Cijela planeta zna šta je Prijedor, šta je Srebrenica, opsada Sarajeva, šta su Markale, Kapija… Sve se to poriče. To je paradoks, vrhunski bezobrazluk poricanja neporecivog. To u Prijedoru je bila predstava, kako su to oni nazvali, skup sjećanja žrtvama “Oluje”. Dakle, događaj koji se desio u drugoj zemlji i koji je predstavljao iseljavanje - to se pravi u Prijedoru da bi se pepelom te vrste priče i sjećanja sakrilo sve što je u Prijedoru bilo”, kaže za “Slobodnu Bosnu” sociolog prof. dr. Esad Bajtal.

U Prijedoru je tokom agresije na BiH ubijeno 3.176 muslimana i Hrvata, 102 djece. Samo Fikretu Bačiću iz mjesta Zecovi kod Prijedora u ljeto 1992. godine ubijeno je 29 članova porodice. Godinama roditelji i porodice ubijenih traže od gradskih vlasti spomenik za stotinu i dvoje ubijene prijedorske djece. Svake godine 31. maja obilježe Dan bijelih traka mirnom šetnjom, te simboličnim krugom napravljenim od ruža formiraju spomenik.

Aleksandar Vučić, Milorad Dodik i patrijarh Porfirije na sastanku u “Vili Mir” u Beogradu došli su na ideju da baš u Prijedoru 4. avgusta održe komemorativni skup za srpske žrtve “Oluje”.

Uoči pomenutog skupa u Prijedoru, Nataša Kandić, osnivačica Fonda za humanitarno pravo za medije je rekla: “Mi time ne pokazujemo ništa dobro žrtvama „Oluje“, ali pokazujemo žrtvama sprskih snaga u Prijedoru i njihovim porodicama da smo zapravo država koja ima političare koji poštuju one koji su činili zločine a ne njihove žrtve.”

Poricanje neporecivog

“Cijela planeta zna šta je Prijedor, šta je Srebrenica, opsada Sarajeva, šta su Markale, Kapija… Sve se to poriče. To je paradoks, vrhunski bezobrazluk poricanja neporecivog. To u Prijedoru je bila predstava, kako su to oni nazvali, skup sjećanja žrtvama “Oluje”. Dakle, događaj koji se desio u drugoj zemlji i koji je predstavljao iseljavanje - to se pravi u Prijedoru da bi se pepelom te vrste priče i sjećanja sakrilo sve što je u Prijedoru bilo. U istom tom Prijedoru ne dozvoljava se Prijedorčanima da se sjete vlastitih žrtava, ljudi, žena i djece. To zabranjuju, a dolaze da obilježe događaj iz druge zemlje. Kako nazvati taj paradoks? To je poruka ovakve prirode – uradili smo sve što smo naumili, negiramo sve što smo uradili. Ili, nije bilo kako je bilo, nego će biti da je bilo kako mi kažemo da je bilo. To se već zove politički paradoks, to se zove cinizam”, kaže profesor Bajtal.

Njega ne čudi da iza ovakvih događaja stoje ljude koji su u BiH pravili sve što su činili 90-ih.

“Mene ne čudi što sve to prave oni koji su po ovoj zemlji pravili sve što su pravili 90-ih godina. Čudi me da civilizirani, moderni svijet, Evropa i Amerika dozvoljavaju tu vrstu očiglednog cinizma poricanja neporecivog. Poriče se genocid. Poriče se opsada Sarajeva, 1425 dana. Cijeli svijet, planeta gleda preko interneta opsadu Sarajeva, za jedan dan, 22. juli 1993. godine palo je 3777 granata. Poriče se da je bila opsada. Svijet to sasvim mirno sluša. Svojim slušanjem i šutnjom, pacifizacijom svijet to ili odobrava ili podržava na neki sofisticirani način o kojem mi još uvijek ništa ne znamo. Pozovimo taj svijet (poziv se odnosi na naše političare, medije, javne radnike) da se konačno pozabavi praktičnim cinizmom na ovom prostoru koji uznemirava sve građane ove zemlje i regiona, bez obzira na ime, naciju, kleros, etnos… Ovdje se tom vrstom predstava ne dozvoljava ljudima da se koncentrišu na svoju bijednu, tešku egzistenciju, na svoju borbu za opstankom, jer im se pažnja skreće upravo tom vrstom priredbi kakva je bila ova u Prijedoru”, dodaje Bajtal.

