U novembru 2019 godine u stanu u centru Stokholma pronađen je mrtav čovjek, čak tri godine i osam mjeseci poslije smrti.

Toliko je prošlo vremena do trenutka kada je komšinica sa sprata pomislila da je možda čudno što komšiju, koji je u toj zgradi živio skoro 40 godina, dugo nije vidjela.

Misteriju dodatno komplikuje činjenica da je riječ o čovjeku jugoslovenskog porijekla, pa je državnim službama i medijima bilo teško da dođu do njegove porodice i rođaka. Ispostavilo se da je riječ o Branislavu Tešanoviću, koji je u Švedskoj živio od sredine šezdesetih godina prošlog vijeka.

Priču o njemu i problemu usamljenosti u Švedskoj srpska publika imala je prilike da vidi tokom projekcije dokumentarca u Domu kulture Studentski grad u Beogradu. Tim povodom za Euronews Srbija govorio je novinar švedske nacionalne televizije i autor dokumentarca “Najusamljeniji čovjek u Stokholmu” Ali Fegan.

Ko je bio najusamljeniji čovjek u Stokholmu i kako se desilo da umre toliko sam?

“Pa, odgovor na prvo pitanje je lakši nego odgovor na drugo, ali kad je ta vijest odjeknula 2019. godine, da je čovjek pronađen mrtav u svom stanu u centru Stokholma i da je tamo ležao skoro četiri godine, a da niko nije pitao za to vrijeme za njega, niko ga nije potražio, zapitao se zašto ga nema, on je brzo imenovan kao najusamljenija osoba u Stokholmu. Svi su počeli o tome da pričaju u Švedskoj, jer tako ekstremna priča da neko bude toliko dugo mrtav, a da se to ne zna, bila je previše čak i za švedsko društvo. To me je pogodilo i kao novinara i nisam mogao da to prihvatim kao občnu priču, želio sam da saznam šta se desilo, ko je taj čovjek, jer iza tog imena koje je dobio da je najusamljeniji čovjek stoji neki pojedinac, a niko ne može da živi život, a da ne ostavi baš nikakvog traga.

Počeo sam da koristim novinarske alate koji su nam na raspolaganju kako bih pokušao da razumijem ko je on bio. Tako smo saznali njegovo ime, da je došao u Švedsku šezdesetih godina prošlog vijeka kao radna snaga. Zajedno sa grupom ljudi iz bivše Jugoslavije koji živi u Švedskoj uspjeli smo da pronađemo njegovu sestru koja živi u blizini Beograda.

Šta ste otkrili, šta je glavni uzrok za ovako nešto?

“Dugo je radio za veliku kompaniju “Simens” kao metalostrugar u Švedskoj. Bio je dio zajednice bivše Jugoslavije, igrao je šah, bio je u srpskom fudbalskom timu, ali je nekako izgubio kontakt i sa sestrom i sa svim ljudima s kojima se viđao u Stokholmu. Da li je ovo bio njegov izbor ili mu se nešto desilo, mi zaista ne znamo, ali činjenica je da njegove komšije kažu da je bio uvijek pristojno obučen, ljubazan, fin stariji čovjek, često sa šeširom na glavi i u odijelu. Kad sam ih pitao zašto nisu ranije pitali za njega, oni su rekli da su mislili da se vratio u Srbiju ili BiH, ili da je negdje otputovao, jer je bio u penziji. Nisu smatrali da treba da pitaju. Tako da je veoma teško odgovoriti na pitanje zašto se ovo desilo.

Jedna stvar koja je specifična za Švedsku, i vjerovatno ne samo za Švedsku, je ta da imamo veoma automatizovan sistem. Ne morate da idete u poštu da podginete paket ili do banke da platite račune. Odete samo kod lokalnih amdnistratora, ostavite broj računa i automatski vam se skida trošak sa računa. To jeste olakšalo neke stvari, ali se izgubio taj trenutak kad imate socijalni kontakt sa društvom. Toga je sve manje i manje, a posebno za starije ljude. Tako su svi računi Branislava Tešanovića bili automatski plaćeni, nije imao dugove, i nije bilo načina da njegovo okruženje sazna da taj čovjek leži mrtav skoro četiri godine. O tome se dosta debatovalo u Švedskoj poslije prikazivanja ovog filma.

Ali šta je istraživanje na ovom slučaju pokazalo, on nije jedini usamljeni čovjek u Švedskoj? Koliko je takvih ljudi u Švedskoj?

“Teško je reći tačan broj, svaki put kad nekog nađu tako da leži u svom stanu duže vrijeme, to je slučaj za švedsku policiju. Mi smo intervjuisali švedske inspektore u filmu i saznali smo da je samo u Stokholmu bilo najmanje 100 ovakvih slučajeva, možda nisu ležali četri godine, nego nekoliko nedjelja ili godinu dana i duže. Ali činjenica je da on nije jedini”.

Otkud toliko usamljenih ljudi u Švedskoj kao jednoj od najsrećnijih zemalja na svijetu prema UN?

“To je veoma teško egzistencijalno pitanje, sreća se možda bazira na tome da imamo dobar sistem države blagostanja, koji i dalje funkcioniše, sistem socijalne zaštiteje i dalje bolji nego u mnogim drugim zemljama. S druge strane, organizovali smo život tako da u njemu nema mnogo socijalne interakcije sa građanima s kojima živite u jednom gradu. Ovaj film pokrenuo je i otvorio pitanja među mnogim ljudima, kako komuniciramo sa našim komšijama. Za Šveđane je uobičajeno da ne znaju svoje komšije, ne razgovaraju sa njima, možda ga pozdrave sa dobar dan, a možda i ne. Tako da je ova priča pokrenula pitanje kako danas živimo, naročito pošto je prvo emitovanje filma bilo za vreme pandemije virusa korona, a to je bilo vrijeme kad smo se svi pitali o egzistenciji, samoći, kako da brinemo o starijim ljudima. Tako da se za stolom odjednom našlo pitanje usamljenosti i načina života.

Smrt Branislava Tešanovia je otkrivena 2019. Da li se poslije ovog slučaja i velikog publiciteta koji je izazvao nešto promijenilo u švedskom društvu?

“Raspravljalo se o tome da li treba uvesti ministarstvo za usamljenost, koje postoji u Ujedinjenom kraljevstvu, a možda i u još nekim zemljama. Ne znam šta bi tačno ministar mogao da uradi kad je riječ o ovom problemu, ali možda bi neko trebalo da se time pozabavi, jer postoje stvari u sistemu koje mogu da se reorganizuju. Znam da se raspravljalo o zdravstvenom sistemu u Švedskoj, sa kojim mnogo starijih ljudi jeste u kontaktu kako bi dobili nove recepte za lijekove ili da nešto provjere, pa je bilo diskusije da neko postavi crvenu zastavu ako mu treba pomoć i da neko automatski posjeti tu osobu i vidi šta joj treba, Možda je ove trebalo ranije uspostaviti, ali mislim da to ne bi riješilo problem usamljenosti”.