Piše: Gojko BERIĆ (Oslobođenje)

Počeo je Sajam privrede u Mostaru, čije su otvaranje uveličale političke delegacije iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, predvođene Aleksandrom Vučićem, Andrejom Plenkovićem, Nerminom Nikšićem, Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem. Čitav mali samit lidera iz regiona, pa sve u svemu nije neobično što su politička pitanja zasjenila samu prirodu ove međunarodne smotre privrednika. Najvruća tema bila je, kao što se i očekivalo, Srebrenica, tačnije Rezolucija o genocidu nad Bošnjacima, koju će uskoro razmatrati Generalna skupština UN-a. Za Vučića je to, po običaju, bila frustrirajuća priča sa već poznatim krajem: “U Srebrenici nije počinjen nikakav genocid!” Njegov vjerni politički dvojnik Milorad Dodik držao se svoje pameti: “Ljudi u RS-u neće prihvatiti da žive s narodom koji pokušava da Srbima stavi tako sramne etikete koje uopšte ne zaslužuju, jer se genocid nije desio.” U sudaru emocija i tvrdokornih činjenica, ove prve uvijek izazovu štetu. Tu predstavu gledamo još od prvih postkomunističkih izbora. Tragičnu predstavu kojoj se ne vidi kraj.

Njemačka Jevrejka Hannah Arendt, Heideggerova saradnica i ljubavnica, postala je široj evropskoj i svjetskoj javnosti poznata nakon istorijskog suđenja Adolfu Eichmannu, otpravniku konvoja smrti i jednom od najvećih ratnih zločinaca. Baveći se psihoanalizom Eichmannove ličnosti hladnog, Hitleru predanog birokrate, ona je njegova zlodjela opisala kao “banalnost zla”. Desetine miliona Nijemaca kleknulo je pred Firerom i svijet se sa čuđenjem pitao kako je to bilo moguće u zemlji velike kulture i genijalnih naučnika, filozofa i umjetnika. O tome ponešto govori i ovaj kratki fragment iz filozofske ostavštine Hannah Arendt: “To stalno laganje i nema za cilj da narod povjeruje u laž, već je cilj da u ništa ne vjeruje. Takvom narodu nije oduzet kapacitet za akciju, već kapacitet da misli i sudi. S takvim narodom možete raditi šta hoćete...” Usput rečeno, vidjevši da je rat izgubljen, Hitler je neposredno pred samoubistvo vrišteći optuživao sve oko sebe za izdaju - svoje generale i najbliže nacističke glavešine, a najviše čitav njemački narod!? I onda se čudimo zaluđenosti velike većine Srba koje su njihovi lideri i režimski mediji svakodnevnim lažima lišili sposobnosti da “misle i sude”. Nekada su to činili Milošević i državna Televizija (“Srbija nije u ratu”), a danas isti posao po istoj propagandističkoj matrici obavljaju Vučić i Dodik, uz izdašnu logistiku medija pod njihovom kontrolom.

Sa tako izmanipulisanim narodom oni stvarno mogu da rade šta hoće. Nije li Dodik svojevremeno govorio kako mu je sasvim jasno da je u Srebrenici počinjen genocid, da bi u međuvremenu postao negacija samoga sebe. Međutim, njegove pristalice ga ne pitaju zašto je radikalno promijenio odnos prema “crnoj stranici” srpske istorije? Umjesto toga, one ga bespogovorno slijede. Kad govori o Srebrenici, osim što poriče genocid nad Bošnjacima, Vučić ne propušta da istakne kako je i sam žrtva u cijeloj toj priči, jer je prilikom posjete Potočarima bio “izložen linču”. Prošlo je skoro trideset godina od strašnih julskih dana 1995. i niko normalan ne može reći kako nije jasno šta se tada u Srebrenici događalo. Ko god je to u Srbiji htio da zna, znao je nedugo nakon tih događaja, koji su danas opće mjesto u bošnjačko-srpskim odnosima. I opet je laž ta koja pokreće Vučićev propagandistički mlin. Vučić ne govori cijelu istinu kad tvrdi da ni u jednoj presudi ne stoji da je Srbija odgovorna za zločin u Srebrenici. U presudi Međunarodnog suda pravde jasno piše da je Srbija odgovorna što nije spriječila, a mogla je, genocid nad Bošnjacima. Naravno da je mogla i naravno da je Milošević znao šta će se u Srebrenici desiti. On je bio taj koji je Karadžića postavio za šefa političkog pakla, a Mladića za komandanta vojnog pakla u BiH, istog tog Mladića koji je 12. maja 1992. na Palama velikosrpski nacionalistički program nazvao genocidnim i prihvatio se njegove realizacije. Vučić nikako da se sjeti tog paljanskog zasjedanja Srpske narodne skupštine i nikada ga nije pomenuo, jer bi time potvrdio da je Beograd bio i ostao glavna adresa i epicentar etničkog čišćenja i komadanja Bosne i Hercegovine.

Postoji jedna druga, mnogo provokativnija populistička laž kojom se Vučić i Dodik dogovorno služe. Riječ je o tezi prema kojoj predstojeća Rezolucija o Srebrenici ima za cilj da cijeli srpski narod prikaže kao genocidan?! A to nikada nije rekao nijedan pravnik, političar, diplomata ili novinar iz zemalja koje srpski desničarski režim doživljava kao neprijateljske. Niko vrijedan pažnje nikada nije rekao da postoje genocidni narodi, postoje samo zločinci s imenom i prezimenom. Ali, ima tu jedan paradoks koji govori da nije samo riječ o nesposobnosti da se misli i prosuđuje već o svojevrsnom idiotizmu. Naime, veliki broj Srba s obje strane Drine izdašno se trudi da genocid u Srebrenici prikaže kao kolektivni čin. Dokaz za to su džinovski stadionski transparenti sa natpisom “Nož, žica, Srebrenica”, kao i masovno veličanje i promoviranje u narodne heroje najvećih ratnih zločinaca kakvi su Karadžić i Mladić. Reći dakle da Srbi ne mogu da se suoče sa istinom o bliskoj prošlosti zato što “istina boli”, nije ništa drugo do jeftini altruizam. Nakon Miloševićevih izgubljenih ratova, najveći dio nacije mentalno se manifestuje kao žrtva gubitničkog fatalizma, što je u istoriji dobro poznat fenomen.

Vučić najavljuje “snažan otpor” lobiranju svjetskih sila za Rezoluciju o Srebrenici. Otpor, kako kaže, do posljednjeg trenutka. Između ostalog, pozvao je sve Srbe da izvjese srpske zastave, kako bi se vidjelo koliko je mali srpski narod veliki. Moguće je da će se zavijoriti više zastava nego što ima Srba.