Piše: Maja RADEVIĆ

U jesen 2022. godine, debitantski film „Amanet“ bh. scenariste i reditelja Mirze Begovića bio je najgledaniji u bh. kinima, prestigavši po gledanosti čak i nekoliko velikih holivudskih blockbustera. Prema zvaničnim podacima, „Amanet“ je prošle godine ušao u top 5 filmova u našoj zemlji prema broju gledalaca (30.732). No, za razliku od filmskih hitova poput „Avatar: Put vode“ ili „Top Gun: Maverick“ koji su se također našli među prvih pet, a čiji se budžeti mjere stotinama miliona maraka, Begovićev film koštao je tek nešto više od 200.000 KM – što je, ne samo prema holivudskim standardima, nemoguća, „smiješna“ cifra za realizaciju jednog dugometražnog igranog filma.

„Kada je pala prva klapa filma Amanet počelo je i ostvarenje mog dječačkog sna, tako da me obuzela neka posebna energija koja me vodila kroz cijeli taj proces.  Zahvaljujući toj energiji vjerovatno u tom trenutku nisam objektivizirao budžet, pa sam dječački naivno, a opet sretno i nasmijano, ušao u snimanje filma sa nekih desetak hiljada KM.  Nakon prvih dana shvatio sam da na filmu radi preko 100 ljudi, da smo od jednog malog prelijepog sela napravili veliki filmski set; da smo uspostavili autobusku liniju za ekipu filma iz Busovače u to malo selo koja je u dva termina saobraćala i dovozila glumce, tehničku ekipu, statiste, kuhare i sve ljude koji su bili angažovani na filmu. U jednom trenutku sam shvatio i da su svi ljudi, mještani aktivno uključeni u produkciju filma i čini mi se da smo svi u to vrijeme neizmjerno uživali“, priča Mirza Begović.

PAROLA – SNAĐI SE ZA NOVAC

Dodaje da se u realizaciju filma uključila i Hudhud produkcija kao koproducenti i AmfiTeatar, a projekat su dijelom podržali i Općina Busovača i Ministarstvo kulture SBK. Kada je priča o filmu počela da se širi, javile su se i neke privatne kompanije i prijatelji koji su također, u skladu sa svojim mogućnostima, podržali projekat, kaže Begović:

„Nakon zadnje klape filma shvatili smo da nije završeno sa troškovima i da je pred nama još jedna serija ozbiljnog ulaganja u postprodukciju i marketing. Ne osvrćući se na sve te probleme, nismo stajali, nego smo danonoćno radili na pripremanju filma da bi isti ugledao svjetlo dana krajem godine. Sredstva koja su nam nedostajala u tom trenutku smo nadomjestili kreditnim i vlastitim sredstvima. Poseban aspekt filma je i glumačka postava, grupa dobrih ljudi, prijatelja koji su imali razumijevanja za cijeli ovaj proces i sve probleme na koje smo svakodnevno nailazili. Također, po završetku snimanja filma smo znali da imamo distributera za kino distribuciju u BiH, Una film BiH, koji su, nakon gledanja prve verzije filma, počeli sa spremanjem distribucije u svim bosanskohercegovačkim gradovima. Na kraju, mislim da je vrijedilo, svi smo se zaljubili u Amanet, što je na kraju prepoznala i publika.“

Ekipa filma "Amanet" nakon jedne od projekcija u bh. kinima

Mirzin film, koji je preko noći osvojio publiku, potvrđuje da je dobra priča u koju se ulazi srcem ponekad ipak važnija od novca koji imate na raspolaganju.

„Sa Amanetom sam htio ući u bosansko selo i u prvi plan staviti ljudske vrijednosti i emocije koje su danas vrlo često, bez lažnog patetisanja, zanemarene. Sve ovo je možda razlog zbog kojeg je publika prepoznala i uživala film i ono najvažnije, na ovom filmu je radilo preko 100 ljudi zaljubljenih u Amanet i svi oni su dali svoj doprinos da ovo bude ne moja, nego naša priča. Stoga, da je ovaj rezultat bio i mnogo manji, da film uopće nije igrao u kinima, i dalje bi bio najljepši projekat na kojem smo svi radili i koji je nas podsjetio kako to izgleda raditi nešto za sebe i svoju dušu.  A kada smo kod budžeta, iskreno, volio bih da smo imali nedostajuća sredstva da snimimo neke scene koje nismo snimili, postojeće obogatimo kako sam prvobitno planirao, ali eto, možda ljepota i jeste u povremenom minimalizmu“, zaključuje naš sagovornik.

Film je itekako skupa rabota, a u državi čiji vlastodršci ulaganje u kulturu i umjetnost najčešće smatraju bespotrebnim rasipanjem novca, filmskim autorima je još teže stići do tog čarobnog trenutka kada će svoj film ugledati na velikom platnu u kinu. Praktično jedina sistemska, institucionalna podrška dostupna je kroz Fondaciju za kinematografiju Sarajevo, čiji je budžet daleko od toga da može pokriti sve kvalitetne projekte koji pristignu na konkurs Fondacije. Ove godine Fondacija će za proizvodnju dugometražnih filmova svih kategorija alocirati ukupno 2.000.000 KM, za kratkometražne filmove 120.000 KM, te za podršku razvoju dugometražnih projekata 25.000 KM. Za proizvodnju studentskih filmova planirano je 17.000 KM.

U ljeto 2021. kompanija BH Telecom pokrenula je platformu pod nazivom BH Content Lab, namijenjenu razvoju domaćih filmova i serija. Kroz ovu platformu do sada je realizovano više od 12 projekata igranih serija, te učešće u koprodukciji filmova u iznosu većem od 10 miliona maraka. Do kraja 2025. godine BH Telecom planira investirati ukupno 30.000.000 KM u bh. kinematografiju.

