Odnos Rame i Vučića jeste tehnički, karakterno sličan onom između Tuđmana i Miloševića, ali u biti, u strategiji je bliži odnosu Sykes-Picota prema Bliskom istoku u kojem se ne iscrtavaju nove granice, nego određuju sfere nadgraničnih utjecaja regionalnih nacija u skladu sa zapadnim interesima. Znamo veoma dobro čemu je to dovelo na Srednjem istoku, zašto bi imalu bilo kakvu sumnju da se to neće ponoviti i u našoj regiji, kaže u razgovoru za "Slobodnu Bosnu" Arsim Zekolli, politički analitičar i diplomata iz Sjeverne Makedonije.

Sa našim sagovornikom razgovarali smo o posljednjim incidentima na sjeveru Kosova, politici premijera Kosova Albina Kurtija, odnosu Aleksandra Vučića i Edija Rame, američkoj politici prema Balkanu i drugim aktuelnim pitanjima. 

Počnimo od posljednjeg incidenta na Sjeveru Kosova. Još uvijek nije rasvijetljen cijeli slučaj, no ono što znamo jeste da su policijske snage Srbije upale na teritoriju Kosova. Kako biste ocijenili ovaj događaj i šta bi mogla biti namjera Srbije u ovom konkretnom slučaju? 

U osnovi, ovo je tek jedna epizoda iz serijala "raspamećivanja" u izvedbi srbijanskog režima uz saglasnost, podršku i logistiku međunarodne zajednice i protivnika Albina Kurtija. Započetog rušenjem njegove legitimne vlade od strana administracije Trumpa, preuzetog od administracije Bidena putem prijetnji Gabriela Escobara o "alternativnim partnerima" umjesto Kurtija. Znalo se još od kraja prošle godine da Zapad sprema nove taktike i strategije za ponižavanje Kurtija, podmetanje stupica i manipulacijama da se postigne željeni cilj – da on bude konstruiran kao "zao momak" nasuprot "dobrom momku" Aleksandru Vučiću. Ta masovna "Specijalna Psihološka Operacija" nije imala uspjeh, naprotiv, samo je učvrstila rejting Kurtija u kosovskom društvu. Pa se zato, sa ovakvim "specijalnim operacijama" pokušava zastrašiti ne Kurti, nego kosovsko društvo, građani, podržavaoci Kurtija i uopće Albanci koji glasaju za njega. Upravo zato i organizovana i kontrolirana šutnja SAD, EU, NATO koja jasno daje na znanje da je kidnapovanje policajaca učinjeno sa njihovom saglasnošću.

Što se tiče Srbije, tj. Vučića, treba ukazati da su dan prije Srbi u Mitrovici skandirali poznatu uvredu na račun Vučića i nasrnuli na njegove vođe Srpske liste. Incidenti koji se dešavaju u neprijatnom trenutku beogradskih demonstracija i sve izvjesnijem širenju na ostatak Srbije, po manjim gradovima. Argument Kosova je još uvijek jak u srpskom društvu, ali ne više samo kao simbol "nepopustljivosti" nego i kao ilustracija tridesetogodišnje manipulacije od strane službi, oligarha, koruptokrata i medija. A ta promjena u Srbiji se pokazuje opasnijom za Vučića nego li tenzije na granici.                    

Premijer Kosova Albin Kurti je nakon Zelenskog političar koji izaziva najviše pažnje u Evropi.  Kako ocjenjujete njegovu trenutnu politiku i poteze koje on vuče?

Mada cijenim i poštujem premijera Kurtija, ipak mislim da se previše stavlja akcenat na njega, a puno manje na volju građana Kosova, pa i Albanaca u regiji. Ima jedna lijepa epizoda iz historije Skenderbega koji nakon podizanja bune, obraća se Albancima: "Ja vam nisam donio slobodu, već sam slobodu našao među vama". Svakako, ne upoređujem Kurtija sa Skenderbegom, nego želim ukazati da je on ipak instrument volje građana Kosova zasićenih korumpiranom opozicijskom oligarhijom, lažnim reformama sa Zapada, stanja perpetualnog status-quoa i ciničnog odnosa euro-američkih diplomata. Osnovica njegovog pristupa nije konflikt sa Srbima ili Srbijom, nego vraćanje dostojanstva građanima, vjeru u institucije, na kraju - u sebe. 

