Prema riječima predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, nedavni parlamentarni izbori u zemlji bili su „najčistiji i najpošteniji“ u njenoj historiji. Oni su također bili trijumf za njegovu pogrešno nazvanu Srpsku naprednu stranku (SNS), koja je pobijedila ubjedljivo. Ali Organizacija za europsku sigurnost i saradnju je imala drugačiji stav.

U saopćenju međunarodnog posmatračkog tima OEBS-a od 17. decembra, navodi se da su izbori održani u nepravednim uvjetima praćenim „pristrasnošću u medijima, pritiskom na zaposlene u javnom sektoru i zloupotrebom javnih resursa“.

Uočeni su slučajevi zastrašivanja i „ozbiljnih nepravilnosti“ uključujući kupovinu glasova i ubacivanje glasačkih listića.

Iznijete su i druge tvrdnje da su bosanski Srbi masovno dovođeni autobusima da lažno glasaju u Beogradu.

Kršenje demokratskih normi i vladavine prava u Srbiji postepeno se ubrzava otkako je SNS preuzeo vlast prije više od jedne decenije – školski primjer „zauzimanja države“, koji je nadgledao predsjednik od 2017. godine.

Autokratski nacionalista čiji su politički instinkti iskovani u Miloševićevo doba, gospodin Aleksandar Vučić, također koristi svoju moć i uticaj da podstakne razdor na zapadnom Balkanu, gdje Beograd podržava secesionističke kampanje etničkih Srba, piše Guardijan.

Ali ambicija da se Srbija uvuče u orbitu EU – i dalje od ruskog uticaja – ugušila je zapadne kritike u kompromitirajućem stepenu, posebno od invazije na Ukrajinu.

Ovaj emolijentni pristup bi uskoro mogao da prestane.

Poslije spornih izbora uslijedili su dani demonstracija, nadovezujući se na rastući anti-Vučićev protestni pokret koji je počeo u ljeto.

Prošlog vikenda, desetine hiljada okupljenih na jednom beogradskom trgu – na kome su se građani suprotstavljali vlasti Slobodana Miloševića – pozvali su Evropu koja u velikoj mjeri ćuti, da podrži njihovu stvar.

U znak toga gdje leže instinktivne simpatije vlade, Vučićeva premijerka Ana Bnrabić zahvalila je Rusiji što je pružila navodne dokaze da su protesti orkestrirani na zapadu.

Nagovještaji ponovnog regionalnog sukoba obećavaju da će se u Briselu i Washingtonu nametnuti čvršći stav.

Vučić je u novembru zloslutno predvidio da će 2024. donijeti „mnogo više sukoba i nemira“ i na Kosovu i u Republici Srpskoj – etničkom srpskom entitetu u Bosni i Hercegovini.

U potonjem, separatistički lider bosanskih Srba, Milorad Dodik, zaprijetio je da će prekinuti Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. godine u ime srpskog nacionalnog ujedinjenja.

Na Kosovu – čiju nezavisnost Beograd i dalje odbija da prizna – nekoliko ozbiljnih konflikata na etničkih Srba na sjeveru izazvala su strah od budućeg pokušaja secesije.

Nade da će izgledi za članstvo u EU uvjeriti vladu Srbije da se pridržava demokratskih normi kod kuće i da se uzdrži od podrivanja susjednih država, pokazale su se neosnovanim.

Ali strateški cilj izolacije Rusije – također neispunjen – znači da Zapad nastavlja da previše dozvoljava gospodinu Vučiću da slijedi svoju autoritarnu, etnonacionalističku agendu.

Kao jedan od glavnih investitora u rastuću privredu Srbije, veći dio stanovništva gleda na EU blagonaklono i ima ekonomsku i diplomatsku polugu koju može da upotrijebi ako želi.

Do sada je odlučila da to ne učini, zbog razumljivog straha – koji dijeli administracija Joe Bidena – da će Balkan ostaviti još otvorenijim za uticaj Moskve i Pekinga.

Ali kako se on još više učvršćuje u istočnom dvorištu EU, tretiranje gospodina Vučića kao neke vrste rasipnog sina koji će se na kraju popraviti ne funkcionira.