Piše: SENAD AVDIĆ

Sve važne poslove u predvečerje formiranja Stranke demokratske akcije Alija Izetbegović je u drugoj polovini 1989. i početkom 1990. godine obavljao u Zagrebu pri čemu je najveću pomoć imao u Hasanu Čengiću i krugu ljudi oko zagrebačkog Islamskog centra. Jedan od njih bio je i glumac Amir Bukvić (familija Bukvić značajna je bila u mladomuslimanskom krugu, a pogotovo će biti kasnije kada SDA dođe na vlast). On je povezao Izetbegovića sa profesorom Žarkom Puhovskim, predsjednikom UJDI-ja. Kasnije se poznati zagrebački i jugoslovenski filozof sjećao da ga je Izetbegović posjetio u njegovom stanu i zamolio ga da mu pomogne oko "papirologije", pisanju osnivačkih akata neophodnih za pokretanje procedure osnivanja i registriranje stranke. Puhovski je u to vrijeme bio jedan od rijetkih intelektualaca i aktivista koji imao praktična iskustva stečena prilikom registriranja UJDI-ja. Stranka u to vrijeme nije mogla biti u BiH registrirana sa nacionalnim predznakom, pa je dobila "maskirno" ime Stranka demokratske akcije koje je smislio Benjamin Isović, sin popularnog pjevača Safeta Isovića, jednog od 25 potpisnika incijative za formiranje političke stranke "muslimanskog kulturnog i civilizacijskog kruga".

SDA U NEZADRŽIVOM POHODU NA VLAST

Osnivački Kongres Stranke demokratske akcije održan je 26. maja 1990. godine u sarajevskom hotelu "Holiday Inn". Neposredno prije toga datuma na višestranačkim izborima u Hrvatskoj pobijedila je Hrvatska demokratska zajednica sa čijim su čelnicima, Franjom Tuđmanom prije svih, osnivači SDA imali odlične odnose i ozbiljnu suradnju. Potvrđeno je to gostovanjem na Kongresu SDA dopredsjednika HDZ-a Hrvatske Dalibora Brozovića, za koga će se dvadesetak godina kasnije u hrvatskim medijima naširoko pisati da je bio aktivni suradnik jugoslovenskih tajnih službi kojima je godinama uredno dostavljao informacije o djelovanju hrvatskih antirežimskih i nacionalističkih krugova.

Alija Izetbegović je izabran za predsjednika SDA, a među potpredsjednicima (Omer Behmen, Adil Zulfikarpašić, Muhamed Filipović) našao se i zagrebački biznismen Salim Šabić. Glavni operativci stranke postala su dvojica Čengića, Muhamed, generalni sekretar,  privrednik, šef predstavništva slovenačke drvno-prerađivačke firme "Lesnina", i Hasan, iz zagrebačkog Islamskog centra. U to vrijeme je objavljena knjiga "Islamske teme" Hasana Čengića čiji je izdavač bio Zulfikarpašićev Bošnjački insititut iz Ciriha. Čengići i Zulfikarpašić su se međusobno nazivali rođacima, budući da su porijeklo vukli iz iste begovske familije iz Foče. Recenzent Čengićeve knjige bio je njegov kolega i cimer iz srednje škole i fakulteta, Džemaludin Latić. U vjerskim i intelektualnim krugovima tog doba tiho se dovodilo u pitanje autorstvo nad dijelovima knjige, tvrdilo se da je Čengić u nju uvrstio i kao svoje potpisao radove nekih profesora i teologa, predavača u Tabačkom mesdžidu koje je on zadržavao kod sebe. U vrijeme kada je vodio debate u Tabačkom mesdžidu Čengić je često posjećivao Omera Behmena u Višegradu koji je bio nadzorni organ na izgradnji hidroelektrane na Drini. Tamo su dogovarali i usaglašavali teme koje će biti obrađivane na predavanjima u mesdžidu. Navodno su sve te teme i radovi kasnije našli mjesta u Čengićevoj knjizi "Islamske teme" o čemu stvarni autori nisu govorili, navodno da ne bi naškodili narodnom jedinstvu postignutom uoči istorijskih događaja koji samo što nisu počeli.