Sa druge strane, veoma je indikativno da je Kurti tek jedan iz vala novih, mladih lidera u Europi, tačnije Istočnoj Evropi koja nastupa drugačije, spontanije, humanije, nasuprot arogantne, prestravljene oligarhijske klike sa zapada naviknutoj da se naslanja na balkanske kleptokrate pred kojima se osjećaju superiorno, paternalistički, osiono. Ta nova generacija, to su i Zelenski, Kurti, Sana Marin, Vjosa Osmani, Kaja Kallas, Maja Sandu... E sad uporedite ta imena sa onima iz zapadne Europe, poput Marine LePen, Geert Wilders i dobit ćete zanimiljivu situaciju koja potvđuje ne samo da demokratija danas dolazi sa istoka, nego i da Istočna Evropa pravi razliku između demokratije kao koncept vladavine i zapadne demokratije kao ideologije.

Je li Albin Kurti "trn u oku" međunarodne zajednice, prevashodno Sjedinjenih Država? 

Službena Amerika službeno ne podnosi Albina Kurtija. Ali neslužbena Amerika neslužbeno cijeni i vrednuje Albina Kurtija puno više nego Vučića, Ramu, Abazovića, Ahmetija, Konakovića. Odnos Amerike ja sličan odnosu prema Bernie Sandersu, cijenjen zbog svega što je istrpio u životu, zbog nekorumpiranosti, zbog buntovničkog duha, ali na žalost ne po cijenu interesa korporativne Amerike u slučaju Sandersa ili moralno-korumpiranog State Departmenta u slučaju Kurtija.

Kurti jeste trn u oku te banalne, poluobrazovane, arogantne, klijentelističke strukture Amerike poput Grenella, Hilla... naviknutih da se osjećaju kao kolonijalni šerifi u Africi i ne mogu podnijeti nekoga koji je obrazovaniji, uljudniji, civilizovaniji, duhovitiji ne samo u poređenju sa domaćim poltronima, nego i njihovim kontrolorima iz ambasada. Sa druge strane, Kurti je "buntovnik sa puno razloga" koji je poštovan od misleće, obrazovanije Amerike koja dobro razumije posljedice odnosa službenog Washingtona ne samo prema njemu, nego i prema regiji i mlađim generacijama koje pomno prate i uće da prave razliku između ispraznih riječi američkih diplomatskih predstavnika i njihovih konkretnih djela. A to je da Amerika i Zapad, radi stabilnosti putem organizovaog kriminala, su nehotice ili smišljeno prešli sa "grassroots democracy" u prilog "uprooting democracy" širom Balkana.

Šta je uopće aktuelna politika Sjedinjenih Država na Balkanu? Prepoznajete li konture dugoročne američke strategije i gdje je mjesto Srbije odnosno Vučića u toj strategiji? 

Uloga Vučića se uopće ne razlikuje od one koju su imali Hashim Thaci i Ramush Haradinaj u Kosovu, Ali Ahmeti i Nikola Gruevski u Makedoniji, ili sada Dritan Abazović u Crnoj Gori. To je isti profil, ista kolonijalna tehnika podmetanja bakra za zlato, favoriziranja poslušnika. Problem sa takvim profilima jeste u tome da oni označavaju ili najavljuju posljednju etapu kolonijalne vladavine. U toj, zadnjoj epizodi, kolonijalne siledžije imaju veću moć nad imperijom nego što imperija ima nad njima, upravo zato što imperija zavisi od njih, a oni sami imaju dovoljno novca i gangstera da ucjenjuju imperije. Ta zamjena uloga rezultira da kolonizirana društva više ne vjeruju ne samo domaćim gangsterima, nego počinju da se sprdaju i sa imperijom. Uostalom, to je upravo predupređenje Samuela Huntingtona zapadu da se samozavarava da dominira putem vrhunske kulture, obrazovanja. To samo zapadnjaci misle o sebi i niko drugi. Jedina nadmoć koju priznaju Zapadu jeste dominacija u ratnoj nadmoći. A sad je i to pod znakom pitanja.

Priča o Srbiji ja malo drugačija, a ipak identična sa ostalim zemljama. Prije pet ili šest godina upozorio sam da način na koji SAD diktiraju naše euro-integracije će nas na kraju dovesti bliže do Srednjeg istoka nego li do Evropske unije. I odista, ukoliko pažljivije sagledamo stanje i aktere u regiji, možemo uvidjeti principe i nijanse strategije koje su SAD i Evropa koristile na Srednjem istoku. Ono što se dešava u našoj regiji jeste kopirana verzija kolonijalne vladavine putem favoriziranja manjina na uštrb demokratije.

