Spaljivanje Kur'ana ispred glavne džamije u Štokholmu, 28. juna, odobrila je švedska policija jer je to u skladu sa zakonima, odnosno odlukom švedskog suda koji je promijenio prvobitni stav policije da bi to moglo ugroziti sigurnost s obzirom na dešavanja nakon paljenja Kur'ana u januaru kada je došlo do višetjednih protesta, poziva na bojkot švedske robe i dodatno zaustavilo kandidaturu Švedske za članstvo u NATO-u. Zahtjev Salwana Momika, koji je tvrdio da želi spaliti Kur'an kako bi izrazio svoje mišljenje, procijenjen je kao pravo na slobodu izražavanja.

Piše: Dženana Karup Druško

Kur'an je spaljen prvi dan Kurban bajrama, islamskog svetog praznika, Mokim je potrgao stranice Kur'ana i obrisao njima cipele, a neki mediji su objavili i da je prije spaljivanja u Kur'an stavio komade slanine, što upućuje da čin prosvjeda nije bilo samo “iskazivanje mišljena“ prema Kur'anu nego i udaranje na vrlo osjetljive stvari zbog čega su uslijedile brojne i žestoke reakcije iz islamskog svijeta tako da ostaje nejasno kako su to tačno i čije slobode izražavanja odbranjene ovim činom, ako su ih brojne druge države shvatile kao poruke mržnje, rasizma, pozive na nasilje i islamofobiju – sve ono nad čime se zgražava i Evropa?

Prihvatanje drugih

Iz Saudijske Arabije su poručili da se ovi ponovljeni činovi mržnje ničim ne mogu opravdati i da samo podstiču na mržnju i rasizam, iz Jordana da se ne radi ni o kakvoj slobodi izražavanja, nego o opasnoj mržnji i manifestaciji islamofobije koja podstiče na nasilje, iz Palestine da se radi o izrazu mržnje i rasizma, Maroko je opozvao svog veleposlanika u Švedskoj, a najbrojnije i najžešće reakcije dolaze iz Turske, odakle je predsjednik Recep Tayyip Erdogam oštro poručio: “Mi ćemo na kraju naučiti zapadne spomenike oholosti da vrijeđanje svetinja muslimana nije sloboda mišljenja“.

S obzirom da Turska, kao dugogodišnja članica Alijanse, od ranije blokira ulazak Švedske u NATO, ukoliko se nakon ovoga ti stavovi pojačaju onda će procjena švedske policije biti tačnija od odluke švedskog suda, jer to će onda postati sigurnosno pitanje za Švedsku koja nakon agresije Rusije na Ukrajinu iz sigurnosnih razloga želi u NATO.

Spaljivanje Kur'ana u Švedskoj iako se htjelo prikazati kao jednostavan čin “slobode izražavanja“, puno je kompleksnije pitanje od toga i povlači rasprave o granicama slobode i mržnje, uvažavanja različitosti, poštivanju drugih i drugačijih, a očito je dobilo i političku i sigurnosnu dimenziju, i još jednom potvrdilo velike podjele i razlike u svijetu: ovakvu slobodu izražavanja podržava zapadna civilizacija, jer ni jedna članica Evropske unije nije reagirala očito podržavajući švedsku odluku, dok su muslimani širom svijeta to shvatili kao uvredu i islamofobiju što potvrđuju brojne reakcije islamskih zemalja. Za razliku od EU, iz SAD-a su prokomentirali da “ono što bi moglo biti legalno, nije nužno prikladno“. No, očito (politički) procjenjujući situaciju, Putin je izjavio kako “Rusija duboko poštuje Kur'an i vjerska osjećanja muslimana“, te istakao da je “nepoštovanje ove svete knjige u Rusiji zločin“.

Nije nevažno da se ovaj incident dešava u trenutku velikih geopolitičkih promjena i novih podjela svijeta izazvanih ekonomskim krizama, pandemijom koronavirusa i ratom u Ukrajini, kad Zapad gubi dominaciju na Bliskom Istoku a Kina pojačava svoj geopolitički uticaj (prvenstveno kroz jačanje veza s Iranom i Saudijskom Arabijom, dvije najbogatije zemlje Zaljeva), Turska jača svoju geostratešku poziciju (preko Crnog mora; bila je ključni posrednik sporazuma o izvozu ukrajinskog žita), BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika, a zahtjeve za članstvo su predale Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Egipat, Alžir, Argentina, Meksiko i Nigerija, dok su sve jače glasine da na sljedeći samit ove organizacije želi doći i francuski predsjednik Macron) preuzima sve veći globalni uticaj i najavljuje uspostavu zajedničke valute (kao nastavak dedolarizacije), a prema podacima s početka ove godine BRICS je preuzeo vodstvo i u ostvarenom BDP-u u odnosu na G7 (SAD, Kanada, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija i Japan). Odnos između Globalnog juga i Globalnog zapada se mijenja i to smanjenjem dominacije Globalnog zapada.

