Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Realno: kad je Bob Dylan dobio Nobelovu nagradu, može vala i Baja Mali Knindža Njegošev orden I reda.

Ono što je Dylan bio za kontrakulturu šezdesetih, za sve one mladiće iz boemskih kvartova odjevene u crne rolke, što naočare za sunce nosili su i noću, pili espresso, pušili Gitanes, voljeli da govore o samoubistvu i citiraju Camusa i Sartrea; za sve one djevojke koje su prezirale Marilyn i htjele biti kao Janis; za sve one što tražile/i su svjetski mir, slobodnu ljubav i jeftinu drogu; za sve one mlade ljude koji vjerovali su u bolji svijet što naravno došao nije niti će ikada stići…

To je za veterane bježanja od HVO i Armije BiH; za ekipe što pred seoskim prodavnicama sjede na praznim gajbama, deru klipače piva koje, kada uzmu zalogaj parizera i trapista, spuste na vlastiti stomak koji im služi kao šank, dok pričaju o slavnoj prošlosti, o danima kada se znao red i kada se dobro guzilo i ratovalo; za elitu koju muzika najavi a narod pozdravi kada stupe u šator u kojem je iznad stolova na kojima su poslužena krmad i jagnjad – iskasapljene gore nego omladina u Teksaškom masakru motornom testerom – izvješan veliki natpis „zabranjeno pipat pjevačicu masnim rukama“ – to je za sve njih Baja.

Na teferiču kod Dodika, dakle, nije bio Jakov. Nije bio ni Andrija, jer je „operisan“.

Ali je bio Njegoš. Završio Baji oko vrata.

Znate šta mene zanima? U Crnoj Gori, Njegoš je tabu. Svaki put kad sam rekao ili napisao nešto provokativno o Njegošu, znao sam da ću izazvati burnu reakciju, znao sam da će ljudi dobiti potrebu da me udare i da mi članove porodice pominju u nesvakidašnjim odnosima sa stanovnicima Afrike – i baš zato sam to i napisao. Postoji duga i ozbiljna intelektualna tradicija provokativnoga pisanja i namjernog izazivanja bijesa svjetine – čiji sam nebitni, ali ipak dio.

Ali gdje su sad svi ti internet ratnici i pravednici koji su tražili da se nada mnom izvrši neka vrsta odmazde jer o Njegošu nisam pisao onako kako ti eksperti za književnost – čiji se raspon pročitanoga kreće od „Ježeve kućice“ do „Gorskog vijenca“ – misle da treba? Nije uvreda Njegoša kada se njegovo ime koristi da se kanonizuje Baja, najveći trešer, personifikacija svih estetskih, etičkih i ideoloških metastaza velikosrpskog nacionalizma? Da postoji žvaka sa imenom Njegoševim, pa da tu žvaku ispljuneš i zalijepiš Baji na čelo, preko kokarde, i to bi bila uvreda za Njegoša.

Da je neko neku nagradu sa Njegoševim imenom dao talentovanoj transrodnoj pjesnikinji ili pjesniku, nebo bi grmjelo od bijesa zaštitinika Njegoševih. Iako on, ona ili oni sa Njegošem imaju kudikamo više nego Baja: jer su, kao i Njegoš, pismeni. Što se ni za Baju ni za onoga ko mu je dao orden ne može reći.

Ne, ne. Crna se Gora bavi trivijalnostima: ko je od onih što svim srcem stoje uz RS na tamošnji ultranacionalistički slet otišao, a ko nije. A to što vam je RS otuđio Njegoša? Što je Dodik dovršio aproprijaciju onoga koji je temelj crnogorske kulture? To ništa? To što su u Banjaluci onoga kojega držite na vrhu Lovćena bacili u krvavo blato ratnih zločina i bezbrojnih fašističkih praksi – to ništa?

To što su njegovim ordenom nagradili najveće podpodpodkulturno smeće – to ništa?

To što svoje zločine legitimišu vašim velikanom – to ništa?

Ili vam, da nije možda to u pitanju – baš odgovara kako RS koristi Njegoša? Možda mislite da to nije zloupotreba, nego jedina ispravna upotreba Njegoša i onoga što je Mandić nazivao „tradicionalnom Crnom Gorom“?

Nije vam palo na pamet da zaštite Njegoševo ime i djelo? Slovenci su zaštitili i ajvar, koji uzgred nije njihov. A vi niste ni Njegoša. Toliko vam je stalo do njega.

Nije vam gadno ovo sa Bajom?

Možda bude kada sljedeće godine Njegošev orden dobije Lepi Mića, za klasik „Džamije lete“?

Ili kada se ustanovi Njegoševa nagrada za najbolju kobasicu i čvarke na nekim Danima koljiva, negdje blizu Prijedora?

Ne? Ni tad?

Tako sam i mislio.