Uzmite bilo koju zemlju iz regije i primjetit ćete da je vlast u rukama neke manjine. Poput vladavine manjinskih sunita nad šiitima u Iraku, poput vladavine manjinskih alavita u Siriji nad sunitima, poput Afroamerikanaca nad Afrikancima u Siera Leoneu, poput post-KGB grupacija u centralnoazijskim državama. Uporedite to sa našim stanjem: u Crnoj Gori vladavina manjinskih Srba i pseudo-Albanaca nad većinskim Crnogorcima, u Bosni vladavina neprincipijelne srpsko-hrvatske koalicije nad Bošnjacima, u Makedoniji dominacija Albanaca nad Makedoncima a unutar Albanaca dominiraju (ili se skrivaju) grupacije UDB-e, u Albaniji dominacija starih pravoslavno-muslimanskih porodica Sigurimija i anti-katolika iz vremena Enver Hoxhe. I na kraju, Srbija u kojoj dominira gudurski-kartel krajišnika, metohijaca, zetaša, generalno kao što ih naziva Jevrem Brković, "durmitorskih stojsera" u svim institucijama (osobito bezbjednosnim i finansijskim) nad Srbijancima i Šumadincima. Te su grupacije - svuda - bile osovina putem kojima je UDB-a ili Federacija kontrolisala "bratstvo-jedinstvo", a sada su iste te grupacije preuzete od strane Amerika i Europe.   

Gdje je mjesto inicijative "Otvoreni Balkan" u američkoj politici na Balkanu. Kakva je uopće to inicijativa izvan onog što se javno prezentira? 

Poput pjesme "Tri put sam video Tita", Otvoreni Balkan je treći pokušaj Amerike da sklepa, slijepi, konstruira teritorijalnu Jugoslaviju, ali bez intelektualnog, ekonomskog, obrazovnog kapaciteta da "stvori Jugoslovene" kao što je Woodrow Wilson upozoravao kralja Karađorđevića. Amerikanci gledaju na svijet kroz naočale svojih mitologija i paranoja. I ta njihova opsesija stvaranjem Frankenstein-federacija je rezultat njihovih iskustava iz Građanskog rata. A pritom, ne žele ili ne umiju razumijeti da je svaka "Jugoslavija" završavala u još krvavijim ratovima nego prije, i ta Open Balkan fantazmagorija jeste osuđena da nastavi taj historijski trend.

Razumljiva je želja SAD da pitanje Balkana prebaci u ruke Evropljana. Još razumljivija je njihova logika da Evropljani trebaju učiniti za Balkan ono što su Amerikanci činili za zapadne Evropljane još od kraja Prvog svjetskog rata. Ono što Amerikanci ne žele razumjeti jeste da Evropa ne želi primiti nekakvu vještačku Open Balkan tvorevinu unutar sebe, da bi se nakon par godina suočili sa eksplozijom građanskih, etničkih, religioznih tenzija u svojoj utrobi. A još gore, ukoliko se taj Otvoreni Balkan koristi ili percepira kao instrument Washingtona unutar EU.

Postoji i drugi razlog zbog čega je Sorošova imitacija otomanstva osuđena na propast, upravo iz ekonomskih razloga. Ubijeđen sam da je Srbiji puno prihvatljivija politička ideja Velike Albanije, nego li ekonomski projekat albanskog tržišta. Dovoljno je posjetiti prodavaonice u Prištini, Tirani, Tetovu, Suvoj Reci, Đakovici u kojoj ćete naći srpske i makedonske produkte. Ali albanske i kosovske nećete naći ni u Beogradu, ni Nišu, ni Skoplju, ni Tetovu, ni Gostivaru. To je taj ekonomski protekcionizam maskiran lažnim izjavama Escobara o "fantastičnim uspjesima ekonomije u regionu". To je ništa više nego diplomatska laž po mjeri oligarha i korumpiranih političara.  

Kakva je uloga Edija Rame u regionu i u američkoj politici, posebno u kontekstu Kosova? Je li Albanija izdala Kosovo? 