Salim Šabić (Foto: Arhiva)

Hasan Čengić, koji je u to vrijeme još bio na službi u Zagrebu je nakon osnivanja SDA, uz Omera Behmena, bio glavni operativac SDA na terenu, pa je najviše njihovom zaslugom vrlo brzo nakon Osnivačke skupštine širom Bosne i Hercegovine formiran veliki broj općinskih ogranaka, lokalnih ćelija ove stranke. Najistaknutije članove lokalnih organizacija Čengić i Behmen su, očekivano i logično, birali unutar dvije strukture: prve su činili pripadnici Islamske zajednice, hodže, vjerski službenici, a drugu su sačinjavali pripadnici porodičnog kruga, prvenstveno njihovih familijarnih mreža, ali i drugih pripadnika mladomuslimanske strukture. Na taj su način, selektiranjem ljudi koji će stranku voditi na nižim razinama vlasti, Čengić i Behmen na presudan način utjecati na idejno profiliranje SDA kao klerikalne, desničarsko-konzervativne stranke sa snažnim familijarno-nepotističkim elementima, čime je osigurana lakša i efikasnija kapilarna "prohodnost" i provođenje generalne stranačke politike u lokalnim zajednicama. U nekim slučajevima potpuno je izbrisana razlika između lokalnih SDA  i džematskih odbora.

KONTROLA LJUDI NA TERENU

Adil Zulfikarpašić, koji će se nekoliko mjeseci nakon što je izabran za njenog  potpredsjednika distancirati od SDA, u jednom razgovoru sa Milovanom Đilasom, najpoznatijim komunističkim disidentom (Knjiga "Bošnjak", razgovori Đilasa i novinarke Nadežde Gaće sa Adilom Zulfikarpašićem 1994. godine) tvrdio je kako je upozoravao Aliju Izetbegovića na štetnu ulogu Hasan Čengića i Omera Behmena u organiziranju i kadrovskom struktuiranju stranke, na šta je lider SDA nemoćno slegnuo ramenima govoreći da on nema snage da se tome suprotstavi. "Ako to uradim, Hasan i Omer će okrenuti protiv mene hiljadu hodža koje njih dvojica kontroliraju", navodno je kazao Izetbegović.

Prvi veliki predizborni skup Stranke demokratske akcije održan je u Foči u augustu 1990. godine. Bio je politički i simbolički vrlo značajan događaj za čelne ljude ove stranke. Nije to bio samo klasičan stranački miting, na njemu je odata počast muslimanima stradalim u četničkim pokoljima tokom Drugog svjetskog rata. "Nikad više Drina neće krvava teći", poručio je Alija Izetbegović uz euforično odobravanje, kao se tvrdilo, 50-ak hiljada okupljenih ljudi. On je kazao da taj veliki skup ima za njega poseban osobni značaj, jer je u Foči izdržavao zatvorsku kaznu (1983-1988.)

"Ovo je mjesto ropstva i slobode, ondašnjeg ropstva i današnje slobode", poručio je Izetbegović. Ponovni dolazak u Foču predstavljao je veliki i sjetan događaj i za Adila Zulfikarpašića. On je skoro pola stoljeća ranije (1942.) kao istaknuti partizan ušao u oslobođenu Foču i o tome napisao potresan memoarski tekst "Put u Foču".  Za Hasana Čengića, kao glavnog operativca Stranke demokratske akcije, organiziranje mitinga u rodnoj Foči bila je neka vrsta velike mature koju je u organizacijskom i tehničkom smislu položio sa najvišom mogućom ocjenom. U organiziranju mitinga se oslonio na do tada nepoznatog lokalnog trgovca Senada Šahipašića Šaju. Šahinpašić će za potrebe mitinga u Foči naručiti i instalirati impozantnu binu, sa kojom je kasnije putovao po brojnim drugim predizbornim skupovima, od Novoga Pazara, do završnog u Velikoj Kladuši na kojem se, prema policijskim procjenama okupilo 300-400 hiljada ljudi iz svih krajeva BiH i Jugoslavije. 

Senad Šahinpašić će u godinama koje su uslijedile, pa i tokom agresije na BiH ostati poslovno i na svaki drugi način trajno oslonjen na Hasana Čengića. Tokom predizbornih aktivnosti se zbližio i sa Bakirom Izetbegovićem, tada anonimnim sinom lidera SDA koji je oca Aliju u svom neuglednom automobilu "Stojadinu"  vozio tokom predizborne turneje. Tako se kovalo jedno neraskidivo, dugogodišnje  prijateljstvo najprije između mlađeg, a kasnije i starijeg Izetbegovića i spretnog, ili je bolje reći beskrupuloznog biznismena iz Foče koji je na prvim izborima izabran u prvu višestranačku Skupštinu Bosne i Hercegovine.

