Piše: Gojko BERIĆ (Oslobođenje)

Ljudi i čitavi narodi širom svijeta opredjeljuju se iz dana u dan prema krvavom sukobu na Bliskom istoku. Kod jednih prevlađuju emocije, kao što je slučaj sa islamskim zemljama, dok je empatija drugih na strani Izraela. Najmanje je onih koji povezuju uzroke i posljedice sadašnjih događaja, ali u trenutnoj situaciji takve analize malo ko uzima u razmatranje. Velike sile su, kao i uvijek, podijeljene linijama svojih interesa. Međutim, rat je sve prisutniji i tamo gdje ga nema, na TV ekranima u milionima domova na svim kontinentima. Prizori izraelske odmazde u Gazi su stravični. Takva razaranja i stradanja palestinskih civila i djece nisu viđena ni u Drugom svjetskom ratu.

Na početku sukoba na Zapadu je dominirala osuda Hamasovog terorističkog napada, ali se sada u mnogim zemljama klatno empatije pomjera na drugu stranu. Premijer Netanyahu najavljuje rat na život i smrt, ali ga iranski vođa Khamenei upozorava da muslimani “gube strpljenje” i da ih, ako ga izgube, “niko neće moći zaustaviti”. I šta bi onda bilo sa civilima na jednoj i drugoj strani? I koliko će ih još stradati prije nego što diplomatija nešto ne učini? Cijena eventualnog primirja već sada je strahovito visoka, a njen posljednji ulog biće sudbina blizu 200 izraelskih talaca. Čak i da do prekida sukoba dođe relativno brzo, stvarnog mira među Palestincima i Izraelcima neće biti ni za sto godina. Prvi nikada neće zaboraviti pakao Gaze, a drugi Hamasov lov na njihove vojnike, civile i djecu.

Većina stanovnika Bosne i Hercegovine različito doživljava rat na Bliskom istoku, jer na njega gleda kroz svoje etničko-vjerske dvoglede. Ta ideologija podjela vlada našim životima više od tri decenije i postaje sve moćnija, smanjujući prostor za građansku opciju. U konkretnom slučaju, Srbi i Hrvati su se svrstali na stranu Izraelaca, a Bošnjaci na stranu Palestinaca. Opredijeljenost je simbolično iskazivana isticanjem odgovarajuće zastave, bilo izraelske ili palestinske. Tako je odnos prema velikoj ljudskoj tragediji pretvoren u svojevrstan “navijački rat”. Jedan broj građana se ponio “uravnoteženo”, izjavljujući pred TV kamerama kako im je žao “svih žrtava”. Ne znači da nisu iskreni, ali postoji u toj otrcanoj frazi doza mimikrije kojom se stvarne emocije stavljaju pod kontrolu. Sve ovo govori kakav bi bio eventualni budući rat u Bosni i Hercegovini - međuetnički bez ostatka, u velikoj mjeri i vjerski i kao takav bespoštedan i suroviji od onog iz devedesetih. Svako od nas, a političke elite i vjerske zajednice pogotovo, morao bi to imati na umu. S tog stanovišta, postojeći obrazovni sistem, koji su osmislili unajmljeni etnonacionalistički eksperti, ostavlja za sobom moralnu pustoš, zarobljeni um i latentnu mržnju. Živimo na jednoj od vjetrometina uzavrelog svijeta u kojem više ništa nije sigurno, zemlja grca u teškim problemima siromaštva, korupcije, bezakonja i sve masovnijeg iseljavanja, a naši politički prvaci troše godine na svađe oko zastava, policijskih uniformi, tabli na entitetskim linijama, oko podjela na “patriote” i “izdajnike” i sličnih bizarnosti koje nemaju blage veze sa stvarnim životom, usput goneći narode da prijatelje traže na dalekim mjestima, umjesto da po starom bosanskom adetu komšija komšiji bude brat. I šta god mislili tvorci nacionalističkog modela po kojem bi se morao odvijati cjelokupan javni život, ljudi u BiH se i danas najbolje osjećaju kad kažu: Imam dobrog komšiju!

Ishod rata u Ukrajini, kakav god bio, ticaće se i naše kože. To isto vrijedi i za sukob na Bliskom istoku. Međutim, naši politički lideri kao da ne posjeduju svijest o tome. Još nismo čuli državnog ministra sigurnosti Nenada Nešića da o toj temi kaže bilo šta suvislo. Osluškujući glas svog šefa Milorada Dodika, Nešić je postao opsjednut visokim predstavnikom Christianom Schmidtom, “švapskim turistom”, gledajući kako da mu dođe glave i protjera ga iz BiH, a po mogućnosti i uhapsi, što bi bio pravi međunarodni diplomatski spektakl. A ako to ne bi bilo izvodljivo, onda makar da pohapsi ljude koji čine Schmidtovo osiguranje, pod optužbom da su nezakonito naoružani dugim cijevima. Sudeći prema uvidu državnog ministra Nešića u stanje na terenu, najveći sigurnosni problem BiH je visoki predstavnik Christian Schmidt. Vratiti ga kući, otjerati strane sudije iz Ustavnog suda BiH, prigrabiti svu državnu imovinu koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske, učiniti još neke sitnice i poslovi na razgradnji države BiH bili bi završeni! Naravno, Nešić zna u kom grmu leži zec. I zato straža čuva Milorada Dodika, al’ ne čuva Bosnu od Dodika. On se ovog ponedjeljka pojavio na prvom ročištu u Sudu BiH, optužen da je odbio da provede odluke visokog predstavnika. U Sarajevo je došao u pratnji svojih najbližih stranačkih saradnika, među kojima su bili Željka Cvijanović i rečeni Nešić. Svi da brane Republiku Srpsku!

Kao što se i očekivalo, Dodik je za ovu priliku pripremio nekoliko banalnih “pošalica”. Opisujući njegov kratki klaunovski nastup, mediji navode da je odbio da ustane jer ga “bole leđa” i da je znao samo kako se zove, ali ne i kad je rođen, te da optužnicu ne razumije. A onda je otišao u Istočno Sarajevo, gdje su ga čekali Dragan Čović i partneri iz trojke. Tamo mu se pamćenje naglo vratilo! Bio je dobro raspoložen i spreman na sitne taktičke ustupke, odustajući od najavljene blokade procesa dok se ne usvoji odluka o Ustavnom sudu, pa je potpisao dva zakona koja će biti upućena u Parlament BiH. Dodik sebe godinama promovira u glavnog diverzanta koji minira svaki pokušaj da se konsoliduju političke prilike u BiH. Nije postao “bosanski Ivo Sanader”, kao što su mnogi očekivali, smatrajući da je morao biti optužen za evidentnu korupciju. Otuda i sumnja da bi i ovo suđenje moglo ličiti na još jedno “gostovanje cirkusa u našem gradu”.