Piše: Gojko BERIĆ (Oslobođenje)

Poput mnogih u Bosni i Hercegovini i okolo nje, i ja žarko priželjkujem da đavo konačno odnese Milorada Dodika iz naših života. Zaslužuje takav kraj, jer godinama nekažnjeno potkopava ionako krhke temelje vlastite države, prijeti secesionističkim namjerama i unosi strah među ljude i narode, usput zagađujući politički prostor primitivizmom i vulgarnostima na kojima bi mu pozavidio i Vojislav Šešelj. I zato se na trenutak obradujem kad ovih dana, listajući dnevne novine, naiđem na naslove poput “Dodik pred porazom”, “Zapadu je prekipjelo”, “Kraj vladavine balkanskog Putina”, ali se ipak ne lijepim za njih. Zato što stvari nisu nimalo jednostavne. Optimisti će reći da je došao trenutak istine i da će sukobljene strane ići do kraja. Dodik priznaje da nema drugog izbora, a i vodeće zapadne zemlje, predvođene Amerikom, poručuju mu da ovog puta ni one neće ustuknuti. Dodikove šanse u tom dvoboju su male. Christian Schmidt je, što se njega tiče, povukao dobar potez. Međutim, početna euforija tu naglo splašnjava, pošto se visoki predstavnik oslobodio vrelog krompira tako što ga je predao Tužilaštvu BiH, tamo gdje Dodik ima svoje ljude, kao što ih ima Dragan Čović i kao što ih je imao Bakir Izetbegović. I onda će ti korumpirani tipovi reći da bavljenje politikom nije krivično djelo, te da svako ima pravo da javno propagira svoje ideje. Paralelno s tim, Dodik će možda pristati na neke sitne ustupke kako bi došao do političkog kisika i dobio na vremenu, uz pomjeranje crvene linije do neke nove granice.

Sve su to razlozi koji prevagu daju pesimizmu, pogotovo ako se ima u vidu da i započeti procesi u Federaciji teku škripavo i uz mnogo otpora. Čini se da je dr. Svetlana Cenić u pravu kad kaže da “BiH ulazi u najcrnje i najteže doba nakon Daytona”. Dodik bi u ovom trenutku bio zadovoljan ako bi stranci bili “otjerani” iz Ustavnog suda BiH, protiv njihovog prisustva je i hrvatski politički blok, pa bi o tome bez odgađanja trebalo otvoriti debatu u državnom Parlamentu. Usput rečeno, ustrojstvo tog stuba nosača pravne države Dodik zamišlja tako da praktično ne bi mogla biti izglasana nijedna odluka koja bi bila suprotna stvarnim ili zamišljenim interesima vladajuće oligarhije Republike Srpske. Čemu onda takav Ustavni sud? Loši momci našeg političkog podzemlja i dalje bi se okupljali za stolom za kojim igraju svoje omiljene partije političkog pokera, varajući jedni druge kako se u ovoj zemlji ništa bitno ne bi mijenjalo. To bi značilo da ćemo i dalje gledati svojevrsni reality show političke produkcije, umjesto civilizovane parlamentarne rasprave, ponoćna sijela po restoranima u kojima se dobro jede i pije umjesto ozbiljnih razgovora i pregovora na za to određenim mjestima. I koliko će sve to još trajati? Ko može otići, ne želi više da čeka i krade bogu dane, pa ovakva politika postaje sama sebi svrha. Neki ozbiljni i pametni ljudi kažu: “Nije kriva vlast, narod je kriv!” Ovi što su do juče vladali, pa su na oktobarskim izborima razvlašteni, tvrdili su da je narod dobar, da nije blećak i da zna za koga će glasati. Za njih!

