Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Rođaci iz Kanade su mi naširoko pričali o jadima bosanskih izbjeglica koje su u veliku zemlju preko okeana pobjegli od rata. Te su priče bile pune crnog humora. Prirodno, jer crni humor je ono što trpamo u sve: kao da će stvari biti manje strašne ukoliko im se uspiješ nasmijati. To funkcioniše. Zaista bude manje strašno. Ali to vodi ka tome da sve u tvom životu i životima ljudi oko tebe postane niz bizarnosti. Naši su životi, društva i države, tako, dobri za smijanje, ali nikakvi za življenje.

Jedna od priča iz Kanade za junake je imala bračni par koji je u Sarajevu živio i radio na pijaci na Grbavici. Tu su imali tezgu koja im je, kako se kaže, bila drugi dom. Sreo ih neko od mojih rođaka dva mjeseca nakon njihovog dolaska u Kanadu.

Kako je, snalazite li se?

Odlično, idem na kurs engleskog.

Pa, kako ide?

Prva liga, još malo ono šud i vud i ja sam spreman za pijacu.

Čovjek je, ako mene pitate, sve ispravno shvatio. Znate ono omiljeno pitanje amaterskih filozofa i spisatelja: šta je život? Te život je maskenbal, te život je more, te nije život što i poljem preći, te život je kad si živ, itakodaljeitomeslično. Dozvolite da i sam dam skromni doprinos žalosnoj potrazi za riječju koja bi prigodno opisala život, koji je sam po sebi toliko tupav da evo milenijima uspješno izmiče i umu i jeziku.

Život je, hoću reći, pijaca. To je bosanski izbjeglica u Kanadi ukapirao. Još malo ono trebalo bi i biće i ja sam spreman za život ovdje – eto šta je taj čovjek zapravo rekao.

Čak i ako život nije pijaca – u šta ćete me lako ubijediti, jer razumijem da život isto tako može biti i tariguz, perla, ajvar ili pusta zemlja – ja uticaj pijace na naše živote ne bih potcjenjivao.

Zašto? Zato što se istorija bivše Jugoslavije od 1989. naovamo ne može shvatiti ako se pravilno ne razumije pijaca.

Najprije smo, kao na buvljoj pijaci, budzašto dali sve ono u šta smo se pola vijeka kleli. Kada nam više nisu potrebni, budzašto prodajemo sve – pa i ljude i ideale. Ne može se u novo vrijeme sa starim idealima – je li tako?

Pokazalo se da je to bila loša trgovina: otud sva ta silna nostalgija u našim životima. Ali budimo, makar kada je sve okončano, za promjenu pošteni: niko nas nije puškom tjerao. Bratstvo i jedinstvo trampili smo za mržnju i nacionalizam vlastitom voljom. Fabrike smo dali za metke i granate koji su ubijali dojučerašnju nam braću i rušili gradove u kojima smo se prvi put zaljubili. A koga smo pritom najstrastvenije mrzili? Upravo one koji su nas od toga odgovarali, one koji su govorili “nemoj”.

Je li nam smetala hiperinflacija, koja je otopila društveno bogatstvo i stvorila novu klasu bogatih? Gdje nam je bila klasna svijest, gdje su bili zahtjevi za pravdom, dok su našim parama i našim glasovima ubijali gradove i ljude? Gdje su bili radnici i sindikati da ustanu u zaštitu prava zaposlenih dok se etnički čistilo i sa zemljom ravnalo? Od naše šutnje niži je bio samo “viši cilj” zarad kojega smo pristali na klanicu.

Kako tada, tako i sada. Pratite pregovore koji navodno vode ka novoj sklepanoj vladi? Pijaca nije najbolja metafora kojom bi se ti pregovori opisali?

Na pijaci se cjenjka i laže. Pa se tako laže i da u pijačnim pregovorima o našoj nezavisnoj i suverenoj tezgi ne učestvuju Vašington, Beograd i Brisel. Jok. Nego učestvujemo vi i ja.

Naš nacionalizam je, hoću vam reći, nastao na pijaci, naš kapitalizam je mješavina ustava i krađe na vagi, naša demokratija je mesara koja prodaje drobove izbjeljene u varikini, naša tranzicija bila je pljačka na kamionskoj pijaci, naše akademije su tržnice antikvitetima a univerziteti buvlje pijace, sve za euro, u našim parlamentima sjede nakupci, koji nam demokratiju prodaju iz tek ponekad druge, a po pravilu treće i četvrte ruke, strane diplomate u našim zemljama ponašaju se kao bijelci na orijentalnoj pijaci.

Sve u svemu: još malo ono šud i vud i mi smo spremni za Evropsku uniju.