Sve ovo su razlozi koji bi morali zabrinuti zapadne lidere (jer smanjuje njihov uticaj i moć) i pokrenuti hitne rasprave koje bi morale ponuditi i odgovor na pitanje: zašto je to tako, zašto Zapad gubi dominaciju? Pogotovo u vrijeme jedinstva u odbrani vrijednosti u Ukrajini koju je napala Rusija koja ne pripada Globalnom zapadu? Zar suverenitet država i teritorijalni integritet nisu svetinje na kojima počivaju i EU i Ujedinjene nacije i otkud onda različiti stavovi zbog agresije Rusije na Ukrajinu?

Na šahovskoj (geopolitičkoj) tabli se povlače važni potezi, mijenjaju pozicije, sklapaju novi savezi, na šta evropski lideri nemaju nikakvog uticaja, a uljuljkani u blagostanje i dominaciju koje im je godinama obezbjeđivao neoliberalni kapitalizam, nemaju odgovore na velike promjene koje se dešavaju. Posljedice su, uz ekonomsku krizu, urušavanje vrijednosti liberalne demokracije, i jačanje desničarkih pokreta, radikalizacija i pojedinaca i grupa, populizam i populistički lideri. Islamofobija je (s pojavom migranata iz islamskih zemalja) u Evropi s trona skinula antisemitizam (iako niko ne postavlja pitanja zašto ti nesretni ljudi napuštaju svoje domove i dolaze na zapad), a neke slobode su otišle u toliku krajnost da ne poštuju nikakve druge.

Kraj ideologije

Enzo Traverso, talijanski historičar, rast radikalne desnice u Evropi povezuje s postfašizmom odnosno fašizmom 21 vijeka, koji svoju vitalnost crpi iz ekonomske krize i iscrpljene liberalne demokratije (koja gubi rat s neoliberalnom demokratijom), nudeći se nezadovoljnom narodu kao moćna alatka protiv (nesposobne) vlasti. Jedan od produkata postfašizma su populistički političari koji maksimalno koriste medije i tehnologiju u proizvodnji a onda i eksploataciji straha od raznih neprijatelja među kojima prednjače globalizam, strah od islama, migracije, terorizam…, na što kao odgovor nude povratak nacionalnim (tradicionalnim) vrijednostima i jačanje nacionalnih identiteta (što samo vodi daljim podjelama). I povećavanje bogatstva bogatih. Traverso smatra da je manjak ambicije i vizije praćen egoizmom i kratkoročnim rješenjima po diktatu javnog mnjenja, te tvrdi da su “naše političke elite upoznale samo ideologiju 'kraja ideologije' – što će reći odustajanje od svake promjene društva – i moć novca“.

Ilustrativan primjer je Francuska kao jedina nuklearna sila u EU, i jedna od osnivača EU, koja bi trebala biti glavna zaštitnica evropskih vrijednosti. Marine Le Pen glavna je nositeljica ideologije desničara, a Macron je demokratski predsjednik Republike koji je porazio desničare. Francuski istraživač koji se bavi problematikom autoritarnog liberalizma francuskog tipa, Edern de Barros, smatra da je Macronova neoliberalna doktrina (bazirana na školi ekonomista tzv. “fiziokrata“ kojima je temelj učenja na prirodnom poretku) dovela do nametanja reforme penzionog sistema. Uz to Macron podržava i teoriju po kojoj države trebaju smanjivati poreze za najbogatije kako bi ih poticali na njihovo daljnje bogaćenje iz koga će onda oni reinvestirati i otvarati nova radna mjesta što će koristiti i ostatku društva. No, po mišljenju mnogih ekonomista, koje je 2020. potvrdila studija London School of Economics, analiza smanjenja poreza za bogate, provedena u 18 zemalja članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, pokazala je da pogodovanje bogatima nije imalo pozitivan učinak na zapošljavanje, ali je povećalo nejednakosti u društvu.

