Piše: ZDENKO SAMARŽIJA (Ljudski.ba)

Antifašizam u Hrvata počeo je 1927. godine djelovanjem TIGR-a, pokreta hrvatskih i slovenskih rodoljuba u Istri, Trstu i Slovenskom primorju.

Cilj pokreta bila je zaštita Hrvata i Slovenaca od fašističkog terora, a kako se pokret širio i poprimao političku dimenziju sve jasnije se artikulira da se Istra, Rijeka, Trst i Gorica priključe Hrvatskoj i Sloveniji. Pokret je dobio naziv po prvim slovima područja u kojem je djelovao: Trst-Istra-Gorica-Rijeka (TIGR). Pokret se može promatrati i kao revolucionarni nastavak narodnih preporoda Hrvata i Slovenaca nakon smrti vođe i mecene preporoda Jurja Dobrile (+1882.), porečko-pulskog i tršćansko-goričkog biskupa. Povod osnivanju pokreta dalo je razočarenje Hrvata i Slovenaca jer su 1918. ostali izvan monarhističke Jugoslavije.

Slaveni su u Kraljevini Italiji nepoželjna manjina i opiru se talijanizaciji osobito nakon dolaska Mussolinija na vlast. Lokalne vlasti odgovaraju represijom a središnje koloniziraju Talijane iz siromašnih talijanskih regija. Članovima pokreta nije bio stran ni terorizam. Godine 1929. policija je provalila u nekoliko revolucionarnih ćelije i otkrila da članovi pokreta pripremaju atentat na Mussolinija pa su uhapšeni umalo svi prvaci pokreta i osuđeni u Rimu. Vladimir Gortan strijeljan je u Puli. Egzekucija je pokrenula iseljavanje Hrvata i Slovenaca, a na čelu jedne skupine bio je Ivan Ujčić, glagoljaški svećenik, koji je nekoliko stotina župljana i stanovnika sela okola Pazina poveo u Slavoniju i naselili su pustare oko Osijeka, osobito Višnjevac. Iselila je i obitelj Save Zlatića, šahovskog velemajstora, liječnika i voditelja antifašističke bolnice na Petrovoj gori. Nepovjerljivi prema Talijanima rukovodioci TIGR-a rijetko primaju talijanske antifašiste, no kako je počeo rat u monarhističkoj Jugoslaviji prebacuju talijanske komuniste u partizane. Kapitulacija Italije i Rommelova zlodjela u Istri (1943.) potaknula su omasovljenje pokreta hrvatskom, slovenskom i talijanskom omladinom i svi se priključuju antifašističkom pokretu i jedinicama pod komandom Josipa Broza.

Posljedice Aprilskoga rata

Vlasti monarhističke Jugoslavije nespremne su dočekale Aprilski rat, okupaciju i rasparčavanje države. Usijani međunacionalni odnosi u monarhističkoj Jugoslaviji nakon ubojstva Stjepana Radića eskalirali su nakon okupacije i podjele Jugoslavije. Kaos nakon Aprilskog rata stvorile su podjele među političarima oko pitanja je li rasparčavanje Jugoslavije svršen čin ili je okupacija privremena, a kako je ratna sreća ubrzo prešla na stranu saveznika (SAD, V. Britanije, Sovjetski Savez) počelo se razmišljati o uređenju monarhističke Jugoslavije nakon pobjede saveznika nad silama Osovine (Njemačka, Italija, Japan). Ideološki prijepori ostali su u salonsko-političkim krugovima i ništa nisu riješili već su pojačali negativnu percepciju vrha političkih stranaka monarhističke Jugoslavije. Šansu su dobile druge koncepcije koje nude nacionalnu ravnopravnost, federalizaciju zemlje i socijalnu jednakost.

Stanje “na terenu” bilo je prepuno nasilja. Do ljeta 1945. djelovalo je, stalno ili povremeno, na području nekadašnje socijalističke Jugoslavije zamalo 40 vojnih pokreta – većina muškaraca, mladića i dječaka bila je uniformirana, a kvislnški pokreti su imali i postrojbe koje su popunile djevojke ili žene. Neki su priznali raspad Jugoslavije i bili oslonac okupatorima i marionetskim režimima, neki su surađivali s okupcionim vlastima i borili se protiv pokreta čije vođe nisu priznavali okupaciju i raspad Jugoslavije. Većina se pokreta, osobito privatne vojske snažnih pojedinaca koji su ideološki neutralni, primarno razračunavala s neistomišljenicima iz vlastite nacije i neprestano bila u pljačkaškim pohodima. Nacisti i kvislinzi okomljuju se na Židove, Rome i, od druge polovice lipnja 1941., komuniste.

