Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv Ahmeta Sejdića, Ferida Buljubašića i još 11 komandanata različitih nivoa Armije Republike Bosne i Hercegovine, kojom ih tereti za ubistvo 56 civila srpske nacionalnosti u selu Jošanica kod Foče, rušenje njihovih kuća, štala, hudžera itd.

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nije podiglo optužnicu za ubistvo više od 2.000 Bošnjaka sa područja Vlasenice ubijenih u prvim mjesecima agresije 1992. godine i osim nekoliko lokalnih izvršilaca zločina i komandanata samostalnih jedinica, među procesuiranim rijetki su bili komandanti srpske vojske i policije pod čijom komandom su zločini činjeni, piše Politički.ba.

Ako ih je i bilo, njihove optužnice su, poput onih za zločine u Zaklopači, bile toliko klimave da su na sudu oslobađani, ili su za vrijeme trajanja suđenja, sklanjani u Srbiju.

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nije podiglo optužnicu za zločin nad više od 2.000 civila ubijenih tokom 1992. godine, na raznim lokacijama u Zvorniku, kao i za ubistvo nekoliko hiljada civila u Bratuncu, Srebrenici, Bijeljini, Kalesiji, Brčkom, Ugljeviku, Teočaku...

Nije podiglo optužnicu protiv najvećeg broja političkih i vojnih osnivača koncentracionih logora u BiH i njihovih komandanata, a u kojima su mučeni i ubijani Bošnjaci i Hrvati.

Nije podiglo optužnice za ubistva i progone Bošnjaka, silovanje hiljada Bošnjakinja, pljačku imovine, rušenje i paljenje bošnjačkih kuća, odnosno uništenje stotine hiljada bošnjačkih domaćinstava širom današnje Rs, a što je prije koji dan urađeno za slučaj sela Jošanica kod Foče kada je optuženo13 komandanata Armije RBiH.

Iako postoje optužnice za određene zločine, one se, poput optužnice protiv aktuelnog načelnika Vlasenice Miroslava Kraljevića i njegove sabraće u zločinu Maneta Đurića, Radenka Stanića i Gorana Garića, razvlače na sudu sve dok se ne pojavi potkupljen svjedok da kaže kako se "ničega ne sjeća", ili dok, eventualno, neko od aktera procesa ne preseli jal' u Srbiju, jal' na drugi svijet.

Krivica za neprocesuiranje počinilaca ubistava hiljada bošnjačkih civila, za skrivanje optužnica sa oznakom "A" koje su im dostavljene iz Tribunala u Hagu a koje tretiraju teške ratne zločine koje su počinili pripadnici srpske vojske i policije, leži isključivo na Tužilaštvu Bosne i Hercegovine.

To se odavno zna, i osim sporadičnih reakcija od strane pojedinih političara kao i raznih udruženja, a koje isključivo služe za dnevno-političku upotrebu, ozbiljnog bavljenja "dvostrukim aršinima" rada Tužilaštva BiH nema.

Zašto?

Elfeta Veseli, trenutno izdržava trinaestogodišnju kaznu zatvora za navodno ubistvo dječaka Slobodana Stojanovića iz Kamenice kod Zvornika.

Za ubistvo dvadesetšestogodišnje Fate Gabeljić i njenog dvogodišnjeg sina Avde i četvorogodišnje kćerke Edine iz Milića, kaznu ne izdržava niko jer za njihovo ubistvo niko nije optužen iako se zna ko ih je ubio.

Zašto?

Je li zato što je u pitanju ubijanje Bošnjaka, ili zato što niko od onih najmanje 300 raznoraznih službenika, raspoređenih po raznim tužilaštvima, policijama, institutima, komisijama, uredima i kojekakvim drugim službama u BiH, a koji plate primaju sa državnog budžeta, nisu radili posao za koji su plaćeni, odnosno nisu tragali za izvršiocima, dokazima i svjedocima ovog zločina.

Još u januaru 1993. godine A.J iz Milića je (a to je u svojoj knjizi "Žrtve genocida na području Vlasenice 1992-1995" detaljno opisao dr. Husejin Omerović) Državnoj komisiji za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima u Tuzli, dakle "državnoj", dao izjavu o ubistvima Bošnjaka na području Milića, pa i o ubistvu Fate Gabeljić i njeno dvoje djece, svekrve joj i još troje njihovih komšija.

Svjedočio je o ubistvima i progonima Bošnjaka sa prostora sela Vrsinje u Milićima, o imenima jedinica srpske vojske čiji pripadnici su napali na ovo selo, njihovim komandantima, čak i broju transportera s kojima su ovi napali Vrsinje i ostala milićka sela, ali do danas izvršioci tih zločina nisu prešli prag Tužilaštva BiH.

Ili, na primjer, gdje su optužnice sa imenima komandanata jedinica, njihovih artiljeraca, snajperista koji su tri i po godine, svakodnevno, na ulicama Sarajeva ubijali njegove građane?

Nema ih.

Zašto?

Pa zato što oni koji su mogli istražiti arhive zločina sa imenima njihovih izvršilaca koji su, na primjer, tog i tog dana, sa tog i tog snajperskog mjesta iznad Sarajeva, na kome su dežurne ubice bili taj i taj pripadnik VRs, to nisu uradili.

I ne samo u Sarajevu, već i u svim mjestima gdje su masovno ubijani bošnjački civili.

Jer, kad se to uradi, presavije tabak sa dokazima, posebno onim ovjerenim u Haškom tribunalu (a mogli su ih imati!), i sve to dostavi na procesuiranje nadležnom tužilaštvu, pitanje je koji bi se tužilac osmjelio da to opstruira.

Ako je tako nešto i rađeno, zašto oni koji su to radili javno ne ustanu i ne kažu kome su dostavili to što su uradili i ko to opstruuira procese protiv dokazanih ubica Sarajlija i njihove djece, ili Zvorničana, Vlaseničana, Bratunčana, Fočaka, Višegrađana, Goraždana...

Još uvijek nije kasno da to urade, pa da, naprimjer, krenemo od Vlasenice i upitamo istražitelje Tužilaštva Bosne i Hercegovine za adresu Rada Džinkića, Dragana Vasiljevića, Radivoja Lalovića, Doste Drmonjić, svi sa prostora Milića, koji se, prema tvrdnjama svjedoka, sumnjiče da je, u samo u dva, tri sela u Milićima 1992.godine, pod njihovom komandom, ubijeno oko 70 bošnjačkih civila.

Među njima i dvadesetšestogodišnja Fata Gabeljić i njen dvogodišnji sin Avdo i četvorogodišnja kćerka Edina.

P.S.

Dok bošnjačka udruženja, komisije, agencije, instituti na čelu sa tužiocima "B komponente"... budu sami sebi svrha, dotle će Branislav Kojić, po abecedi redati imena ratnih komandanata Armije RBiH, i njima servisirati Tužilaštvo BiH kako bi zajedničkim snagama Bošnjake optužili za ratne zločine nad njima samim.