Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Povodom proslave 100 godina Fudbalskog kluba Budućnost otvorena je zanimljiva rasprava koja bi, kada bi se – kao što neće – razvila u iskrenu i otvorenu razmjenu mišljenja, bila važna i potencijalno ljekovita za ovo društvo.

To – ko će sjediti  – centralno je pitanje crnogorske kulture i društva. Svojevremeno su se dva slavna crnogorska pjesnika, kasnije i akademika, klasika štonokažu, posvađala oko toga ko će sjesti naprijed, do vozača, u autu koji su poslali po njih. Tideset godina nisu progovorili  jedan s drugim. Tek kada je jedan od njih dobio rak, pa je postalo jasno da će i na groblju biti naprijed, kao onomad u autu, onaj drugi mu se javio.

Na proslavi jubileja FK Budućnosti, Il Grande Ser Brano Milačić spremljen je u peti red. Budući da je Milačić slobodan čovjek koji ima ponos i za razliku od državnih i opštinskih uposlenika ne živi od gaženja vlastitoga dostojanstva – on je napustio svečanost. Onda smo saznali da su i druge sportske legende Budućnosti bile spremljene u redove nazad – jer se u prve nije moglo od političara.

Ovako: bilo da su u pitanju Đukanović i Mugoša ili Bečić i Mujović, političarima nije mjesto ispred velikih sportista. Niti velikih umjetnika, uzgred budi rečeno.

Najbolje čemu se može nadati sportista je zlatna medalja na Olimpijadi. Najbolje čemu se može nadati političar je da će odraditi nekoliko mandata, izmusti sve privilegije i potom, kada vlast izgubi, neće biti uhapšen zbog krađe. Razlika je drastična.

Pa ipak, mi živimo u kulturi u kojoj je posve nomalno da političari imaju tretman kao najvažniji ljudi – ako ne na planeti, ono u ovoj jadnoj zajednici. Kolone automobila se razmiču da prođu oni, žene im i ljubavnice, koga već voze službenim kolima. Jeste li se ikad pitali – zašto se građani Crne Gore ponašaju kao da je normalno da oni stoje u koloni koju političarevo vozilo hladnokrvno pretekne? Političari ne čekaju ni na aerodromima – samo prođu i uđu. Njima se svuda odaje posebna pažnja i počast. Ima li đe trpeze, a iješni su, eto političara na njenome čelu. Mislim da je baš to – mogućnost da se kurčiš u svakoj prilici i da gdje god odeš pokažeš da si iznad naroda – osnovni razlog zašto su ljudi ovdje gladni vlasti. To i mogućnost da se nakradeš, naravno.

E, sad… Sportisti su po prirodi stvari agonalni. Stoga, za razliku od umjetnika, nerado daju isped sebe. Umjetnici pak s mukom preživljavaju i često su sline od ljudi. Uzmite, recimo, pismo što najveći ga je umjetnik koji je živio – to bi, da prostite, bio Bah – poslao grofu od Brandenburga, za kojega je napisao Brandenburške koncerte. Genijalne partiture i ljigavo, ulizičko pismo – to je najveći od umjetnika poslao grofu. Jer grof je imao vreću sa novcem a umjetnik 478 usta koja je valjalo nahraniti.

Pritom, kao što je opštepoznato – politika ja najprljavija djelatnost na svijetu. Biti na vlasti, dobiti izbore, znači biti najbolji u onom najgorem. Politika je jedino takmičenje u kojem ne pobjeđuje najbolji, nego najgori.

Bez obzira na to, u Crnoj Gori su jedino političari istinski selebritiji i influenseri. Svaki dan su u medijima. Svaki božiji dan slušamo njihove izjave koje variraju od megagluposti, preko amoralne lažljivosti do brutalne bezočnosti. Njihova uštogljenost i prijetvornost savšeno rezonuje sa malograđanskim, lažnim moralom ove zajednice. Kojoj nasušno treba više narkomana-povratnika u klinike za odvikavanje, više glumaca i pjevačica sa porno snimkom, više razvrata, generalno – da se ljudi, kao u sretnim zemljama, bave njima,  a ne mediokritetima koji su se, probivši se kroz partijsku infrastrukturu, dokopali „najvažnijih funkcija u državi“ – iako je to što te funkcije mogu obavljati čak i oni neporeciv dokaz da je riječ o funkcijama koje su sve samo ne važne.

Ne može ovo ovako: umjesto da se javnost bavi seksom, ona prati političare koji kao kerovi stalno kopaju i nose nekakve kosti i  sa popovima pjevaju za mrtve. Jedino što te ljude istinski napali je smrt. Vidite, priznajem. Evo, ja sam heteroseksualan. Ali nikoga, pa ni mene, ne treba osuđivati. Nisam ja tako birao. Zato kažem: neka ljubi ko god koga hoće. Ali bi nekrofilske tendencije u ovoj kulturi i javnom životu ipak trebale biti stavljene pod kontrolu, uz neku vrstu stručne pomoći – malo razgovor sa specijalistom, malo ljekovi.

Paradoksalno: društva u kojima su političari najpoznatiji ljudi nisu hiperpolitička, nego predpolitička. Svijet u kojem je najpoznatija osoba političar, lider najmoćnije zemlje, pritom čovjek sa fondom od 200 riječi, simptom je sloma politike.