Skoro trideset godina nakon ratova koji su tokom devedesetih godina prošlog vijeka doveli do raspada bivše Jugoslavije, krajnje je vrijeme da se ostvare djelotvorna pravda, reparacije i istina za žrtve, navodi se u  tematskom izvještaju komesarke za ljudska prava Vijeća Evrope Dunje Mijatović, pod nazivom "Suočavanje s prošlošću za bolju budućnost - Put do pravde, mira i društvene kohezije u regiji bivše Jugoslavije".

Mijatović ističe da se pomirenje i socijalna kohezija i dalje čine dalekim te da se čini i da je mir ugrožen.

- Vidljivo je nazadovanje u procesu suočavanja s prošlošću, što se poklapa sa opsežnijim padom nivoa poštivanja ljudskih prava i vladavine zakona u nekoliko zemalja u regiji – istakla je.

Deset godina nakon što je Ured komesara Vijeća Evrope za ljudska prava objavio prvi tematski izvještaj o ovim pitanjima, u novom tematskom izvještaju razmatraju se dostignuća i nedostaci procesa suočavanja s prošlošću u regiji i analiziraju faktori koji stoje na putu pozitivnijim efektima.

U dokumentu se navodi da suočavanje s prošlošću obilježenom teškim kršenjima ljudskih prava nije puki osvrt u prošlost, već neophodni uslov za bolju sadašnjost i budućnost koja se temelji na poštivanju ljudskih prava i vladavine zakona.

U izvještaju Mijatović prepoznaje nekoliko inovativnih praksi, poput napora u osiguravanju krivične odgovornosti za ratne zločine i rješavanja pitanja nestalih osoba, zatim ulogu civilnog društva koja je ključna u podršci procesu suočavanja s prošlošću putem zagovaranja i inovativnih projekata, a posebno se ističe važnost suočavanja s ratnim seksualnim nasiljem.

- Međunarodna podrška je važna, ali nedostaci u angažmanu međunarodne zajednice su smanjili njihov utjecaj u ovom procesu – istakla je Mijatović.

Bez obzira na napretke, Mijatović kaže da zaostavština iz prošlosti i dalje lebdi nad regijom, uz brojne procese tranzicijske pravde koji ili stoje u mjestu ili su neriješeni.

- Skoro tri decenije nakon završetka ratova, uz žrtve, svjedoke i osumnjičene koji stare i umiru, i sa sve manje dostupnih dokaza, ističe vrijeme za ostvarenje pravde kroz domaće krivično gonjenje. Hiljade osumnjičenih tek trebaju biti krivično gonjeni – upozorava komesarka.

Također tvrdi da su brojne civilne žrtve rata u regiji i dalje bez pristupa djelotvornim i adekvatnim reparacijama te da niti jedna od ovih zemalja nije usvojila sveobuhvatne programe reparacije u skladu s Osnovnim principima i smjernicama Ujedinjenih nacija o pravu na pravni lijek i reparacije.

Mijatović kaže da su neke kompenzacije dodijeljene kroz šeme socijalnih davanja, ali da su takve mjere generalno povoljnije za ratne veterane i kroz različite uslove isključuju civilne žrtve rata.

Osvrnula se i na činjenicu da je većina od 3,7 do 4 miliona prisilno raseljenih osoba tokom ratova devedesetih ostvarila povratak ili pronašla prihvatljive alternative te da je regionalna saradnja u ovoj joblasti od ključnog značaja.

S druge strane, tvrdi komesarka, prisilno raseljene osobe i dalje se suočavaju s nekoliko pitanja vezanih za ljudska prava koja traže pažnju te je, skoro tri decenije nakon završetka ratova, imperativ pronaći trajno i dostojanstveno rješenje za raseljene osobe koje još uvijek žive u kolektivnom ili privremenom smještaju.