Dok na Zapadu “vladajuće strukture i društvo raspravljaju, kao u Velikoj Britaniji primjerice, o tome može li žena imati penis“, kako piše Douglas Murray u The Telegraphu, Kina sklapa svoje dogovore, od posredovanja na Bliskom istoku između Saudijske Arabije i Irana, preko Xi Jinpingove posjete Moskvi gdje je predstavio plan za okončanje rata u Ukrajini, do sporazuma Kine s Brazilom u kome zaobilaze dolar, a za to vrijeme “naša društva – i vlade – izvode glupe male plesove, ponekad na TikToku, ponekad, poput Macrona, u Pekingu, dok Komunistička partija Kine pomiče tlo ispod naših plešućih nogu“, zaključuje Murray. Zbog ugovora s Kinom Macron je, ne samo otišao na kineski dvor, nego i obećao da se Francuska neće miješati u spor oko Tajvana, a onda po povratku predložio smanjenje uticaja SAD-a u Evropi predlažući neku evropsku stratešku autonomiju. Čak i laicima koji površno prate geopolitiku i dešavanja u svijetu ovakve izjave zazvučale su krajnje glupo i dodvornički prema Kini.

No, Macronovim stopama je krenuo i njemački kancelar Olaf Scholz, a onda je prije nekoliko dana izjavio da Njemačka ne planira prekinuti ekonomsku suradnju s Kinom jer “mi nemamo apsolutno nikakvog interesa za ekonomsko odvajanje od Kine“. Očito je da su ekonomski interesi iznad svih, a rat u Ukrajini i gubitak velikog tržišta zbog sankcija Rusiji potaknuo je Francusku i Njemačku na približavanje odnosa s Kinom što, ironija je, slabi najjačeg evropskog partnera SAD, a jača Rusiju i kineski uticaj ne samo u Evropi, nego i na Bliskom istoku, Africi ali i u drugim dijelovima svijeta u kojima su do jučer dominirale SAD sa svojim evropskim partnerima, i što dugoročno može oslabiti i Francusku i Njemačku.

Ne šalju li slične poruke evropski zvaničnici koji dolaze na Balkan, predstavljajući Beograd kao svog partnera zbog investicija koje njihove kompanije imaju u Srbiji kao državi s najvećim BDP-om na Zapadnom Balkanu, kako je nedavno istakao američki ambasador u Beogradu?

Posljedice zapadne politike na Balkanu

Kako od zapadnih političara koji nemaju strateška, dugoročna rješenja za svoje zemlje, očekivati da imaju dobra rješenja za Zapadni Balkan? Bruxelles je, čini se, skoro potpuno prepustio Balkan SAD-u, a pojedine evropske članice zainteresirane su za Balkan u srazmjeru s njihovim (ekonomskim) interesima. Uz činjenicu da je u BiH Ured OHR-a s mandatom kojim može uraditi sve da pomogne izgradnju građanske demokratske države, uz svu pomoć PIC-a koji, ironično, dopušta da ga blokira Rusija iako je njihova politika prema Balkanu odavno jasna.

Politike i promjene u SAD-u i Evropskoj uniji reflektiraju se na dešavanja na Zapadnom Balkanu gdje nalaze više no plodno tlo zbog problema kojima je Balkan opterećen još od ratova devedesetih, uz jake nacionalističke politike i političare sklone autokraciji, korupciji i kriminalu, a koji uviđajući slabosti i neslogu Evrope i SAD-a izigravaju sve obaveze, dogovore i obećanja znajući da zbog toga neće imati nikakvih posljedica. Jer, ako zapadni političari ne insistiraju na svojim vrijednostima, zašto bi ih onda oni na Balkanu poštovali?

Potvrda zapadnih (pogrešnih) politika je zadnje rješenje koje se nameće Balkanu a po kome je Srbija proglašena partnerom Bruxellesa i Washingtona na račun Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova. Čak i po cijenu da ove zemlje postanu ekonomske kolonije Beograda, što dugoročno može imati ozbiljne sigurnosne posljedice za cijelu regiju, jer osim ekonomskih Srbija ne odustaje od političkih benefita, odnosno ideje velike Srbije, na šta su zapadni političari zatvorili oči pronalazeći partnere za svoju novu politiku u Podgorici, Sarajevu i na Kosovu.

