Piše: Gojko BERIĆ (Oslobođenje)

Zajednički jezik razdvojio je Engleze i Amerikance! Ovo sam čuo u jednom filmu. Zvučalo je kao dobar vic, ali u slučaju Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca nije nimalo vickasto. Jedan te isti jezik bio je važna nacionalistička alatka u razdvajanju četiri naroda nekadašnje Jugoslavije. Jezični sukob, koji je po prirodi stvari imao i političke konotacije, izbio je još krajem šezdesetih, kada je u Zagrebu objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a u Beogradu tzv. Predlog za razmišljanje. Oba dokumenta bila su izraz nacionalne uskosti i isključivosti. Deklaraciju je potpisao i Miroslav Krleža, navodno pod pritiskom hrvatske intelektualne elite, koji je inače smatrao da Hrvati i Srbi govore istim jezikom, koji Hrvati zovu hrvatskim, a Srbi srpskim.

Nakon Titove smrti počela je puzeća demontaža jugoslovenske federacije, a jezik je u tome bio moćan detonator. Zatekao sam se u Ljubljani kad je u krcatom Cankarjevu domu održana javna tribina o tezama novoosnovanog Jezičnog suda. Tribina je izazvala veliko interesovanje, bilo je mnogo mladog svijeta, ali se rasprava pretvorila u politički skandal. Izlažući stavove pomenutog suda, njegov predsjednik dr. Matjaž Kmecl je istakao da briga za slovenački jezik nije odraz klerikalnih političkih ideja, ali da je Slovenija osjetljiva na svoju nacionalnu ravnopravnost. Ubrzo se ispostavilo da briga za jezik podrazumijeva očuvanje njegove autohtonosti, pa je kao pojava koja prijeti njegovom “kvarenju” pomenuto i sve češće useljavanje u Sloveniju.

Iz drugog reda u publici javio se visokotiražni srpski književnik Miodrag Bulatović, poslije Andrića najprevođeniji pisac sa ovih prostora, koji je tih godina živio u Ljubljani. Bulatović je zatražio da mu donesu mikrofon i osuo niz teških riječi na račun slovenačkog “jezičnog pokreta”, a članove Jezičnog suda nazvao arijevcima. To je rasplamsalo duhove u dvorani i izazvalo ostrašćenu polemiku. O tom događaju, koji je upamćen kao jedna od najvatrenijih akademsko-političkih rasprava u Sloveniji tog vremena, objavio sam obiman tekst u sarajevskom Svijetu, pod naslovom “Jezik povučen za jezik”.

Desetak godina kasnije uslijedio je krvavi raspad Jugoslavije. Sve što je u kulturi bilo slično i zajedničko, pometeno je željeznom nacionalističkom metlom, uz istovremeno glorifikovanje i promoviranje različitosti. A pošto je zajednički jezik pod nazivom srpsko-hrvatski imao značajnu ulogu u komuniciranju i zbližavanju naroda i građana Jugoslavije, postao je jedna od glavnih meta nacionalističke egzekucije. Najradikalniji izraz te kampanje bio je Tuđmanov arhaični “novogovor”, koji je Igor Mandić nazvao domobransko-ustaškim. Nasilje nad jezikom vršeno je i u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Od naziva srpsko-hrvatski, nastala su četiri nova, u skladu sa nacionalističkim shvatanjem jezika kao osnovnog identitetskog obilježja nacije i države. Neotuđivo je pravo svakog naroda da svoj jezik naziva kako želi. Ali, nije se stalo samo na tome. Problem je u nenaučnom pristupu standardizaciji jezika. Tog posla su se latili razni skribomani, ljudi koji ne izlaze iz svojih kabineta i nemaju mnogo veze sa stvarnim životom, i stali pisati nove rječnike, gramatike i pravopise, a sve uz aplauze jezično nepismene vladajuće kaste i njenih medija. Različitosti, pa i jezične, iskorištene su kao izgovor za segregaciju, o čemu najbolje govori više od 50 dviju škola pod istim krovom. Nijedna nije ukinuta i traju kao spomenik i nakazna tekovina demokratije u nacionalističkoj verziji.

Sada četiri nacionalizma različite moći optužuju jedan drugog za krađu jezika. Srpski nacionalizam je i u tome najgrlatiji. Njegovi jezični korifeji ne prestaju telaliti kako Hrvati, Bosanci i Crnogorci pokušavaju Srbima ukrasti njihov jezik?! Prema toj školi mišljenja, jezik ne možete ni sa kim podijeliti, on je ili samo vaš ili ga nema. “Govori, bre, srpski da te ceo svet razume”, glasi čuvena anegdota o srpskoj jezičnoj i ne samo jezičnoj mitomaniji. Ona je u međuvremenu dobila svoj novi, “naučni” izraz prema kojem su i hrvatski, i bosanski, i crnogorski jezik zapravo srpski jezik?! Valjda su se zato roditelji bošnjačke nacionalnosti iz Konjević-Polja morali deset godina potucati po sudu, uključujući i Ustavni sud, kako bi svojoj djeci osigurali njihovo elementarno pravo – izučavanje maternjeg, bosanskog jezika! Ironizirajući na račun nacionalističke mitske priče po kojoj je jezik temelj nacionalnog identiteta i nacionalne duše, poznati antropolog Ivan Čolović zaključuje: “Ako, dakle, nebrigom i nepažnjom dozvolimo da nam komšije ukradu naš srpski jezik, bez čega ostajemo? Pa bez duše”. Naši postkomunistički demokrati ne prestaju da udaraju u limene bubnjeve svoje nakazne demokratije, pa i kad je jezik u pitanju. Međutim, jezik nije ni država ni nacija, jezik pripada onima koji ga govore. I zato država i nacija nemaju pravo da određuju kojim će ko jezikom govoriti. Mirko Kovač je pisao i na srpskom i na hrvatskom, o čemu je ostavio zabilješku: “Jezik nije ni propis ni zakon kojeg se morate po svaku cijenu držati, nego fleksibilna živa stvar kojoj se prilagođavate. Ja sam prolazio sve jezične faze i varijante, nekad sam bio prinuđen na to, nekad sam to činio svojom voljom”. Miloš Crnjanski je govorio: “Ja ću uvek govoriti tica, a ne ptica”. Dilemu da li su dva jezika različitog naziva jedan te isti jezik razriješio je jedan mudri lingvista, koji je rekao: “Ako dva čovjeka međusobno razgovaraju svojim maternjim jezicima i pritom odlično razumiju jedan drugoga bez prevodioca, znači da govore istim jezikom”. Jednostavno i logično!

Što se tiče “mog” jezika, on je mješavina različitih dijalekata. Govorni jezik sam pokupio živeći u različitim sredinama, što iz radoznalosti, što iz nužnosti socijalne komunikacije, a pisani jezik sam “krao” od velikih pisaca. I zato kažem: Govorim kako hoću i pišem kako hoću!