Mijatović je navela da pokušaji da se uspostave zvanične komisije za istinu i pomirenje ili druge vrste mehanizama za zvanično traganje za istinom, nisu puno ostvarili u regiji, bez obzira na izuzetne projekte civilnog društva koji su na tome radili.

Napominje da je naročito razočaravajuće to što se vlade u regiji nisu uspjele usaglasiti oko uspostave regionalne komisije za istinu i pomirenje (REKOM) te poručuje da odsustvo državnih i regionalnih mehanizama za traganje za istinom ne samo da usporava pomirenje, već ostavlja i otvoren prostor za negiranje zločina počinjenih tokom ratova.

Mijatović je istakla da je traženje nestalih osoba, koje doprinosi i utvrđivanju istine, usporeno u posljednjih nekoliko godina, bez obzira na činjenicu da se 9.876 osoba još uvijek vode kao nestali.

- Hitno je da se ovi neriješeni predmeti riješe, da se okonča patnja porodica – podvukla je.

Mijatović navodi da je vrlo malo napora u regiji uloženo po pitanju provjere javnih zvaničnika koji su ili osumnjičeni ili osuđeni za učešće u teškim kršenjima ljudskih prava tokom ratova devedesetih.

- To što nema djelotvorne provjere znači da su izvršioci ratnih zločina i teških kršenja ljudskih prava i dalje zaposleni u javnom sektoru, ili su čak i nosioci izabranih funkcija – kazala je.

Kao negativne trendove koji potkopavaju suočavanje s prošlošću, Mijatović prvo navodi da alarmantan trend etnonacionalističkog diskursa, negiranja zločina i glorificiranja ratnih zločinaca, potkopava nastojanja u oblasti suočavanja s prošlošću te da izuzetno zabrinjava što takvu praksu odobravaju i aktivno slijede političari na najvišem nivou i da je  ona postala strategija za osvajanje glasova i ostanak na vlasti.

- Prošlost je izvor razdora unutar i među zemljama u regiji. To stvara klimu mržnje i podjele, što se odražava kroz jasno dokumentirano povećanje prisustva govora mržnje, međuetničkog nasilja i netolerancije – tvrdi Mijatović.

Zbog toga se, dodala je, civilno društvo i aktivisti za ljudska prava koji se bave prošlošću suočavaju sa sve težim okruženjem te  ih pogađa generalno pogoršanje koje djeluje na civilno društvo u cjelini, kao i na nevladine organizacije.

Još jedan izuzetno značajan element koji potkopava procese suočavanja s prošlošću u regiji, Mijatović je prepoznala kao to što se u proteklih nekoliko decenija vlasti ne bave stvarnim uzrocima ratova.

- Fokus na pitanje ratnih zločina počinjenih tokom ratova jeste bitan, ali za rezultat ima to da se nedovoljna pažnja posvećuje reformi institucionalnih struktura i društvenih obrazaca koji su uopće omogućili da se počine takvi zločini – istakla je.

Mijatović poručuje da je prva oblast na koju bi se trebao staviti fokus osiguranje da žrtve i preživjeli budu u centru svih procesa tranzicijske pravde te da je neophodno staviti jači naglasak na prevenciju i izgradnju budućnosti u kakvoj je manje vjerovatno da će se nasilje ponoviti.

Mijatović poručuje da je od presudnog značaja osnažiti političku i finansijsku podršku jakom civilnom društvu koje radi na tranzicijskoj pravdi te da je rad civilnog društva i dalje u srži djelovanja tranzicijske pravde u regiji i pronalaženja kreativnih načina da se stvaraju okruženja za memorijalizaciju koja ne dijeli, za pomirenje i mir.

Mijatović je na kraju zaključila da se nazadovanju u tranzicijskoj pravdi mora pristupiti strateški, naročito kroz regionalne pristupe i veća ulaganja na lokalnom nivou te da je ključna odgovornost na državama regije i njihovim predstavnicima, da osiguraju okruženje koje potiče ove vrlo bitne aktivnosti, bez straha i opasne propagande i dezinformacija o prošlosti.