Piše: SENAD AVDIĆ

Prije petnaestak-dvadeset godina Mustafa Cerić, tadašnji reis-ul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, me nazvao da li „psihopatom“, ili „retardom“, ne mogu se sjetiti; upamtio sam tek da je posegnuo za nekom baš pažljivo, minuciozno biranom uvredom iz oblasti socijalne psihopatologije. Ne sjećam se sasvim ni povoda za tu njegovu britku fetvu, ali pouzdano znam da barem povoda kojima sam učestalo tih godina izazivao njegovu srdžbu nije falilo.

Nisam pridavao ozbiljniju pažnju ovoj javno izgovorenoj invektivi islamskog vjerskog poglavice, ali ima ko jeste: moj otac smatrao se pozvanim da on „svojim riječima“ stane u odbranu moje „normalnosti“ i da se javno, otvoreno i na isti način, što bi se reklo „ i media Reis“, oglasi. Zaprepastio sam se kad sam vidio da je on u taj posao  tada već uložio znatan istraživački trud, prikupio je, vjerovatno uz pomoć  svojih bivši stranačkih kolega iz Stranke demokratske akcije, bogatu kolekciju neugodnih, kompromitirajućih, pa i bolno privatnih tračeva o građaninu Mustafi Ceriću koje mu je krvno-osvetnički namjeravao sasuti u lice. Neka od „otkrića“ , uključujući i medicinsko-zdravstvena,  su se odnosile na Cerićevu djecu i bila su baš odvratna i pokvarena, čak i za moj rastegljiv ukus i krhke kriterije u javnom komuniciranju. Na jedvite sam jade uspio odgovoriti oca od te besposlice.  Rekao sam mu : „Daj, stari, okani se ćorava posla i djetinjarija, nije tebi više 75 godina nego skoro 80“.

DRUGI U BOŠNJAKA

Nisam tada, kao ni niko drugi iz familije odgovarao na  Cerićeve diskvalifikacije. Kada sam pisao o njemu, a nije to bilo rijetko, trudio sam se izbjeći zamku revanšističke netrpeljivosti i osobnih resentimana. Uostalom, u vrijeme o kojem govorimo, početak 2000-ih on se nalazio na polovini, dakle na vrhuncu  svog dvije decenije dugog mandata  i bilo bi ne samo neodgovorno, nego i glupo podcijeniti njegovu moć i utjecaj u svakoj sferi društva, politike, ekonomije, pa čak i vjere.

„Pitao sam ovih dana Aliju: ko je vlast u ovoj zemlji, ili onom, što je od nje ostalo, ti, ili reis  Mustafa Cerić?!“, govorio je Nijaz Duraković član Predsjedištva Bosne i Hercegovine u ljeto 1995.godine. Tih se dana on vratio u Sarajevo nakon višednevnog obilaska slobodnih teritorija gdje se na licu mjesta, među političarima, vojnim komandantima, privrednicima...mogao uvjeriti u neupitan autoritet i snažan utjecaj bošnjačkog vjerskog lidera. Ovim je pitanjem, tvrdio je Duraković, zatekao Aliju Izetbegovića i ozbiljno udario na  taštinu „prvog u Bošnjaka“. On je, navodno,  hitro pozvao Cerića i oštro ga ukorio zbog njegovog izlaska iz gabarita vjerskog lidera i samovoljnog prisvajanja  mandata koji mu ne pripada ni po pisanoj ni po prećutno dogovorenoj podjeli poslova između civilne i vjerske vlasti.

