Među narodima na Balkanu Hrvati i Srbi imaju najveći slavenski genetski otisak, pokazala je, među ostalim, studija "Genetska povijest Balkana od rimske granice do seobe Slavena" koja je upravo objavljena u uglednom časopisu Cell.

U ovo multidisciplinarno istraživanje, koje su vodili Institut za evolucijsku biologiju u Španiji, Univerzitet Zapadnog Ontarija i Univerzitet Harvard, bilo je uključeno više od 70 naučnika, od čega više od 30 iz Hrvatske. Arheolozi, antropolozi, genetičari i historičar rekonstruirali su i analizirali cjelovite genomske podatke 146 drevnih ljudi iskopanih prvenstveno s područja Hrvatske i Srbije.

Tako su rekonstruirali genomsku historiju Balkanskog poluotoka tokom prvog milenija nakon Krista. U studiji je s područja Hrvatske ukupno iskorišteno 58 uzoraka s više antičkih i srednjovjekovnih nalazišta, a njihovo prikupljanje za potrebe analize drevnog DNK koordinirali su naučnici s Instituta za antropologiju u Zagrebu (INANTRO) koji već cijeli niz godina imaju vrlo uspješnu saradnju s profesorom Davidom Reichom sa Univerziteta u Harvardu.

Biološki dokazi

"Studija se fokusirala na razdoblje rimskog osvajanja i vladavine nad ovim prostorima, otprilike 1. do 400. godine te razdoblje seobe naroda i ranog srednjeg vijeka, oko 400. do 900. godine, pa je velika većina uzoraka upravo iz tih razdoblja. Ti uzorci potječu iz rimskodobnih urbanih centara kao što su Zadar, Viminacij, odnosno Kostolac u Srbiji, Sisak, Osijek i Niš, ali i manjih ruralnih zajednica koje su prevladavale tijekom ranog srednjeg vijeka, npr. Bojna, Nuštar, Jagodnjak, i dr. No, nekoliko uzoraka je i ‘mlađe‘, a kronološki najmlađe osobe potječu iz Lepenskog vira u Srbiji iz 15./16. stoljeća i iz Kosinja u Lici iz 17./18.stoljeća", rekao je jedan od koautora studije, dr. Mario Novak iz Instituta za antropologiju.

Mario Novak, s Instituta za antropologiju (Foto: Darko Tomas/CROPIX)

Nakon što je Rim osvojio Balkan, ovo granično područje pretvoreno je u raskrižje putova koje će na kraju iznjedriti 26 rimskih careva, uključujući Konstantina Velikog koji je prijestolnicu Carstva prebacio na istočni Balkan kada je osnovao grad Konstantinopol.

Timska analiza drevnog DNK pokazuje da je tokom razdoblja rimske vladavine na ovim prostorima postojao velik demografski doprinos ljudi anatolskog podrijetla koji su ostavili dugoročni genetski trag na Balkanu. Rimsko Carstvo trajno je izgubilo kontrolu nad Balkanom u 6. stoljeću, a studija otkriva naknadni masovni dolazak na ovaj prostor pojedinaca genetski sličnih modernim populacijama slavenskog govornog područja istočne Europe. Njihov genetski otisak čini 30-60 posto podrijetla današnjih balkanskih naroda, što predstavlja jednu od najvećih trajnih demografskih promjena bilo gdje u Europi u ranom srednjem vijeku.

"Ovo je zapravo jedna vrsta pilot-studije jer će u skorije vrijeme pod vodstvom Sveučilišta Harvard biti publicirane mnogo veće studije koje se bave ovom tematikom, tj. genetičkom poviješću modernih stanovnika jugoistočne Europe i Slavena općenito. Ovim istraživanjem dobili smo nepobitne biološke dokaze o masovnom naseljavanju pojedinaca i zajednica koji govore slavenskim jezicima tijekom ranog srednjeg vijeka na područje Balkana, sve do Grčke i Egejskih otoka, te da se većina genetskog nasljeđa modernih stanovnika ovih područja može vezati upravo uz te seobe. Slavenska genetika, prema trenutnom stanju istraženosti, čini 50-60 posto genetskog nasljeđa Hrvata i Srba, a što se ide južnije ta brojka opada. No, bitno je naglasiti da je u naše genetsko nasljeđe ugrađen i dobar dio genetskog materijala prastanovnika ovih područja, od brončano i željeznodobnih populacija do rimskih naseljenika iz različitih područja Rimskog Carstva", pojasnio je Novak.

Trostruki ukop, Jagodnjak, rani srednji vijek (Foto: Dinko Tresić Pavičić, Kaducej D.o.o)

Mobilnost ljudi

Studija u Cellu naglašava kozmopolitizam područja rimske vojne granice i dugoročne posljedice migracija koje su pratile slom rimske kontrole na tom području. Drevni DNK otkriva da su, uprkos granicama modernih nacionalnih država, stanovništvo na Balkanu oblikovali zajednički demografski procesi.

"U ovom istraživanju potvrđeno je nekoliko osoba koje su tijekom rimske vladavine došli iz dalekih krajeva, tj. Afrike te živjeli i umrli ovdje. Jedna od takvih osoba je odrasli muškarac iz Viminacija koji potječe iz subsaharske Afrike, vjerojatno iz Sudana, izvan granica Rimskog Carstva. On je umro u 2. stoljeću nakon Krista i pokopan je s uljanicom koja predstavlja ikonografiju orla povezanog s Jupiterom, jednim od najvažnijih rimskih bogova. Druga osoba afričkog podrijetla evidentirana je u Zadru, rimskoj koloniji Iader. Riječ je o mlađem muškarcu iz 2. ili 3. stoljeća koji potječe iz sjeverne Afrike, vjerojatno jedne od rimskih pokrajina kao što su Egipat, Kirenaika ili Tripolitanija. Ovo nije jedini primjer u Zadru, što govori o mobilnosti ondašnjih ljudi i efikasnosti rimskog sustava prometnica te važnosti Zadra kao trgovačke luke u kojoj su obitavali pojedinci iz cijelog Carstva", naglasio je Novak.