Ponovo je žrtva kriva, ponovo je dželat u pravu

Dok je predsjednik RS-a Milorad Dodik 4. avgusta bio za govornicom u Prijedoru, na panelu iza njegovih leđa smjenjivale su se slike uplašenih srpskih civila koji bježe pred nadirućim snagama Hrvatske vojske. Na jednoj od njih, je i slika Sabine Mujkić prognane žene iz Žepe, koja ja na svu sreću, preživjala progon u julu 1995. godine.
Ukradena fotografija Sabine Mujkić i njene kćerke Nermine iz Žepe našla se na jednoj od fotografija koje su trebale ilustrirati patnju krajiških Srba. Ovu fotografiju bošnjačkih izbjeglica iz Žepe tokom bijega od srpskih snaga 26. jula 1995. godine uslikao je fotograf Joel Robine iz Francuske.

Ukradena ikona koju je Dodik poklonio Lavrovu je “sitnica” u odnosu na ukradenu fotografiju majke iz Žepe sa bebom u naručju.

“To je jedan serijal događaja. Ikona, ta fotografija, priznanje, pa negiranje genocida… Imate iz dana u dan plasman neistine. U srijedu kažeš jedno, u četvrtak nešto sasvim drugo, potpuno suprotno onome što si rekao u srijedu. Upravo je to ta fotografija. Ta žena je žrtva onih kojih su se sastali taj dan u Prijedoru, njihovih politika. Oni nju prikazuju kao tobožnju srpsku žrtvu od tamo nekih drugih silnika njima sličnih. Kako je to moguće? Zašto se to dozvoljava? Jesmo li mi zaista kao ljudi, građani spremni pristati na to da to ne vidimo, da svjesno budemo glupi da ne vidimo da se radi šta se radi. Od nas se hoće tom vrstom predstava i tom fotografijom postići da više vjerujemo svojim ušima, dakle šta nam oni pričaju i kako tu fotografiju objašnjavaju”, kaže Bajtal, te dodaje:

“Žrtve, obje žene, ta djevojčica koju vidimo u naručju i žena su još uvijek živi. Može li se zamisliti psihološki stres koje su njih dvije doživjele kad su vidjele da ih tamo prave žrtvama neke druge vrste. Da ih njihovi vlastiti dželati stavljaju kao fotku koja treba da ide u odbranu njihove ideologije. Može li to normalan ljudski rod zamisliti? Može li, a da se ne pita koja je to patologija, koja je to prevara i o čemu se tu zapravo radi? To više nije pitanje za politiku, ni za psihologiju. To je pitanje za psihijatriju.”

Profesor Bajtal kaže da je vrhunac svega predstavlja kada su fotografiju proglasili greškom, to što se mediji optužuju da su oni postali jedini krivci, zbog toga što se srpska propaganda raskrinkala.

“Ponovo je žrtva kriva, ponovo je dželat u pravu. Potpuno ista logika koja se radi i sa žrtvama genocida da su dželati, ubice, moćnici i heroji, a da su žrtve krivci. Iz paradoksa u paradoks. Ovo je priča za Kafku, za Kamija… šteta što ta dvojica ljudi ne žive danas. Oni bi najbolje znali da opišu te paradokse. Mi to ne možemo sa ove vremenske distance. Mi kao svjedoci svega onoga što smo vidjeli i doživjeli ne možemo. Da ustane Kami ili Kafka imali bi dovoljno materijala da pišu još bolje nego što su pisali”, dodaje profoser Bajtal u razgovoru za “SB”.