Nakon smrti Alije Izetbegovića više nije postojala „civilna kontrola“ nad reisom Mustafom Cerićem, niti je bilo ikoga ko je mogao obuzdati njegove maksimalističke ambicije i autokratske planove da sebi podredi sve što mu za oko zapne. Prijek, pohlepan, osvetoljubiv, nesklon elementarnoj samorefleksiji i socijalnoj uviđavnosti, Mustafa Cerić je širio strah i zazor, umjesto tolerancije, razmijevanja i solidarnosti. Njegovo ratno zaposijedanje vile nekadašnjeg komunističkog moćnika Rate Dugonjića, pa potom i njena ohola, hajdučka privatizacija u poratnim godinama ostati će u oštroj konkurenciji, vrhunski primjer bahate pohlepe i poništavanja svih zakonskih, Božijih  i etičkih normi od strane nove bošnjačke elite. Poznata vam je sigurno ta priča: Cerić je za pišljivih nekoliko desetaka hiljada maraka privatizirao u srcu Sarajeva kuću koja danas brat-bratu vrijedi 2-3 miliona. Pokušavao sam posljednjih godina od moje, sada nažalost pokojne komšinice, Silvane Marić, nekad utjecajne zaposlenice preduzeća „Hidrogradnja“ (u čijem  je kuća bila vlasništvu) doznati još  neke bitne „krupnice“  o toj transakciji. Pričalo se da je Cerić fiktivno bio nakratko zaposlen u „Hidrogradnji“ da bi kao bivši radnik uopće mogao ući u proces njene kupovine(!), međutim nisam uspio ništa opipljivo o tome „isčeprkati“: Silvana se plašila od same pomisili da o toj temi razgovara sa mnom, ili bilo kim drugim. I nije bila jedina.

Živio je u Sarajevu godinama, pa i najtežim ratnim Harry Miller, profesor matematike, jedan od onih genijalnih umova i veličanstvenih osobnosti kojem ovaj grad nije uzvratio ni mrvicu dobra i pameti koje je on poput pčele koja polenom obasipa i oživljava cvijeće prenosio na svoje učenike i studente. Umro je prije pet godina.  Profesor Miller je rođen u Chicagu gdje je upoznao Sarajku Nazu Tanović, sestru poznatog bosanskoherecegovačkog režisera i intelektualca Bakira Tanovića. Preselili su se u Sarajevo gdje su proveli ostatak života, punih četiri decenije. Iz Chicaga je profesor Miller poznavao imama tamošnjeg Islamskog centra Mustafu ef. Cerića, ali nikad niko od njega nije riječi mogao čuti o tom njihovom poznanstvu. Neko mu je, da li Cerić, ili neko od njegovih teklića  „pruvukao kroz uši“ nedvosmisleno prijeteće upozorenje da ne bi bilo pametno, ni zdravo, da okolo priča šta je sve radio, sa kim se družio i o čemu govorio u Chicagu budući vjerski lider bosanskohercegovačkih muslimana. Kao pristojan zapadnjak i zahvalan i lojalan gost profesor Miller je to do kraja života poštovao. A da je imao o čemu svjedočiti o američkim danima Mustafe Cerića, imao je.

Otkuda uopće da se efendija iz Visokog nađe u Chicagu, sjedištu muslimanske zajednice u Americi? Eh, otkuda! I to bi se jednostavno i za čas posla saznalo da nije postojao „lijepi strah“ kod upućenih ljudi da na tu škakljivu temu išta zucnu. Jedan takav, upućen, a ne strašljiv, pričao mi je da je negdje u ranim 80-im godinama tadašnji imam džamije u Gradačcu Mustafa Cerić govorio i vazio nešto što nije bilo na liniji bratstva i jedinstva, niti u interesu radničke klase. Policija je, kaže, pripremala njegovo privođenje (tad se to zvalo sočnim narodskim jezikom-hapšenje), međutim ga nisu pronašli na adresi stanovanja. „Zbrisao Efendija u Srbiju“, objasnile su džematlije posramljenim policajcima koji su se vratili u Sarajevo neobavljenog posla. Samo godinu-dvije kasnije Cerić će se, nećemo nagađati zahvaljujući kome, obreo u Chicagu.

SLATKE TAJNE

Pričale su se među sarajevskim policajcima u vrijeme njegove najveće moći 2000-ih da je Reis od njihovih kolega koji su ga osiguravali tražio da mu hvataju perad, patke, guske, koje bi pobjegle iz matičnog jata smještenog unutar ogromne njegove avlije. U pola glasa se prenosilo predanje da je neki nesretni policajac kroz prozor kuće koju je dan-noć osiguravao vidio nešto što nikako nije smio vidjeti, pa zbog toga imao problema na poslu sa pretpostavljenim drotovima.

Svašta se pričalo, govorkalo, tračalo, vjerovatano i „nadodavalo“ i dodatno „kitilo“ glede lika i djela „prvog/drugog  u Bošnjaka“, Mustafe Cerića, ali se još više prećutkivalo, skrivalo, „posušivalo“.     