Uloga Edi Rame u regionu je slična onoj koju je Muammar al-Gaddafi imao na Srednjem istoku. Nekad zadrti antiamerikanac, nekad okorjeli nacionalista, po potrebi panafrikanac, po nuždi reformator i svakako pljačkaš svoga naroda. Nikad ozbiljno shvaćan od strane Zapada ili Istoka, ali sa dovoljno šarlatanskim karakteristikama da bude korišten "kad zatreba". Uvijek željan da bude prihvaćen kao svearapski vođa, ali nikad prihvaćen od strane država ili samih Arapa. Edi Rama je poput Gaddafija ili Sadama Husseina egzemplar orijentalnog socijalizma u kom klanski diktat substituira nacionalizam a koloritna parada imitira reformu i progresivizam.

Rama potiče iz porodice, rodovske i političke, Sigurimija, kao povlašteni izdanak i "dijete komunizma". Njegov je otac potpisnik posljednje egzekucije smrću nad mladim poetama iz Albanije koji si isprva prebjegli u Kosovo, pa nakon što su bili izručeni Tirani bili obješeni u Debru 1984. godine. Otac Rama, poput sina, pokušavao je ublažiti savjest i svoj lik bavljenjem umjetnošću.

Imaju dvije dimenzije odnosa Amerika – Edi Rama. Sa jedne strane, Amerika koristi Ramu kao polugu, instrument. Onako kako Tim Judah kaže o Kurtiju da je "nekontrolabilan jer je nekorumpiran", Rama je korišten zbog desetina afera koje impliciraju njega i njegovu kamarilu u trgovini narkoticima, korupciji FBI, ucjenjivanje biznismena i komandanata iz Kosova, korupciji, kriminalu itd. Sa druga strane, odnos Rame prema Americi je kontinuitet Enver Hoxhine strategije mijenjanja partnerstva, nekad sa Rusijom, nekad sa Kinom. U ovom trenutku, za Ramu Amerika jeste Kina, nakon što je Evropa kao Rusija naučila da ga tretira sa pristojnošću ali na distanci.

Što se tiče odnosa sa Kosovom, treba ukazati na činjenicu da je Kosovo znalo i poznavalo Albaniju puno bolje - i nekad i sad - nego što je Tirana i Albanija znala i poznavala Kosovo. Svaki Albanac iz SFRJ znao je sve o Albaniji, svaki grad, rijeku, pisce, pjevače, izražavajući poštovanje i lojalnost uprkos svim antialbanskim kampanjama vođenim u Jugoslaviji. Taj se odnos najlakše može opisate primjerom mog djeda, koji je uprkos tome što je bio zakleti antikomunista, čitav život u novčaniku nosio sliku Envera Hoxhe, svaku put ukazujući da "on jest komunistički skot, ali je predsjednik naše države".

Upravo zato odnos Rame prema Kosovu nije reper koji odslikava odnos Albanije i Kosova, koji je sve više jednoznačan. Štaviše, prema anketama, procenat Albanaca iz Albanije u prilog ujedinjenju sa Kosovom je oduvijek dominantan i za 3-4 posto viši nego kod Kosovara. Potreba Edi Rame za konfliktom sa Kurtijem jeste nastavak konflikta sa Sali Berishom, kao konstanta potrebe da bi održavao krug klijentele okolo sebe pod ugrozom od "drugih". Rama je u konfliktu sa Albancima, iz Albanije, Kosova, Makedonije, sa svakim ko ugrožava dominaciju pseudo-demokratije klana-Sigurimi degenerisanom u okorjelu mafiju u srcu Tirane.

Vi ste jednom prilikom na Twitteru povukli paralelu odnosa Rame i Vučića prema Kosovu, sa dogovorom u Karađorđevu između Miloševića i Tuđmana. Možete li to objasniti? 

Pa ta se paralela nameće sama od sebe. Dvojica (ex)komunističkih vođa, frenemy odnos između njih, netransparentnost, supremacistički odnos prema "primitivnim" djelovima svojih naroda, precjenjivanje svog značaja u globalnim odnosima, porodična trauma – čitav repertoar sličnosti Slobe i Franje, Rame i Vučića čini tu paralelu očiglednom. Ipak, ključna sličnost između njih je njihova - svih četvoro - naklonost ka komunističkom, markističkom konceptu "dogovora između naroda" nauštrb savremenom standardu "dogovora između država". I nisu samo oni. Podsjetit ću da su se takvoj marksističkoj logici priklanjali i Zoran Đinđić, Arben Xhaferi, Ivan Kostov, Ljubčo Georgievski i u odnosu na albansko pitanje u Kosovu i Makedoniji, a odskora taj pristup si imali i Zoran Zaev i Bojko Borisov u rješavanju makedonsko-bugarskih pitanja. 