Još jedna važna osoba u životu Hasana Čengića pojavljuje se tih mjeseci. Na mitinzima SDA se u ulozi voditeljice pojavljuje Fahira Fejzić, diplomirana novinarka rođena u Visokom. Ona se nakon izuzetno uspješno okončanog studija u Sarajevu vratila u Visoko, udala za lokalnog biznismena, vrlo brzo i razvela i odselila u Zagreb gdje je angažman pronašla u Islamskom centru. Kako smo već napisali, Čengić stiže u Islamski centar nakon što je izašao iz zatvora. Oštrouma, šarmantna, kultiviranog govora i otmjenih manira, gospođa Fejzić, za koju se još uvijek ne zna koje je poslove u Zagrebu obavljala, bila je zvijezda kampanje SDA tokom ljeta i jeseni 1990. godine. Unutar vrha SDA se tada govorkalo da njen odnos sa Čengićem nije samo poslovan, da tu ima i nešto ozbiljnije, što se potvrdilo nakon izbora kada su se njih dvoje vjenčali, nakon što su se vratili iz Zagreba u Sarajevo. Hasan Čengić je nakon trijumfa na izborima, postao generalni sekretar Stranke demokratske akcije, a njegova supruga Fahira Fejzić postala je jedna od urednica u stranačkom listu Muslimanski glas.

Fahira Fejzić na Osnivačkoj skupštini SDA 1990. godine (Foto: STAV)   

Hasan Čengić nije želio prihvatiti ni jednu državnu funkciju koju je nesporno zaslužio nakon pobjede SDA na izborima novembru 1990. godine. Posvetio se radu u stranci, konsolidiranju, jačanju i profiliranju njenih redova, bio je gospodar stranačke Centrale smještene u nekadašnjoj zgradi Socijalističkog saveza radnog naroda BiH (SSRN) u Titovoj ulici. Najvažniji posao koji mu je dodijeljen, bolje rečeno kojeg je dodijelio samom sebi, nakon izbora bilo je članstvo u radnoj grupi pobjedničkih stranaka koja je formirana radi uspostave nove strukture i raspoređivanju stranačkih kadrova u Ministarstvu unutrašnjih poslova BiH. Pored njega u tom su sudjelovali Rajko Dukić (privrednik iz Milića) u ime Srpske demokratske stranke, te Ignjac Koštroman, tadašnji tjelohranitelj lidera HDZ-a BiH Stjepana Kljuića iz Kiseljaka, ispred Hrvatske demokratske zajednice. Prvobitni plan SDA bio je zadržati dotadašnjeg ministra Muhameda Bešića, naslijeđenog od prethodnog režima, na šta nije pristajao Fikret Abdić, član Predsjedništva BiH koji je imao loša iskustva sa komunističkim policijskim strukturama. On je za ministra policije predložio Aliju Delimustafića, vlasnika u to vrijeme najvećeg privatnog trgovačkog lanca "CENEX" sa kojim je njegov "Agrokomerc" uspješno poslovao nakon njegovog izlaska iz zatvora. Sa Delimustafićem i CENEXOM ozbiljne je poslove imao i pomenuti Senad Šahinpašić Šaja. Njegov je utjecaj što u kabinetu Alije Izetbegovića, što kod Hasana Čengića nakon izbora jačao iz dana u dan, pa se vjerovalo da je doprinijeo izboru Alije Delimustafića na čelo MUP-a BiH. Način na koji su ovlašteni stranački predstavnici, Čengić, Dukić i Koštroman, tada obavili rekonstrukciju republičke policije, kao i centara službi bezbjednosti, po nacionalno-stranačkim kriterijuma predstavljali su me(h)ku podjelu policije na tri etničke cjeline. U jednopartijskom, komunističkom sistemu također se vodilo računa o nacionalnom ključu, međutim uključeni su bili i drugi kriteriji, profesionalnog i etičkog karaktera, kompetitivnosti, što je u ovom slučaju bilo skoro efemerno. Policijski dužnosnici odgovarali su liderima nacionalnih stranaka koji su ih postavili i osim u rijetkim izuzetcima i primjerima to je tako funkcioniralo sve do početka rata i formiranja tri odbojena policijska sustava na čijem su se čelu nalazili dojučerašnje kolege, visoki dužnosnici iz MUP-a BiH. Sličan međustranački, "partnerski" dogovor ova je radna grupa postigla i o funkcioniranju rezervnog sastava policije, kao i teritorijalne odbrane.  

Nova, bitna, skoro presudna uloga u karijeri Hasana Čengića bio je njegov angažman u odbrambenim pripremama i preuzimanje nadležnosti nad onim što će se kasnije zvati vojno krilo Stranke demokratske akcije, organizacijski i institucionalno oličeno u Patriotskoj ligi BiH. Prvi koraci na odbrambenom projektu otpočeli su, prema izjavama kredibilnih svjedoka (onih drugih, irelevantnih, ima puno više) u rano proljeće 1991. godine. To vremenski koincidira sa susretom hrvatskih i srbijanskih čelnika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u Karađorđevu (april 1991. godine) za kojeg se odmah u ozbiljnim krugovima tvrdilo da je kao glavnu temu imalo podjelu BiH u predstojećem (dogovornom) raspadu SFR Jugoslavije. To je kod muslimanskog stanovništva, ali i mnogih drugih građana u BiH stvaralo nesigurnost, zebnju, te potrebu za nekim oblikom organiziranog otpora takvom mračnom nacionalističkom scenariju, odnosno "raspletu" jugoslovenske krize.