Više od deset godina je prošlo otkako je Mustafu Cerića, 2012., na mjesto Reis-ul-ulem IZ BiH naslijedio Husein efendija Kavazović. Dovoljno je to vremena da bi se sačinio cjelovit kritički uvid u njegovu ostavštinu, da se detabuizira njegova uloga u periodu od dvadeset najtežih i najtragičnijih godina u povijesti muslimana i islama u Bosni i Hercegovini. Takve analize, na žalost, još uvijek  nema, sva je javna kritička rasprava  započinjala i završavala na povremenim anegdotalnim ispadima Mustafe Cerića (lakrdijaški slučaj „Hižeslav“), ili ozbiljnim međunarodnim  incidentima u koje treba ubrojati njegovo snishodljivo koketiranje sa tiranima u Čečeniji, ili komunističkim autokratama u Kini.

Konfrontiranja sa Mustafom Cerićem unutar struktura Islamske zajednice BiH uglavnom vrlo su rijetko prelazile liniju oportunosti,  osobne netrpeljivosti, ili privatnih interesa. U takve spada njegovo repetitivno prepucavanje sa Mustafom efendijom Spahićem prije nekoliko godina, koje je, u velikoj mjeri, bilo tematski fokusurano  na novac, privilegije, autorske honorare, da bi na koncu jedan  drugom poručili da su velika razočarenja jedan drugome.

Potpuno drugačije, zapaljivije i relevantnije izgleda polemika koja je ovih dana sijevnula između Džemaludina Latića, koji je kao i Mujki Spahić bio žrtva Sarajevskog procesa iz 1983. godine i Mustafe Cerića. Cerić je najprije Latića nazvao pobjeguljom i dezerterom, da bi ovaj u svom odgovoru otvorio mračnu nutrinu Pandorine kutije bošnjačke politike, ratne i poratne koju su su-kreirali Cerić i Alija Izetbegović, uz, dakako,  nezaobilaznog Hasana Čengića. Na stranu milioni maraka, donacije, kupovina oružja za odbranu Bosne oko kojeg su tokom rata i jedan i drugi podjednako bili okupljeni, najteže optužbe koje poteže Latić ne dolaze iz sfere materijalnog nego idejno-političkog spektra.

ODAPETA STRIJELA DŽEMALUDINA LATIĆA

„Sve moje medijske projekte je srušila kosovsko-udbaška tajna „Crna ruka“ onda kad sam udbio da učestvujem u stvaranju „triju unija“ u BiH i kada je rahm. Alija odlučio da me zajedno sa 21.rukovodećim članom SDA nakon Daytona odstrani i projektira svog sina kao budućeg „vođu bošnjačkog naroda“, napisao je Džemaludin Latić u tekstu naslovljenog „“Aliji sam halalio; a njegovom sinu Bakiru i tebi Ceriću neću“, objavljenom na obiteljskom latićevskom portalu „The Bosnia Times“.             

Mustafu Cerića, kojeg u svom tekstu naziva „Vezir“ po tobožnjem kodnom imenu koje ovaj imao u UDBA-i, Latić „iz prve ruke“ propituje za sudbinu enormnih količina novca u Bosni i dijaspori koji su na misteriozan način nestali, isparili, završili u privatnim džepovima.

„Vi ste ucijenili rahm. Aliju, vi lažete da ga branite, i to još od mene, nego vi branite svoje sluganjerstvo KOS-u i VOS-u, o tom-potom“, prijeteći poručuje Latić u tekstu kojeg završava teškom kletvom, odnosno ubitačnom odapetom strelom : „Alllah vas uništio i silu vam slomio“.

Dok sam čitao tekst Džemaludina Latića, razmišljao sam o svome ocu i njegovoj svojevremenoj očajničkoj namjeri da me javno zaštiti od teških uvreda Mustafe Cerića. Njegova skica „otvoprenog pisma“, nikada publiciranog,  bila je obična kamilica, ili razrijeđeni himber u poređenju sa ekstraktom čemera i pelina koje je na bivšeg Reisa izručio njegov dugogodišnji ahbab i „suborac“ Džemaludin  Latić. Kontam, da ga prije 20-ak godina nisam zaustavio u namjeri da opanjka Reisa, ne bih oca dvije-tri godine kasnije imao sahraniti nigdje prije Tilave, ili neke drugog groblja u Istočnom Sarajevu.   

(Start BiH)