"Voynichev manuskript" knjiga je koja duže od stotinu godina zbunjuje jezikoslovce, kriptologe, historičare, teoretičare književnosti i matematičare. Svima im je jedno zajedničko: niko nema pojma o čemu je riječ.

Prije najmanje četiri stotine godina, djelo je rukom napisao nepoznati autor, nepoznatim pismom i na nepoznatom jeziku. Rukopis pisan ptičijim perom na pergamentu izvorno se sastojao od 272 stranice, od čega su trideset dvije izgubljene.

Analize su pokazale da je njegov autor stvarao s lakoćom, ne koristeći nikakve reference za pisanje, što navodi na zaključak da mu je misteriozno pismo bilo blisko. Pisao je s lijeva na desno, koristeći abecedu koja je imala tridesetak distinktivnih znakova. Rukopis je podijelio na poglavlja koja su se bavila astronomijom, biologijom, kosmologijom, medicinom i botanikom koja je intrigantna, jer uključuje prikaze brojnih nepoznatih biljaka. Zanimljivi su i crteži nagih ženskih likova koji su, čini se, u tekst ubačeni posve proizvoljno.

Na temelju odjeće i frizura prikazanih likova, okvirno se može zaključiti da je rukopis nastao “negdje u Evropi” između 1450. i 1520. godine. Prvi put se spominje u šesnaestom stoljeću kad ga je Rudolf II, car Svetog Rimskog Carstva, u Pragu kupio od nepoznatog prodavača. Moćni vladar, pasionirani kolekcionar alhemijskih rukopisa i drugih kurioziteta, za njega je, prema zapisima, izdvojio 600 zlatnih dukata, što je i za carsku riznicu bio astronomski iznos.

Koncem sedamnaestog stoljeća, zagonetnom rukopisu gubi se svaki trag, da bi se ponovno pojavio 1912. godine. Tada ga je od italijanskih svećenika kupio Wilfrid Voynich, američki antikvar po kome je i nazvan. Nakon toga, promijenio je još nekoliko vlasnika, a zadnji u nizu, njemački antikvar Hans P. Kraus, za njega je platio 25.000 dolara. Kako godinama za njega nije uspio pronaći kupca, poklonio ga je Univerzitetu Yale, gdje se i danas čuva.

Premda niko nije uspio odgonetnuti o čemu se zaista radi postavljene su brojne zanimljive hipoteze. William Newbold, profesor filozofije s Državnog univerziteta Pennsylvanije, bio je prvi koji se pohvalio da je odgonetnuo Voynichev rukopis. Godine 1921. pompozno je objavio otkriće da se svako tobožnje “slovo” u njemu zapravo sastoji od niza sitnih znakova, vidljivih tek pod povećalom, koji predstavljaju starogrčki stenogram. Newbold je autorstvo rukopisa pripisivao engleskom filozofu i naučniku Rogeru Baconu – što je i sam Voynich pokušao dokazati. Teorija je bila uzbudljiva ali jednako toliko promašena. Pokazalo se, naime, da je u slučaju tobožnjih mikroskopskih slova zapravo riječ o oštećenjima nastalim pucanjem tinte na pergamentu.

Godine 1987. fizičar Leo Levitov pripisao ga je katarima, srednjovjekovnoj heretičkoj sekti, neuspješno pokušavajući dokazati da je pisan mješavinom srednjovjekovna flamanskog, starofrancuskog i starogermanskog jezika. Jezikoslovac Jacques Guy spekulirao je pak da je riječ o jednom od azijskih jezika, ali zapisanom izmišljenim pismom.

Bilo kako bilo, još uvijek nije razjašnjena velika misterija, a neki teoretičari smatraju da knjiga uopće nije sa naše planete.

(SB)