Pišu: Sead Turčalo, Edina Bećirević, Vedran Džihić i Senada Šelo Šabić

Politička scena Bosne i Hercegovine trenutno je uzdrmana pitanjem očuvanja suvereniteta i ustavnog poretka države. U toku je puzajući državni udar donesen odlukom Skupštine entiteta Republika Srpska da usvoji prijedlog zakona kojim se otvoreno prkosi odlukama Ustavnog suda BiH na teritoriji Republike Srpske.

Zakon je podijeljen na tri glavna dijela. Prvi odjel navodi da se odluke Ustavnog suda BiH neće priznavati niti provoditi na teritoriji Republike Srpske. Drugi insistira na tome da će ove odluke ostati neprimijenjene dok Parlamentarna skupština BiH ne donese Zakon o Ustavnom sudu BiH. Treći odjeljak, koji je “na snazi ​​dok se spomenuti zakon ne usvoji”, suspendira svako pravilo koje se nalaže objavljivanje zakona u Službenom glasniku Republike Srpske, posebno onih koji se odnose na propise ili akte koje je izdao Ustavni sud BiH.

Kreator puzajućeg državnog udara, Milorad Dodik, svojim smišljenim drškim potezom prijeti stabilnosti, sigurnosti i bilo kakvoj demokratskoj i mirnoj perspektivi BiH.

KONTINUITET, NE INCIDENT

Cinično je pretvarati da ne postoji očigledan i neumoljiv napredak Milorada Dodika i njegovih saveznika na putu ka secesiji. Još je ciničnije ignorirati postojanje čvrstog kontinuiteta antiustavnog djelovanja i ideološkog okvira Milorada Dodika i politike Radovana Karadžića koja je prethodila ratu i agresiji: delegitimiranje središnjih institucija, Skupštine, Vlade i Ustavnog suda te zabranjeno djelovanje policije na "srpskim teritorijama". I na personalnom nivou prepoznaje se kontinuitet ključnih figura unutar trenutne krize: pored Milorada Dodika, najugledniji je Nenad Stevandić. Personalni aspekt kontinuiteta postavlja pitanja o geopolitičkoj dinamici i strukturama moći koje se ove pojedince drže na površini kako u Beogradu, tako iu Moskvi.

Dodikova dugogodišnja vještačka orkestracija političkih i sigurnosnih kriza u ovom trenutku zahtijeva hitnu intervenciju. Njegova uporna implementacija secesionističke strategije ima za cilj upravo ono što i sam već godinama najavljuje, a to je secesija Republike Srpske iu konačnici, uz podršku Beograda i Moskve, zaokruživanje «srpskog sveta». Provođenje tog plana usput pomaže mu da skrene pozornost javnosti od financijske krize, duboko ukorijenjene političke korupcije i nesposobnosti da svojim biračima osigura ekonomski i socijalni napredak. Ali važno je ne gubiti iz vida da secesionistički plan nije samo „retorička dimna zavjesa“ za financijsku krizu. Njegova opsjednutost secesijom ostaje nepokolebljiva i nepromijenjena neovisno o političkom i ekonomskom kontekstu.

Neodgovorno kockanje sigurnošću i budućnošću svih građana Bosne i Hercegovine mora se zaustaviti. Dodikovi posljednji potezi odražavaju njegovu odlučnost, ali i zajednički neuspjeh njegovih partnera na vlasti i međunarodnih aktera, poglavito EU, SAD, UK i OHR-a, u učinkovitom suprotstavljanju njegovoj lukavoj i dobro smišljenoj strategiji.

Dodikov se pristup već godinama oslanja na iskorištavanje slabosti svojih protivnika, sklapajući poslije ucjene prljave dogovore koji dodatno potkopavaju državu te time mijenjajući političke okolnosti u njegovu korist. Svaki kompromis koji se postiže nakon Dodikovih učenja i secesionističkih mjera (usvajanje najave referenduma i provođenje onog u 2016.godini, usvajanje Zakona o agenciji za lijekove, usvajanje zaključaka o setu zakona kojima se preuzimaju državne inžinjecije uključujući i monopol sile, to jeste oružane snage) preokrenut je u političko sredstvo koje je služilo Dodiku i njegovim saveznicima. Umjesto pokretanja dijaloga i reformi u skladu sa standardima EU, cilj je državu oslabiti podrivanjem vlasti na državnoj razini.

Alarmantno je što su i domaći akteri i međunarodne zajednice do sada konzistentno popuštali pred Dodikovim uvjetima pregovaranja, postepeno nagrizajući strukturu Bosne i Hercegovine. Imajući sve ovo u vidu, ključno je da domaći akteri i međunarodna zajednica zauzmu odlučniji stav protiv Dodikovih destruktivnih strategija. Dok je održavanje stabilnosti važno, ono se ne smije postizati po cijenu daljnjeg poticanja Dodikovih taktika ili slabljenja državnih institucija.