Na žalost, cijenu orgije dvaju marksista u Karađorđevu je platila Bosna, tačnije bošnjački narod koji nije uspio na vrijeme ukazati svijetu na anahronizam pristupa baziranom na utopističkoj ideologiji. Današnji karađorđevizam Rame i Vučića jeste sličan po pristupu, ali ograničen savremenošću, kontrolom sa Zapada i star-novim strategijama za rješavanje manjih konflikata putem stvaranja preduslova za puno žešće, krvavije obračune u budućnosti. Zato, odnos Rame i Vučića jeste tehnički, karakterno sličan onom između Tuđmana i Miloševića, ali u biti, u strategiji je blizi odnosu Sykes-Picota prema Bliskom istoku u kojem se ne iscrtavaju nove granice, nego određuju sfere nadgraničnih utjecaja regionalnih nacija u skladu sa zapadnim interesima. Znamo veoma dobro čemu je to dovelo u Srednjem istoku, zašto bi imalu bilo kakvu sumnju da se to neće ponoviti i u našoj regiji.

Nedavno je na predsjedničkim izborima u Turskoj dosadašnji predsjednik Recep Tayyip Erdogan osvojio novi mandat. Šta će Erdoganova pobjeda značiti za Balkan, posebno za "krizna žarišta" na Balkanu? 

Mislim da je najveći uspjeh Erdogana na Balkanu u tome što su SAD i EU de fakto preuzele njegov otomanski pristup razrješenju odnosa između naroda u regionu, ali na puno trapaviji i bezobzirniji način putem spekulanata poput Alexa Sorosa, ili grupacije Belgrade Boys u State Departmentu. Zasluga za to jeste djelimično i radi odličnog šefa turske diplomatije Cavusoglua. Kakav će biti dalji odnos, trebamo sačekati prezentaciju Hakan Fidana, novog ministra vanjskih poslova koji dolazi sa utjecajne pozicije šefa obavještajne službe Turske, a to je veoma bitan element. Moj je utisak da je Ankara evoluirala u odnosu na region, od vremena kad se politika bazirala na "muslimane" koja uprkos velikom broju muslimana nije nosila osobeno velike izborne rezultate, prema politici oslonjavanja na brojčano manje ali puno utjecajnije etničke turske zajednice u zemljama regije. Pristup koji nije ovisan od izbornim rezultatima, nego od ovisnosti zemalja i interesu Turske da obezbjedi "zlatne akcije" u vladinim kabinetima i ekonomskim politikama.

Problematičniji dio politike Ankare prema regiji jeste u odnosu prema islamu u regionu, tačnije spremnost da u svakom zapadno evropskom državniku, političaru prepozna potencijalnog ili realnog islamofoba, ali nažalost takva se odriješitost i riječitost ne iskazuje prema Viktoru Orbanu, Miloradu Dodiku, Aleksandru Vučiću. Mislim da je zato korektno reći da u odnosu prema islamu u regionu Ankara mimikrira odnos Zapada prema kršćanstvu na Balkanu zasnovanom na etniziranoj religiji, puno manje nego na duhovnoj vjeri. 

Često se u javnom prostoru u regionu govori o lobiranju u Washingtonu i efektima tog lobiranja odnosno nelobiranja. Kao iskusan diplomata, možete li dati ocjenu da li je Kosovo dovoljno učinilo na tom polju, odnosno, da li bi politika State departmenta bila drugačija prema Kurtiju i Kosovu, da je više novca i rada posvećeno na polju lobiranja u SAD? 

Znate, u Americi možete lobirati u Kongresu. Možete lobirati u State Departmentu, čak i unutar Ovalnog ureda. Ne možete lobirati u Pentagonu i Nacionalnoj sigurnosna agencija koje čine stub sigurnosnih politika SAD, posebno u zemljama i regionima gdje imaju svoje snage na terenu. To je jednostavno "No-Go Zone" za lobiste, jer su to pitanja koje zadiru u vrhunske naconalne interese - i još važnije - tiče se vojnika, njihovih roditelja i glasača. 

Zato, pokušavam biti veoma obazriv što se tiče lobiranja u Washingtonu i obimu utjecaja "lobiranih" na dramatične promjene vanjske politike SAD. Svakako, bolje je imati nego nemati lobiste, putem njih utjecati na odluke administracije, dobivanja podrške itd. Ali, upravo Izrael i izraelski lobi, kao i kineski i ruski lobi, ukazuje da taj utjecaj nije svemoćan, da je ograničen ukoliko nije potkrepljen i utkan etabliranim vanjskim prioritetima i interesima Washingtona.    