Krajem jula, kancelarija za kontrolu strane imovine američkog Ministarstva trezora (OFAC) uvela je sankcije za četiri zvaničnika iz Republike Srpske zbog neustavnih i antidejtonskih akcija. Nenad Stevandić, Radovan Višković, Željka Cvijanović i Miloš Bukejlović su “direktno odgovorni za podsticanje donošenja zakona u Narodnoj skupštini Republike Srpske (NSRS) kojim se odluke Ustavnog suda BiH proglašavaju neprimjenjivim u RS, čime se obstruiše i ugrožava provedba Daytonskog mirovnog sporazuma”, navedeno je.

Aleksandar Vučić rekao je da će se Srbija prema sankcijama Sjedinjenih Država koje su uvedene rukovodstvu RS ponašati kao da ne postoje.

Na pitanje zašto EU prećutkuje sve ovo što rade Vučić i Dodik, Esad Bajtal kaže:

“Ljudi našeg vremena, pa i političari, svjetski i evropski nisu toliko nepismeni da ne znaju za McLuhanovu tezu koja je postala stvarnost svjetskog sela. U ovoj medijskoj premreženosti sve je to selo. Zašto se dozvoljava da se u jednom dijelu tog sela događa nešto što se ne smije i ne može dogoditi u drugom dijelu. Bez sankcija, i da su one djelimične. Zašto evropska politika ne prati trend američkih sankcija i američkog pogleda na sve što se događa. To je, dakle pitanje. Ne mogu postojati dva kriterija u istom mjestu na istom prostoru, da jedni važe za nas, za Evropu i svijet, a da neki sasvim drugi važe u jednoj tački svijeta u Bosni i Hercegovini”.

On naglašava da se u BiH dozvoljava sve ono što se u drugim zemljama ne bi dozvolilo, ali i da su američke sankcije vrlo loše.

“Čak su i te sankcije vrlo loše. One bi morale biti konkretnije, one bi trebale značiti skidanje sa političke javne scene svih onih koji ugrožavaju život normalnih ljudi, život većine bez obzira o kome je riječ, da li pripadaju bosanskim, srpskim, hrvatskim politikama i političarima. Tu bi se morali imati jasni kriteriji, uzrok, posljedica, to bi morao biti jedan automatizam koji važi. Kad bi to bilo na sceni, kad bi se to događalo da automatski snosite posljedicu onoga što ste činili vrlo brzo bi se sa tim politikama prestalo”, ističe profesor.

Uzrok-posljedica

Profesor Bajtal ima zanimljiv prijedlog za rješenje ovog problema, koji se ogleda u uvođenju prirodnih zakona.

“Uvesti prirodne zakone, uzrok – posljedica. Na svakom mostu piše 3 ili 5 tona opterećenje. Svako onaj ko nagazi svojim vozilom sa 10 tona biće kažnjen jer će se most pod njim srušiti. To je prirodni princip automatske reakcije na nivou uzrok – posljedica. To se ovdje ne događa. Idu neke sankcije kojima se lideri iz RS-a čak diče. Vidjeli smo kako se oni hvale, kako oni mogući negativan oblik sankcija okreću u svoju korist. I kažu “to je nama dokaz da radimo za građane itd. “ O toj manipualiciji socijalna psihologija zna puno toga. Bilo bi dobro razgovarati sa socijalnim psiholozima i psihijatrima da se konačno kaže da su dva i dva četiri, i da je samo politika danas u moderno vrijeme spremna tvrditi da su dva i dva pet jedan dan, a drugi dan spremna je tvrditi da je to sedam. I na tom tragu iz dana u dan kako to njoj odgovara. Te iste politike, kao institucije koje vode društvo šalju nas u škole u kojima mi dobijamo jedinicu mi i naša djeca ako kažemo da su dva i dva pet ili sedam. Zamislite paradoks”, zaključuje profesor Bajtal.

(Razgovarala: Sanela GOJAK)