Antifašizam = očuvanje biološke supstance

Šačica ustaša pod Antom Pavelićem vratila se iz emigracije i preuzela vlast nad Nezavisnom Državom Hrvatskom. Njihovim dolaskom počela je segregacije prema Židovima i Romima, a nasilja prema Srbima pretvorila se u zvjerstva. Ustaše bi upale u selo naseljeno Srbima (oko Bjelovara te na Papuku i Baniji), muškarci se sklonili u okolne šume i kada su se predvečer vratili zatekli su zaklane i prije toga silovane žene i ubijenu djecu.  

Organizirali su se i upali noću u selo naseljeno Hrvatima i osvetili likvidirajući njihove supruge i kćeri. Sutra su ustaše za odmazdu u drugim naseljima streljale nevine Srbe, što je značilo da će se Hrvati i Srbi istrijebiti. Josip Broz, vođa Komunističke partije Jugoslavije koja je bila ekspozitura moskovske središnjice, poslao je desetine pouzdanika da zaustave krvnu osvetu i

smire međunacionalne konflikte. Nakon uspješne pacifikacije, organizirali su vojne formacije i borili se protiv okupatora i ustaša. Dio komunista ostao je gradovima i selima kako bi organizirali opskrbu boraca i sabotirali telekomunikacijske kanale, strujnu i vodovodnu mrežu te atentatima na dužnosnike podrivali povjerenje naroda u kvislinški režim (te pomno bilježili tko je surađivao s okupatorom i nečasno se ponio), a Broz je pošao u Srbiju kako bi organizirao vojnu i političku strukturu svoga pokreta. Vojni strateg bio je Arsa Jovanović, visoki oficir vojske Kraljevine Jugoslavije. Brozovci su nudili zajedništvo južnoslavenskih naroda (bratstvo-jedinstvo) i federativni ustroj Jugoslavije te postupno širili republikanizam. Zvali su se Narodnooslobodilačka vojska, a slogan im je bio "Smrt fašizmu-sloboda narodu". Na oslobođenim područjima osnivali su narodnooslobodilačke odbore, organe nove vlasti.

Pokret na čijem je čelu Dragoljub Mihailović, visoki oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, podržavala je emigrantska vlada. Njihov cilj bilo je osiguranje kontinuiteta monarhije i snažna centralistička Jugoslavija. Zvali su se Jugoslovenska vojska u otadžbini, a strategija pacifikacija stanovništva da nacisti ne streljaju nevine i djecu. Uskoro je eskalirao sukob između pokreta Josipa Broza i pokreta Dragoljuba Mihailovića. Kaos se nastavio do svršetka rata, a i nakon 8. svibnja 1945. bilo je usijanih glava koje nisu prihvatile poraz sila Osovine i dalje se borile protiv pokreta Josipa Broza što je i u poraću izazvalo odmazde i masovna ubojstva.

Dakle…

Drugačije rečeno, svejedno je koji dan u godini obilježavamo kao Dan antifašističke borbe. Nemoguće je odrediti događaj koji bi bio razdjelnica između stanja ne pružanja otpora i stanja pružanja otpora okupatorskim soldateskama. Problem su stvorili sami Brozovci koji su proizvoljno odredili datume premda su znali da je antifašističkih postupaka bilo i prije 4. srpnja 1941. godine. Pravu zbrku napravila je srbijanska revizionistička historiografija bajkom o antifašizmu Dragoljuba Mihailovića, a konačni udar zadao Franjo Tuđman izdvajanjem borbe Hrvata iz Brozovog antifašističkog jugoslavenskog pokreta.

(Kolumnist portala Ljudski.ba Zdenko Samaržija ugledni je profesor filozofije i povijesti te autor više udžbenika za učenike osnovnih i srednjih škola)