KO JE I KAKO FORMIRAO PATRIOTSKU LIGU

Iako je Alija Izetbegović kao lider SDA bio na čelu tima koji je rukovodio formiranjem Patriotske lige, dva najistaknutija i najangažiranija člana su bili generalni sekretar stranke Hasan Čengić i Rusmir Mahmutćehajić, u to vrijeme dopredsjednik Republičke Vlade.

Vrh Stranke demokratske akcije, predvođen Izetbegovićem, Behmenom, Čengićem, Ismetom Kasumagićem cijeli je svoj život radio i djelovao u konspirativnim, ilegalnim, zavjereničkim uvjetima, pa je tajno formiranje paralelnog sistema za njih predstavljao uobičajen i uhodan izazov u kojem su se odlično snalazili. Osnivačka sjednica Patriotske lige održana je 10. juna 1991. godine u sarajevskom Domu policije. U brojnim sjećanjima i interpretacijama ovog "istorijskog" skupa ima najviše pretjerivanja, pa i konfabuliranja, te prisvajanja sebi prvoboračkih, ekskluzivnih patriotskih zasluga. Na jedan važan aspekt, međutim, malo ko se tokom ovih tridesetak godina osvrtao. Riječ je u ulozi osobe koja se zvala Ragib Merdžanić koji je, prema izjavama nekoliko objektivnih, neposrednih svjedoka, obavio najveći dio organizacijsko-tehničkih poslova, uoči, tokom i nakon održanog premijernog skupa Patriotske lige. Ko je bio Ragib Merdžanić? Ukratko, riječ je bilo o u to vrijeme visokopozicioniranom objavještajcu Državne bezbjednosti Hrvatske, koji je u BiH stigao na poziv Hasana Čengića sa zadatkom da pomogne u ustrojstvu paralelnih vojno-obavještajnih struktura. Merdžanić, rodom Hercegovac iz okoline Bileće, radni vijek je proveo u policijskom aparatu Hrvatske, krajem 80-ih godina je postavljen za šefa Treće uprave SDB Hrvatske. O njegovoj ulozi iz tog vremena dosta se moglo saznati tokom suđenja u Njemačkoj bivšim hrvatskim obavještajcima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, osuđenim na drakonske kazne zbog organiziranja ubistva emigranta Stjepana Đurekovića u toj zemlji. Ragib Merdžanić je bio jedan od njihovih najbližih suradnika. On je, pored ostalog, bio i predavač na Vojno-pomorskoj akademiji JNA u Rijeci.

Kako i zbog čega je Čengić odlučio pozvati čovjeka takve biografije i reputacije, prekaljenog lisca vrlo problematičnih namjera i dati mu odriješene ruke u jednom od najdelikatnijih poslova nacionalne sigurnosti, odbrambenih priprema? Za odgovor na to pitanje, potrebno je da se vratimo na prethodni nastavak ovog feljtona u kojem smo pisali o ofanzivnim aktivnostima hrvatskog SDB-a prema Islamskom centru u Zagrebu i vrbovanju značajnog broja djelatnika te institucije.

U mjesecima koji su uslijedili, sve do aprila 1992. godine kada je napustio Bosnu i Hercegovinu, Ragib Merdžanić se pojavljivao, pored Čengića, i kao savjetnik Mahmutćehajića, Alije Izetbegovića, pa i Fikreta Abdića, koji je, kako je tvrdio, prema njemu imao, rezervu jer ga je poznavao odranije, iz Rijeke, gdje su obojica često boravili i radili. Merdžanić je aktivno sudjelovao u ozbiljnim razgovorima i susretima čelnika SDA i države BiH, čak i sa stranim delegacijama. Posebna mu je specijalnost bila da "prepada" Aliju Izetbegovića, tobože, "povjerljivim informacijama" prema kojima mu je život ugrožen od ubačene grupe “srpskih specijalaca iz Han Pijeska". Naravno da je riječ bilo od izmišljotinama, koje su prestale nakon što su sarajevski bezbjednjaci presreli Merdžanićev razgovor sa nekom "vezom" izvan BiH u kojoj šegači i govori: "Moram smisliti kako i čime da sljedeći put isprepadam Dedu" . 

/Kraj u sljedećem nastavku: Hasan Čengić u ratu i miru, kao najprije neformalni , a potom i formalni ministar odbrane; Kako je višak doniranog novca, vozila... pomogao Čengiću da stvorio svoju BIO imperiju.../