare u ložama koje su opoganili.

Ništa spektakularno, zapravo: ništa što nije viđeno mnogo puta do sada, tamo gdje se poredak – i sam manjkav, na iluziji sazdan – urušio pod teretom dekadencije.