Problem kosovskog lobija dosada jeste u tome što se posljednjih dvadeset godina, nakon neovisnosti, koncept lobiranja i korištenja lobista koristio za privatne potrebe umjesto za nacionalne interese. Ljudi poput Hashima Thacija, Ramusha Haradinaja, Ali Ahmetija preokrenuli su tradiciju lobiranja u korist Kosova u mašineriju lobiranja za spašavanje od sankcija, spašavanje od međunarodnih sudova, od istraga zapadnih agencija. I to bez značajnijeg uspjeha za njih same, još manje za Kosovo. Mislim da se to polako mijenja, da na scenu stupaju neki drugi krugovi, mehanizmi koji nisu per se vezani za Kurtija ili Vjosu Osmani, nego za interese Kosova.   

Ali moramo imati u vidu i jedan drugi oblik lobiranja, koji može ali ne mora biti ovisan o novcu, nego o osobnim predrasudama. Mi želimo misliti da su Christopher Hill, Gabriel Escobar, Mathew Palmer, Philip Reeker korumpirani, plaćeni, diplomate-plaćenici. Ja to ne mogu potvrditi, još manje opovrgnuti. No, zato ne bih isključio da kod nekih od njih ima elemenata koji upućuju na moguće osobne, etničke, supremacističke, religiozne predrasude prema dinamikama u našem regionu.

Kada je u pitanju budućnost regiona, mladima u Crnoj Gori, BiH i Makedoniji ste savjetovali da im je potreban Kurtijev radikalizam. Kakav je to radikalizam? Možete li ga opisati, da bi mladi u BiH shvatili na što konkretno mislite?

Ah, recite vi meni kako smo došli do toga da radikalizam bude ružna riječ? Od kad to? Zbog zloupotrebe radikalizma od strane Aleksandra Vučića? Bojim se da smo ušli u stupicu korištenja riječi bez poznavanja njihovog smisla, a riječ je u politici ključno oruđe.

Prema političkoj teoriji i vokabularu, radikalizam se odnosi na "poziciju duboke transformacije sistema sa ciljem da se postigne potpuno drugačiji sistem" kao i da "radikalizam cilja ka transformaciji bez nasilja i ne nauštrb drugih". Sa druge strane, ekstremizam "jeste politička agenda ili koncept transformacije na račun drugih koji su stavljeni u potlačenoj poziciji naspram ostalih". I da, ekstremizam računa na nasilje. 

Šta podrazumjevam pod radikalizmom, nalik onom Kurtija. Još uvijek čuvam knjigu iz osamdesetih, autora Darka Glavana koji interpretira smisao Punk-a putem inicijala "PUNK: Potpuno Uvredljivo Negiranje Klasike". U našem vremenu i našim prilikama radikalizam podrazumijeva potpuno uvredljivo negiranje stabilokratije – sa koje strane došla. To podrazumjeva negiranje birokratizovane politike, euro-govora, fondacijske pseudo-demokratije, diktat diplomatije, moralizacije amorala, sanktifikacije kriminala, patriotizacije gangsterizma. To podrazumjeva jaja na fasade i suzavce u skupštini kao jedini, apsolutno jedini akt "nasilja".

Šta reći mladima sem da pogledaju oko sebe i uvide kraj autoriteta i očajne pokušaje da se taj vakum popuni autokratima, uplašenim, nesigurnim, inferiornim malim birokratskim patuljcima ukrašenim zvučnim funkcijama ali bez ikakvog ličnog životnog iskustva, kredibiliteta. SAD, EU, Njemačka, Francuska nemaju kapaciteta stvarati, odražavati, tolerirati autoritete u svojim sredinama, kamo li kod nas. Rusija, Kina nemaju moralnog, intelektualnog kapaciteta da tolerišu autoritete u svojim zemljama i svaki pokušaj da to čine kod nas je potpuno licemerje koje izaziva podsmjeh. Jedini koji mogu stvarati autentični autoritet jesu građani i njihov vrijednosni sud, uvažavanje i povjerenje. Albin nije stvorio takvo društvo. Društvo je stvorilo Kurtija.

(Razgovarao: Samir BEGOVIĆ)