Posljedice su dvojake: s jedne strane Zapad se opredijelio za političare koji im daju licemjerna obećanja dok istovremeno grade jake veze s Rusijom i Kinom, pri tome jačajući svoja bogatstva (kriminalom i korupcijom) i realizirajući svoje političke ciljeve, a s druge strane smanjuje se jaka podrška koju su EU i SAD imali u Crnoj Gori, BiH i Kosovu zbog politika kojima ozbiljno krše vrijednosti demokracije i ljudska prava (većine) za račun Srbije i njenog lidera koji su glavni uzrok narušavanja sigurnosti na Balkanu, ali i glavni krivci ratova devedesetih u kojima su počinjeni stravični zločini.

Dogovor Vučića s evropskim partnerima

Građanima na Balkanu i dalje se šalju deklarativna obećanja o evropskom putu, garancijama o suverenitetu, sigurnosti, vrijednostima koje će im obezbjediti bolji život i budućnost njihovoj djeci – dok praksa pokazuje nešto sasvim drugo jer svakodnevno svjedoče političkim i sigurnosnim krizama proizvedenim na liniji Putin-Vučić-Dodik, slušaju govor mržnje i najave novih etničkih sukoba jer Srbi kao manjine moraju imati veća prava od svih drugih u BiH, Crnoj Gori i Kosovu, zbog čega konstantno žive u strahu i nesigurnosti i u teškoj ekonomskoj situaciji. Nade i vjere sve je manje. No, oni koji se usprotive tome, kao Albin Kurti, dobit će paket kazni i mjera i od EU i od SAD-a, dok istovremeno Milorad Dodik koji na najružnije načine ponižava zapadne zvaničnike i vrši udar na BiH blokiranjem državnih institucija prolazi bez posljedica i redovno putuje u Rusiju.

Istovremeno, u pozadini tih fabriciranih afera i sigurnosnih kriza su projekti vrijedni milijarde eura iza kojih uglavnom stoji Srbija – od energetskih projekata u BiH, preko investicija srpskih tajkuna u Crnoj Gori, do rudnika Trepča na Kosovu (jedan od najvećih svjetskih rudnika rijetkih metala u koji su još tokom Miloševićevog režima uložili evropski investitori, među kojima najviše Francuzi koji su i danas očito ne slučajno jako zainteresirani za sudbinu Kosova). Ovim i suverenitet i teritorijalni integritet gube bilo kakav smisao u BiH gdje je na vlasti Dodik, Crnoj Gori koju su (uz podršku Zapada) preuzeli prosrpski i proruski političari, i na Kosovu gdje Zapad insistira na formiranju zajednice srpskih općina, što je samo druga Republika Srpska ali i kontrola Beograda nad Trepčom, Ujmanom i Vrhom Pančića (“slučajno“ su zadnji protesti koncentrirani u Zvečanu?) što, nažalost, upućuje na postojanje nekog (interesnog) dogovora Vučića s evropskim partnerima.

Zapadne vrijednosti na Balkanu su zaboravljene i sva rješenja su svedena na politiku moći i interesa. I dok se očekivalo da će Vučić kao dio ustupka Zapadu (kako bi zaštitio sebe) riješiti problem Milorada Dodika – nakon zadnjih izbora (i pored dokumentirane izborne krađe Dodik je na vlasti) – čini se da je Dodik dio paketa kojim Zapad pravi ustupke Vučiću kako bi ga pridobili na svoju stranu. Kosovo nisu priznale sve članice EU zbog čega nema šansi da postane članica Unije, Bruxelles je izrazio zabrinutost jer Crna Gora stagnira na putu u EU (nakon ozbiljnog zamaha koji je zaustavljen promjenom vlasti), a potezi Milorada Dodika, ne da su doveli do toga da zvaničnici NATO-a javno kažu da BiH neće u NATO, nego BiH sve više udaljavaju i od EU.

Šta će biti sa Zapadnim Balkanom zaustavljanjem evropskih integracija, iako se to zvanično pokušava prikazati drugačije? Ruski uticaj je nesumnjivo veliki, ne samo u Beogradu nego i u BiH i Crnoj Gori. Iako se s djelom BiH gdje žive Bošnjaci povezivao uticaj Turske i pojedinih arapskih zemalja on do sada nije bio dominantan niti je bio prepreka evropskim i atlantskim integracijama BiH.

Može li nova zapadna politika dovesti do jačanja uticaja islamskih zemalja u BiH i na Balkanu radikalizirajući mase svojim “rješenjima“ koja podržavaju politiku Srbije? Zemalja koje su tokom rata u BiH iskoristile svoj uticaj da lobiraju za BiH i Bošnjake u SAD-u i u Ujedinjenim nacijama, a koje su nakon Dejtonskog sporazuma uticaj na Balkanu i u BiH prepustile Zapadu. Hoće li doći do rasta njihovog uticaja sa slabljenjem zapadnog čemu su uveliko doprinijela upravo zapadna “rješenja“ kojima se Srbija forsira na račun svih drugih, bez obzira na njihovu ulogu u ratu i masovnim zločinima i genocidom nad Bošnjacima i Albancima?