Milorad Dodik je postao primjetno nervozan. Unezvijerenog pogleda, kao da je uplašen od samog sebe. Nijednu od prijetnji koje je upućivao “političkom Sarajevu” i, kako naglašava, muslimanima, nije ostvario. Sada je u tom pravcu učinio korak od sedam milja, ultimativno zahtijevajući da visoki predstavnik i strane sudije odu iz Bosne i Hercegovine. Na Kozari je Christiana Schmidta nazvao “ludom i budalom”, a njegove odluke proglasio nevažećim na teritoriji Republike Srpske. Dodik u makijavelističkom maniru sam smišlja zakone, nalaže Narodnoj skupštini da ih usvoji, potpisuje ih i proglašava važećim. Ovog petka će, kako je najavio, potpisati dva najnovija takva akta - zakon o neobjavljivanju odluka visokog predstavnika, kao i zakon o neprovođenju odluka Ustavnog suda. Potom će, u septembru, raspisati nekakav referendum. Utisak je da mu se žuri više nego ikada ranije, upozoravajući da za sve što se bude dešavalo u narednim danima i mjesecima u BiH odgovornost ne treba tražiti u Republici Srpskoj, već u Američkoj i Britanskoj ambasadi u Sarajevu i “u onom koji okolo hoda i lažno se predstavlja, pa neka objašnjavaju šta se događa”. Godišnjicu Bitke na Kozari iskoristio je za promociju svojih odluka, poistovjećujući herojski otpor naroda tog kraja sa svojim “herojskim otporom” međunarodnom upravljačkom aparatu koji u BiH “simbolizuje moderne kolonizatore”. Otkrio je i smisao svoje političke misije, rekavši da “Srbija čuva Republiku Srpsku, a Republika Srpska Srbiju”. Kao da je želio da po ko zna koji put Velikom bratu izrazi svoju vazalsku pravovjernost i kaže: “Čuj, Vučiću brate, šta ću sad reći...”

Šta se tu iza brda valja, to smo znali i bez ove kozaračke epizode. O Kosovu je, naravno, riječ, komadu mitske zemlje koji Vučića održava na vlasti, kao što će održavati na vlasti svaki srpski režim koji će odbijati da se suoči sa stvarnošću i prizna nezavisnost Kosova. Akademik i pjesnik Matija Bećković proglasio je Kosovo za “najskuplju srpsku reč”, iako nije jasno šta zapravo ta sintagma znači. Da li to znači da se tom reči, iako najskupljom, može trgovati? Nije li takva mogućnost isključena samom činjenicom da su i Vučićevi poslanici i opozicija nedavno izglasali rezoluciju prema kojoj je Kosovo neodvojivi dio Srbije!? Ali, nikad se ne zna, pošto ništa nije urezano u kamen. “Uh, da znate samo kako me pritišću. Strašno me pritišću”, žali se Vučić svojim podanicima, aludirajući na sve upornije zahtjeve vodećih zapadnih zemalja da Beograd i Priština postignu trajni sporazum o međusobnom priznanju. “Može”, prepričava Vučić na televiziji svoj mučan dijalog. “Može, pod uslovom da vi priznate nezavisnost Republike Srpske, a dalje ćemo videti.” A šta je to ako ne spremnost da se pod nekim uslovima ipak obavi ta istorijska trgovina? Trgovina bosanskom zemljom! Međutim, potencijalni trgovci imaju pritom jedan, ali nerješiv problem - ni Vučić, ni Dodik nemaju tapiju na bosansku zemlju. Dodik je postao opasna politička štetočina i Zapad je konačno, iako sa velikim zakašnjenjem, shvatio da ga mora obuzdati. Ali, glavna adresa za trajno rješenje krize u Bosni i Hercegovini je Beograd, iz kojeg Vučićev ministar inostranih poslova Ivica Dačić ovih dana cinično poručuje Sarajevu: “Republiku Srpsku je izmislila Amerika, imate problem u svom dvorištu”. Ima u tom istine. Ali, nije li Amerika svojevremeno stvorila i Milorada Dodika, pa je red da se sada njime i pozabavi.