Naša današnja priča vraća vas u osamdesete godine prošlog stoljeća, u vrijeme kada je pet žena, između 1976. i 1978. godine, skončalo na ljubljanskoj adresi Dolenja Vas 22.

Osamljene i odbačene, gladne ljubavi, predstavljale su idealan plijen za čovjeka koji se hranio tuđim očajem. Kad su nestale, niko nije postavljao puno pitanja.

Vida, Marijanca, Urška, Ana i Zorka svojoj su okolini postale zanimljive tek kad su završile u peći monstruoznog ubice Metoda Trobeca.

Poremećeni momak u djetinjstvu je probadao kokoši našiljenim drvenim granama ili bi im lagano zavrnuo vrat, a osobitu poslasticu predstavljali su mu zalutali psi i mačke, koje bi dotukao sjekirom.

Po povratku iz vojske, zaposlio se na ljubljanskoj željezničkoj stanici. Nezadovoljan bijednom plaćom, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća odlazi u svijet “trbuhom za kruhom”. Pune četiri godine radio je u automobilskoj tvornici u Stuttgartu, gdje je izučio autolimarski zanat. Po povratku u domovinu, vjenčao se s dvadeset dvije godine starijom ženom. Uselili su se u novu kuću Marije Trobec, na adresi Dolenja Vas 22.

Nakon što ga je supruga ostavila, nije dugo samovao. Oženio se mladom djevojkom iz sela Dule, nakon samo tri dana poznanstva. Brak je trajao deset mjeseci, koliko je nesretnica mogla trpjeti maltretiranje. Nakon toga se zaposlio kao vozač viljuškara u skladištu ljubljanske “Metalke”. Bio je nediscipliniran, često je odlazio na bolovanje, a još češće krao robu iz skladišta. Vida Markovčić, problematična 19-godišnjakinja, imala je nesreću da jedne večeri u kafani sjedne za stol do Trobeca.

Kad joj je pristupio, brzo mu se otvorila, željna pažnje. Trobec joj je ponudio prijevoz, a ova je prihvatila. Luđak ju je motorom odvezao u Dolenju Vas, gdje ju je pretukao, silovao, a potom zadavio. Istodobno šokiran i uzbuđen zbog počinjenog čina, našao se pred gorućim problemom: kako se otarasiti leša? Rješenje koje je iznašao bilo je jezivo.

“Zapalio sam je u krušnoj peći. Gorjela je najmanje četiri sata…” ispričao je kasnije detektivima. Do novog zločina doći će vrlo brzo.

Marijanca Cankar, umirovljenica koja je honorarno radila kao čistačica u obrtničkoj zadruzi “Galtex”, imala je 52 godine kad je završila u Trobecovoj peći. Svoga krvnika upoznala je u pivnici pokraj ljubljanske “Name”. Trobec je nije morao dugo nagovarati da pođe s njim, dovoljna je bila boca rakije, omiljena Marijancina lijeka protiv depresije. Kad se nije pojavila na izletu umirovljenika, njeni rođaci obratili su se policiji. Nadležni organi slučajem su se bavili onoliko koliko im je trebalo da sastave službeno saopćenje: “Nestala žena je epileptičar, a uz to je sklona prekomjernom uživanju alkohola. Postoji mogućnost da je izvršila samoubistvo.”

Treća žrtva, 20-godišnja Urška Brečko, bila je blago retardirana djevojka koja je radila kao kuhinjska pomoćnica. Trobeca je upoznala u gostionici “Istra” u Ljubljani, a ono što joj je napravio, monstrum je detaljno ispričao nakon hapšenja: “Bila je to umiljata djevojka. Na sebi je imala sivi ogrtač. Objasnila mi je da je zakasnila na vlak. Odveo sam je u Dolenju Vas i skuhao joj kafu. Nisam je namjeravao ubiti. Kad sam je zgrabio, počela je vikati. Ja također, ali od strasti!”

Nestanak četvrte žrtve, 40-godišnje Ane Plevnik uopće nije prijavljen. Radilo se o nesređenoj ženi koja se nakon povratka s rada u Njemačkoj odala piću. Budući da joj je muž nedugo prije toga preminuo, starateljske službe njenog su sina dale u dom. Kad je nestala, svi su pretpostavili da se vratila u Njemačku. Kasnije će se saznati da je Plevnik često navraćala u bife “Sodček”, gdje ju je konobarica neposredno prije smrti vidjela u društvu crnokosog muškarca. “Osobnim automobilom odvezao sam je u Dolenju Vas. Sjećam se, bilo je jako hladno, pa smo se približili peći da se ugrijemo. Zadavio sam je žicom za vrijeme seksualnog čina. Bila je sva krvava. Kad sam shvatio da je mrtva, zamotao sam je u odjeću i gurnuo je u peć!” ispričao je Trobec.

Za razliku od prethodnih žrtava, Zorku Nikolić poznavao je neko vrijeme. S povučenom 32-godišnjakinjom zbližio se na poslu: djevojka je radila kao čistačica u “Metalki”. Postali su ljubavnici, no već nakon nekoliko sedmica Zorka ga je počela izbjegavati. “Plaše me njegove nagle promjene raspoloženja. Ponekad zna biti vrlo čudan”, povjerila se prijatelju. Nažalost, ni ona ni taj prijatelj nisu slutili koliko čudan Metod može uistinu biti. Kad ju je zamolio da mu donese njegove stvari kući, Zorka je bez puno razmišljanja pristala. Ta odluka koštala ju je života. Mada je bilo poznato da se viđala s Trobecom, niko nije sumnjao da je on na bilo koji način umiješan u njen nestanak.

“Zorka Nikolić liječila se u psihijatrijskoj bolnici u Ljubljani, a u posljednje vrijeme žalila se i na bolove u grudima, zbog čega postoji osnovana sumnja da je izvršila samoubistvo”, stajalo je u policijskom saopćenju. Sredinom 1979. godine, Trobec je napravio grešku koja je dovela do njegovog hapšenja. Opljačkao je nekog njemačkog turistu, a čovjek je ostao dovoljno priseban da zapamti registraciju automobila kojim se napadač udaljio. Policija je ubrzo pokucala na vrata osumnjičenika. Kad su zavirili u peć, pronašli su nešto što im je zaledilo krv u žilama: pougljenjene ljudske ostatke. Trobecu nije trebalo dugo da sve prizna.

Do u detalje je prepričao ubistva pet žena, ne pokazujući ni trunku suosjećanja prema svojim žrtvama. Na suđenju, pokušao je zaigrati na kartu suosjećanja, razvezavši jezik o svome nesretnom djetinjstvu. Nije mu pošlo za rukom – osuđen je na smrt, kao posljednji Slovenac nad kojim je izrečena ta kazna. Kasnije mu je kazna preinačena na dvadeset godina robije, ali je zbog pokušaja ubistva cimera u ćeliji, dobio dodatnih petnaest godina. Godine 2006. počinio je samoubistvo, objesivši se o plahtu u svojoj samici.

(SB)