Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Crna je Gora, naizgled, sretna zemlja. U sretnim se zemljama ljudi bave haljinama.

Kada sve u državi funkcioniše, kada je država precizan stroj a građani dobro situirani i pomalo umorni od monotonije ugodnog života – tada se oni bave modnim odabirom predsjednikove supruge.

Crna je Gora, naizgled, stabilna demokratija čiji su građani vrlo, vrlo liberalnih nazora. Vlada Crne Gore odbila je, naime, da osudi paljenje Kur’ana, solidarišući se tako sa sebi sličnim liberalnim demokratijama – poput Švedske i Belgije – koje drže da je paljenje muslimanske svete knjige stvar slobode govora. Tako je učinila vlada čiji je predsjednik musliman, vlada u kojoj sjede ministri muslimani. To su, dakle, vrlo liberalni muslimani koji takozvanu slobodu govora stavljaju ispred vjerskih uvjerenja, reklo bi se.

Vidite šta je napredak… Nas su u školi učili da je spaljivanje knjiga varvarski čin. Kao primjer takvoga varvarstva su nam naveli nacističke lomače od knjiga. Pa su nas učili: tamo gdje spaljuju knjige, uskoro će spaljivati ljude. Sjećate se toga? Možda su i vas tako učili. Ono što je bilo varvarski, danas je napredno. Ono što je nekad bio fašizam, danas je antifašizam.

Kada je društvo tako napredno, kakvo je, reklo bi se, crnogorsko, uvijek ima onih koji nisu u stanju pratiti progres. Pa gunđaju.

Evo na primjer ja. Koji ne samo da mislim da paljenje knjige, uvijek i svuda, jeste varvarski čin, ne samo da mislim da je nezamislivo paliti knjige, čak ni knjige koje su napisali oni koji pale knjige, nego mislim kako paljenje knjiga nema nikakve veze sa slobodom govora. Mislim da je tu u pitanju sloboda mržnje – svakako i sloboda paljenja – ali nipošto po srijedi nije sloboda govora.

Da je slobodar umjesto Kur’ana naložio roštilj, švedske bi ga vlasti uhapsile, jer povećava količinu CO2 u atmosferi. Roštiljanje na gradskim trgovima je, u razvijenim, sretnim zemjama, za razliku od paljenja Kur’ana – varvarstvo. Probajte u centru Brisela ili Štokholma naložiti roštilj pa se pozovite na slobodu govora. Good luck with that.

Osim toga, ja vam mislim i ovo. Za muslimane, Kur’an je Božija riječ. Kao što je to u hrišćanstvu Isus Hrist. Ako je paljenje Kur’ana akt praktikovanja slobode govora, onda je to i raspeće Isusa Hrista. Ako je paljenje i raspinjanje ono što imamo reći, možda je vrijeme da napokon zaćutimo.

Dakako, niti je Crna Gora sretna zemlja, niti je liberalna demokratija, iako bi tako mogao zaključiti neko ko o Karadagu ne zna ništa, no sudi na osnovu novinskih natpisa o haljini predsjednikove supruge i odluci da se ne osudi paljenje Kur’ana.

Ja vam, pak, mislim kako bitne stvari često ostanu neizrečene. Ili su ispisane na marginama teksta.

Detalji. Oni su bitni.

Kao kada, recimo, odete pred samoposlugu. Pa vidite da je neko, kao i uvijek, parkirao na mjestu za Crna Gora je zemlja ljudi koji parkiraju na mjestu za osobe sa invaliditetom. Jer: šta nas briga za Crna Gora je zemlja ljudi koji parkiraju na mjestu za osobe sa invaliditetom. Jer: to su mjesta koja su najbliže ulazu. A nama je teško da hodamo. Stoga ćemo zauzeti mjesto onih koji hodati ne mogu. To govori tako mnogo o ovoj zemlji i ljudima koji je naseljavaju. Svakako više od fraza o „kolijevci slobode“ i njenom „nepokornom duhu“. Naslov, rekoh li, treba tražiti na marginama teksta. „Ljudi koji parkiraju na mjestu za Crna Gora je zemlja ljudi koji parkiraju na mjestu za osobe sa invaliditetom“ – to se čini kao pristojan naslov.

Ili, recimo, uđete u samoposlugu. I vidite da kilogram riže „Scotti“ košta šest eura i 75 centi. Sve što o stanju ekonomije može reći Vlada ili analitičari, govori manje – i manje istinito – od tog detalja.

Ili, recimo, uđete u poštu. I vidite cjenovnik za telegrame. Koji kaže: „prva zona: Srbija i Republika Srpska“. Ne Bosna i Hercegovina, koja je zemlja, dok „Republika Srpska“ to nije. Ne druge zemlje regiona. Ne.

Znaci su svuda oko nas. Samo treba čitati.

Knjige ne postoje da bi bile spaljene, nego da bismo ih čitali. To bi se moralo podrazumijevati. To što se ne podrazumijeva, znak je vladavine varvarstva.

Ološ ćete uvijek prepoznati po preziru prema intelektualnom, prije svega prema knjizi.

„Uzmi i čitaj“, rekao je glas odozgo Svetome Avgustinu.

Šta bi se tome moglo dodati? Ništa, ništa.

Čitaj. Sve piše.