ČOVIĆ VREBA PRILIKU ZA SEBE

Djelovanje Dragana Čovića i HDZ-a BiH usljed eskalirajuće krize pokazuje da trenutne okolnosti žele strateški iskoristiti za vlastitu dobit. Način na koji Čović manipulira okolnostima sugerira sinergijsko djelovanje sa Dodikom. S jedne strane Čović se pojavljuje kao netko tko je posrednik između “Trojke” i Dodika kao druge strane prihvaća Dodikovo antiustavno djelovanje interpretirajući ga kao jedan od 14 ključnih prioriteta koje Bosna i Hercegovina treba ispuniti za članstvo u EU. Koristeći nastali politički haos, Čović kao potencijalno rješenje krize nameće izbor Marina Vukoja u Ustavni sud BiH.Ovaj strateški potez, već odranije, ima podršku njegovih političkih saveznika u Federaciji BiH koji, čini se, ostaju u mraku, nesvjesni koliko su ovi složeni politički manevri opasni po pravnu sigurnost ali i opstanak Bosne i Hercegovine. Naime, kompromisi koje nudi Dragan Čović direktno jačaju Milorada Dodika, a navodno rješenje za krizu postaje zapravo samo manipulativni politički instrument da HDZ zajedno sa SNSD-om preuzme kontrolu nad Ustavnim sudom. U Konjicu, nakon sastanka stranaka koje čine državnu vlast, Čovićeva izjava da sa stranim sucima ne možemo ući u Europsku uniju zapravo sugerira da bi ishod kompromisa mogao biti identičan ishodu Strukturnog dijaloga o pravosuđu koji je završio odlaskom stranih tužitelja. Tako bi destruktivni politički utjecaj zavladao i Ustavnim sudom kao posljednjom branom suvereniteta Bosne i Hercegovine. Jasno je da sa stranim sudijama ne možemo u Europsku uniju, ali da bi strane sudije otišle iz BiH potrebno je imati snažno i politički neovisno pravosuđe i institucije otporne na političke i autokratske udare.

Domaći međunarodni akteri moraju ultimativno zahtijevati od Dodikovog saveznika, Dragana Čovića i njegove stranke, Hrvatske demokratske zajednice, da 14 prioriteta EU zaista tumače u skladu s europskim standardima. Od suštinske je važnosti da se izjasne o tome koje saveze podržavaju i da li se opiru Dodikovoj secesionističkoj strategiji. Tražeći jasan stav, šire bosanskohercegovačke političke snage i međunarodna zajednica mogu sinergijski djelovati protiv katastrofalnih učinaka Dodikove politike.

Strah Zapadne međunarodne zajednice od političke borbe protiv Dodikovih proračunatih strategija nema opravdanje. Korištenje policijskih snaga, snaga misije EUFOR Althea, ili upotreba tzv. over-the-horizon NATO snaga, morali bi se hitno razmotriti, prije svega slanjem interventnih trupa na geostratešku najbitniju lokaciju Brčko Distrikt. Unatoč rizicima i potencijalu za nestabilnost, ove su mjere nužne i hitne i treba da pokažu da je Zapad spreman da odbrani ustavni poredak u BiH. Dodik je više puta pokazao da razumije i odgovara samo na jezik sile.

ODBRANA SUVERENITETA BIH JE DUŽNOST MEĐUNAORDNE ZAJEDNICE

Osim ujedinjenog domaćeg fronta, međunarodni pritisak je kritičan. Mjere kao što su sveobuhvatne sankcije, diplomatska izolacija i nedvosmislena osuda Dodikovih akcija od strane međunarodne zajednice, posebno Europske unije i Sjedinjenih Država, ključne su. Europska unija je do sada prezala od uvođenja sankcija Miloradu Dodiku strahujući od mogućeg i vjerojatnog veta njegovog političkog saveznika, Viktora Orbana. Ostale članice EU trebale bi biti odvažnije, staviti ovo pitanje na dnevni red iu slučaju veta Mađarske organizirati širu koaliciju zemalja koje bi zajednički uvele bilateralne sankcije.

Povijesni prisutni opominju protiv popuštanja, dok drugi primjeri ilustriraju da diplomatski pritisci i ciljane sankcije mogu značajno otežati one koji pokušavaju potkopati demokratske procese. Tijekom 1930-ih, politika popuštanja koju su usvojile Britanija i Francuska prema nacističkoj Njemačkoj omogućila je njenu agresivnu ekspanziju, što je na kraju dovelo do Drugog svjetskog rata. Slično tome, davanje Dodiku ustupaka ili postizanje dogovora s njim će ga ohrabriti i rezultirati daljnjim izazovima očuvanju suvereniteta BiH.

Odbrana institucija, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH nije izbor, već dužnost. Ako je potrebno da se uspostavi red stabilnost, angažiranje organa za provođenje zakona, snage misije EUFOR Althea ili NATO snage treba izvršiti bez oklijevanja.

Secesionizam Milorada Dodika i političkih saveznika u RS-u ne može se ublažiti pasivnim mjerama ili ustupcima. Historijski dokazi savjetuju da je čvrsta konfrontacija najbolji tečaj akcije. U ovom trenutku, razgovori i kompromisi s Miloradom Dodikom su pogrešni. Njegovi partneri u državnoj vlasti susretima s njim daju legitimitet njegovim zahtjevima. Jedini ispravan izbor jeste natjerati međunarodnu zajednicu da izabere ko su joj legitimni sagovornici, tražiti potpunu međunarodnu izolaciju Dodika i paraliziranje novčanih tokova RS-u. Rukovodstvo entiteta Republika Srpska ne krije da ključne političke korake provodi u dogovoru s Rusijom i Vladimirom Putinom. Krajnje je vrijeme da EU, SAD, UK i OHR shvate ozbiljno. Dodik neće stati dok ne bude zaustavljen.