Serija "Kotlina" Danisa Tanovića jedan je od prvih projekata koje je podržao BH Content Lab 

Ovakav projekat je u sveopćem nedostatku podrške domaćim filmskim i televizijskim autorima svakako za pohvalu. No, uloženi novac se negdje mora i isplatiti, pa je to vjerovatno razlog zbog kojeg su uz podršku BH Content Laba do sada mahom realizirani projekti već afirmisanih bh. režisera i producenata.

„U toku snimanja filma smo aplicirali Fondaciji za kinematografiju i nismo prošli na Javnom pozivu, a tim BH Content Lab-a nam je tek nedavno odgovorio na jedan od desetine mailova, godinu dana nakon javljanja, te smo napravili sastanak nakon kojeg ćemo aplicirati i vidjeti da li postoji mogućnost podrške. Fondaciji smo također aplicirali sa novim projektom jer krajem ove godine počinjemo sa radom na novom filmu, čija bi prva klapa trebala biti u mjesecu aprilu. Činjenica je da smo i mi bili anonimusi u filmskom produkcijskom svijetu prije ovog filma, ali se nadamo da je Amanet referenca koja može biti nit povjerenja prema novim autorima, a koja vrlo često nedostaje“, govori Mirza Begović.

Prije četiri godine, reditelj Zulfikar Filandra premijerno je predstavio svoj dugometražni dokumentarac „Minotaur“. Film je prikazan na brojnim festivalima širom svijeta i dobio je izuzetno pohvalne kritike.  

Na pitanje koliko bh. reditelji mlađe generacije imaju podršku za rad u Bosni i Hercegovini, te ima li uopće mjesta za njih pored već afirmisanih imena bh. kinematografije čiji projekti najčešće prolaze na konkursima, Filandra odgovara:

“Brojke govore za sebe, samo pogledajte koliko je mladih ljudi debitiralo nakon zlatnog perioda (2001-2008) bosanske kinematografije? Dvoje? Troje? I taj termin mlađe generacije je već postao problematičan. Mediji vole taj termin, naravno - ogromna odgovornost za trenutno katastrofalno stanje našeg duha je na starijoj generaciji etabliranih umjetnika, ali važno pitanje je da li će i da li su mlađe generacije uspjele da prave drugačije filmove i rade na drugačiji način nego starije? Uvijek pričamo o novcu i fondovima i neke stvari se u tom polju jesu popravile posljednjih par godina, ali skoro nikad ne pričamo šta ti filmovi i serije koje mi proizvodimo  zapravo znače, žele da budu, kakvu estetiku zastupaju? Da li je bilo moguće bez novca napraviti nešto zanimljivo? Zašto je originalnosti tako malo u našem društvu?”

Kadar iz filma "Minotaur" Zulfikara Filandre

„KRIMINALCI I NEZNALICE“ U FILMSKOJ INDUSTRIJI

Filmska industrija inherentno generiše korupciju, eksploataciju, oligarhiju, i to nije slučaj samo kod nas, ističe Filandra.

“Naravno, u Bosni i Hercegovini jako malo stvari je po zasluzi, mi nismo meritokratsko društvo. Znanje i stručnost nije mnogo cijenjeno i škrti smo jedni prema drugima - upravo zbog toga mladi ljudi bježe. Konkretno, u našoj industriji imamo kriminalce, neznalice, ubice i par izuzetno talentovanih i sposobnih ljudi koji nekako još uvijek drže neke stvari iznad površine i na nivou. Mnogo materijala za istraživačko novinarstvo.

Prije par godina je par ‘mlađih’ kolega pokrenulo interno pismo o tome da li su neki projekti završeni ili nisu (postoji određen zakonski rok za koliko se film mora završiti nakon što sredstva budu dodijeljena), zašto te informacije nisu javno dostupne na stranici Fondacije, itd. Odmah smo naišli na šikaniranje od strane nekih starijih kolega, npr. kolega Srđan Šarenac je ponudio da me tuži i spoji sa svojim advokatom. Vrlo solidarno”, govori Zulfikar Filandra, koji je svoju karijeru odlučio nastaviti u Karlsruheu, u Njemačkoj.

Mirza Begović naglašava da bosanskohercegovačka kinematografija ima sjajne autore koji rade i izvan BiH i često su angažovani na projektima velikih filmskih i televizijskih produkcija, te da takve autore svakako treba podržati kako bi što više radili i u našoj državi. Problem je, kaže, u tome što sva sredstva usmjerena u filmsku produkciju u BiH za jednu godinu nisu ni blizu jednog prosječnog budžeta nekog evropskog filma.

„Nijedan kanton osim, čini mi se, Kantona Sarajevo nema planirana sredstva za filmsku produkciju, što uveliko umanjuje mogućnost  da film bude 'dostupan' svima. Bude tu i tamo neka podrška u vidu dotacije, donacije, ali sistemski ne postoji javna i transparentna podrška. Kada je riječ o mladim i novim autorima, neki pozivi su prilagođeni baš njima, tj. nama, pa tako u okviru poziva Fondacije ima sekcija debitantski film, studentski film i sl.  Ja ovo govorim kao da sam dobio sva ta sredstva, a nisam nikad ništa, nego jednostavno želim ukazati na naše svakodnevne razloge zašto nešto nismo tražeći opravdanja u svemu i svačemu i najčešće u državi koja je takva kakva jeste, a da je ona idealna, mi ne bismo imali ovako dobre filmove. Također, čisto sumnjam da je prije dvadeset, trideset ili četrdeset godina mladim autorima bilo lakše, naprotiv, mislim da je današnje vrijeme mnogo zahvalnije za produkciju“, zaključuje Begović.