Zapad, Putin, Turkie?

Zapad na Zapadnom Balkanu pravi velike greške i to u vrijeme kad se njihov uticaj smanjuje u drugim krajevima svijeta, biranjem za partnera Srbije koja je proruska a odbacivanjem onih koji su bili iskreni prijatelji Zapada. Jačanje desnice i radikalizacija na Zapadu, uz ovakvu politiku Zapada na Balkanu, vodi radikalizaciji građana i okretanju protiv Zapada, ali i do otvaranja novog žarišta sukoba, uz crnomorsko (rat u Ukrajini).

Kao što ignorira reakcije arapskih zemalja na spaljivanje Kur'ana u Švedskoj, Zapad je izignorirao rezoluciju Vijeća ministara vanjskih poslova Organizacije islamske saradnje (OIC) o stanju u Bosni i Hercegovini, usvojenu u martu ove godine. Za rezoluciju je glasalo svih 57 zemalja članica, a usvojena je na prijedlog Republike Turkiye. Sadržaj Rezolucije upućuje da islamske zemlje itekako prate i znaju šta se dešava u BiH i na Balkanu koji nije strateški zanimljiv samo Evropi.

Uz podršku provedbi Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH s aneksima, kao i relevantnim odlukama Vijeća za provedbu mira (PIC) i jačanju BiH kao moderne demokratske evropske države, ohrabrujući njenu evropsku i evroatlantsku orijentaciju, članice OIC-a su istakle hitnost provedbe presuda Evropskog suda za ljudska prava, Ustavnog suda BiH i standarda razvijenih demokratija, izražavaju svoju podršku aktivnostima na izmjenama Izbornog zakona koje će svim građanima omogućiti jednaka prava u izbornom procesu. Uz to članice OIC-a osuđuju i odbacuju sve zaključke, izjave i aktivnosti predstavnika nižih nivoa vlasti, kojima se potkopavaju nadležnosti države BiH, te poziva na secesionizam i stvaranje novih teritorijalnih jedinica, čime se krši Opći okvirni sporazum za mir i Ustav BiH, ali i ugrožava mir i sigurnost, ne samo u BiH, nego i na Zapadnom Balkanu. Rezolucijom se osuđuje svako širenje vjerske i nacionalne mržnje.

U kontekstu svih dešavanja i promjena u svijetu iluzorno je očekivati da politike i zapadnih i lokalnih političara na Zapadnom Balkanu budu u potpunosti u interesu građana. Ali, negdje moraju postojati granice. Ako će zapadni političari na Balkanu podržavati korumpirane političare bliske organiziranom kriminalu, političare koji vode profašističke politike, političare koji podržavaju zločin i ratne zločince, političare koji negiraju i ne prihvataju presude međunarodnih, sudova Ujedinjenih nacija, koji svojim interesima podređuju megalomanske ciljeve i ideologije o nekim velikim državama na račun drugih…, u čemu je onda razlika između jednog evropskog ili američkog političara, koji na sve to zatvara oči, i Vladimira Putina?

Zašto bi narodima Balkana bilo bitno da li su u EU i NATO-u ili su pod ruskom kontrolom, ako im i jedni i drugi uskraćuju njihova prava i žele im oduzeti njihovu državu? Zašto ne bi bili dio Globalnog juga ako ih već na to zapadni političari tjeraju svojim potezima? Jer ono što se trenutno nameće građanima Balkana nema nikakve veze s vrijednostima koje Zapad propagira, a to može voditi samo u nove sukobe u koje će se neminovno uključiti i drugi igrači i izvan EU. Samo siguran Balkan garant je sigurne i mirne Evrope.

SLOBODE I RADIKALIZACIJA: Može li politika Zapada dovesti do jačanja uticaja islamskih zemalja u BiH i na Balkanu? je izrađen/a uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Sadržaj SLOBODE I RADIKALIZACIJA: Može li politika Zapada dovesti do jačanja uticaja islamskih zemalja u BiH i na Balkanu? je isključiva odgovornost Slobodne Bosne i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and Mediation i Ministarsvta vanjskih poslova Kraljevine Norveške.