Glavna junakinja naše današnje priče je Dolores (La Pasionaria) Ibárruri.

U Španjolskoj je 1923. godine uz pomoć kralja Alfonsa XIII. vlast preuzeo Primo de Rivera. Ipak, Rivera nije mogao konsolidirati ekonomsku situaciju, što je dovelo do njegovog pada 1931. godine i uspostave Republike.

U navedenom društveno-političkom okviru većina se država nalazila između revolucije i kontrarevolucije. U ovim previranjima, koja će obilježiti povijest 20. stoljeća, veliku ulogu imala je Dolores Ibárruri, poznatija kao La Pasionaria (“strastveni cvijet”, pasiflora).

Dolores Ibárruri bila je osmo od ukupno jedanaestero djece, rođeno 1895. godine na sjeveru Španjolske, u blizini Bilbaoa. S dvadeset godina udala se za rudara Juliana Ruiza s kojim je imala šestero djece, od kojih je dvoje umrlo nedugo nakon poroda.

Njezina politička angažiranost postala je vidljiva nedugo nakon Prvog svjetskog rata, kada 1921. sudjeluje u stvaranju Komunističke partije Španjolske. U ovom razdoblju objavljuje niz članak pod pseudonimom La Pasionaria, što će s vremenom postati njezin prepoznatljivi naziv. Brzo je stekla brojne simpatije, prije svega zahvaljujući svojim strastvenim govorima.

Vrhunac popularnosti i moći dosegnula je 1930-ih godina, što je bilo uvjetovano, između ostalog, osnivanjem ženske organizacije Mujeres Antifascistas s ciljem suprotstavljanja fašizmu i nadirućem militarizmu.

Već je iduće godine izabrana u Parlament. O njezinom utjecaju i moći govori i činjenica kako je sovjetski astronaut Neujmin novootkriveni asteroid nazvao „Dolores“.

Iako je 1931. godine Rivera doživio poraz od strane republikansko-socijalističkog saveza, čime je došlo i do pada Monarhije, i dalje je vladalo nezadovoljstvo, koje je prije svega bilo ekonomski uvjetovano. Sukladno tome, došlo je do eskalacije štrajkova i političkih ubojstava, ali se pojavio i nagovještaj uspona fašizma.

Kao reakcija na ta događanja, u listopadu 1934. godine organiziran je ustanak rudara u Asturiji, koja je dva tjedna bila pod revolucionarnom vlašću. U takvoj situaciji osniva se Narodna fronta, koja je obuhvaćala sve stranke političke ljevice i koja je na izborima 1936. godine odnijela pobjedu. Unatoč tome neredi nisu zaustavljeni, što je poslužilo kao plodno tlo za Francisca Franka i njegove Falange. Iako je bilo jasno da Franco ima totalitarne tendencije te da uživa potporu Hitlera i Mussolinija, zapadne zemlje odlučile su se za politiku nemiješanja. Franco je uskoro krenuo u ofenzivu, što je dovelo do otvorenog sukoba s pristašama Republike. Tako su se s jedne strane našli Francovi falangisti i pristaše Monarhije, a s druge strane razne ljevičarske struje okupljene u Narodni front i Republikanski blok. I dok su europske zemlje zauzele neutralan stav prema događajima u Španjolskoj, SSSR je pružio pomoć Republikancima.

La Pasionaria se brzo uzdigla do utjecajne pozicije druge osobe KP Španjolske, odmah poslije tadašnjeg glavnog sekretera Joséa Diaza. Ona je svojim energičnim govorima zadobivala sve veće povjerenja masa. Njezini govor od 9. srpnja 1936. godine na Radio Madridu omogućio joj je gotovo mitsko mjesto u povijesti.

Naime, u govoru koji je održan kada su se Francove fašističke trupe našle nadomak Madrida, govoreći o potrebi uporne i ujedinjene borbe, izjavila je: Los fascistas no pasarán! ¡No pasarán!” (Fašisti neće proći! Neće proći!).

U ovom povijesnom govoru pozvala je žene na borbu i obranu slobode. Govor je održan s ciljem motiviranja građana Madrida na organiziranje otpora Francovoj vojsci. Ovo je ujedno bio trenutak kada je La Pasionaria zakoračila na međunarodnu pozornicu. Naime, jedan do francuskih izvjestitelja koji je slušao govor kasnije je izjavio kako nikada ranije nije ni čuo ni vidio ništa slično. Ubrzo je žena u crnoj haljini, koja je obilježila njezinu pojavu, postala simbol borbe protiv fašizma.

Drugi njezin govor, koji je još jednom potvrdio njezin status ikone Španjolskog građanskog rata, bio je oproštajni govor upućen pripadnicima Internacionalnih brigada, koji je održala krajem listopada 1938. godine, a u kojemu, između ostalog navodi:

Komunisti, socijalisti, anarhisti, republikanci, ljudi različitih boja i ideologija, različitih religija, ljudi koji iskreno vole slobodu i pravdu, nesebično su nam prišli. Dali su nam sve: svoju mladost i svoju zrelost, svoje znanje i svoje iskustvo, svoju krv i svoj život, svoje nade i svoje čežnje….I ništa nam nisu tražili. Ili, bolje rečeno, tražili su, tražili su mjesto u borbi, željeli su da im pripadne čast da umru za našu stvar. (…) Majke, žene….kad godine prohuje, kad ratne rane zacijele, kada sjećanja na krvave dane bole izblijede u slobodi, miru i blagostanju, kad mržnja počne da gasi i kad se slobodom budu ponosili svi Španci, pripovijedajte našoj djeci, pričajte im o ljudima iz internacionalnih brigada.

Unatoč međunarodnoj potpori, sredinom 1938. postalo je očito da Republikanske snage gube rat. Vođe Komunističke partije napustile su Španjolsku te su utočište pronašli u Moskvi. Među njima bila je i La Pasionaria, koja se ondje ponovno susrela sa kćerkom Amayjom i sinom Rubenom. Unatoč egzilu, La Pasionaria je i dalja bila aktivna, prije svega u okviru Kominterne.

José Diaz, tadašnji glavni sekretar KP Španjolske, 1942. godine izvršio je samoubojstvo. Na taj se način La Pasionaria našla na čelu Partije, koja je najvećim dijelom bila u progonstvu. Iste godine, u bitki za Staljingrad, poginuo joj je sin Ruben.

ISPRIKA TITU

Unatoč tome, u idućem je razdoblju sudjelovala na nizu konferencija te sastanaka različitih komunističkih partija.

Između ostalog, 1972. posjetila je i Jugoslaviju. Tom ju je prilikom Josip Broz Tito odlikovao ordenom narodnog heroja. Zanimljivo je naglasiti kako se La Pasionaria ispričala Titu zbog podupiranja sovjetske politike prema Jugoslaviji 1948. godine.

U egzilu je nastavila osuđivati Francovu vlast u Španjolskoj, u kojoj je Partija i dalje bila ilegalna. Ipak, 1977. došlo je do legalizacije Partije, pa se La Pasionarija nakon 38 godina provedenih u inozemstvu vratila u Madrid. Posljednjih godina života djelovala je kao počasna predsjednica Partije, a to je ujedno bila i njezina posljednja funkcija.

Neponovljiva La Pasionaria umrla je u Madridu, 12. novembra 1989. godine.

(SB)