Nakon što je jučer ukopana brutalno likvidirana Amra Kahrimanović ostaju brojna pitanja zbog činjenice da je njen ubica, policijski službenik koji je ispalio hice iz službenog pištolja koji je trebao biti u metalnoj ladici siguran i zaključan.

Ni u slučaju trostrukog ubistva u Gradačcu, a pogotovo u slučaju gdje odgovornost treba prihvatiti sve i jedan nadređeni ubici Ćustendilu,  odgovornost nije prihvatio niko. Ne misli se tu na odgovornost za ubistvo nevine žene, nego na činjenicu da se u čaršiji priča o njegovom problematičnom ponašanju, da je disciplinski procesuiran, a da nije poslan na vanredni ljekarski pregled ili da je oružje nosio i na godišnjem odmoru, a da mu je to neko nečinjenjem omogućio.

Profesor Armin Kržalić sa Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije za N1 objašnjava pošast nepreuzimanja odgovornosti policijskih službenika, ali i predstavnika izvršne, zakonodavne i sudske vlasti u našoj zemlji.

“Moram da kažem da se na to ukazivalo već duže godina, ali mi smo duboko utonuli u paradoks otvorenih društava. Taj paradoks prepoznajem u igri izbjegavanja odgovornosti i politici tumačenja. Ali vi to nemate kome reći jer većina subjekata koji treba da rade i da služe zajedničkom dobru, štite svoje sebične interese. Šta da se komentariše kad se pokušaji da ukažete na krizu ili problem, pretvore u igru izbjegavanja odgovornosti. Svaki komentar i rasprava gube svrhu pred odbrambenom racionalizacijom “mi nismo ništa pogriješili”, namjernim prećutkivanjem i iskrivljavanjem činjenica. Takvim pristup slabi mogućnost za institucionalno učenje. Bog nas pomogao”, završava Kržalić, a mi se pitamo da li su nepreuzimanje odgovornosti i nečinjenje postali nova pošast koja izjeda bh. društvo, jednako opasne kao i korupcija.