Nakon što je Peking bio domaćin iransko-saudijskih pregovora koji su doveli ova dva rivala da ponovo uspostave diplomatske odnose u martu 2023., mnogi su se zapitali da li je Kina istisnula SAD kao diplomatskog posrednika na Bliskom istoku. Nakon 7. oktobra i početka rata u Gazi Kina je razbila takve iluzije: Peking ne nastoji da bude lider, a još manje da uspostavi mir i stabilnost, već samo da potkopa SAD, piše Stav.ba.

Za vrijeme vladavine Mao Zedonga (1949-76), Kina je bila glavni sponzor Palestinske oslobodilačke organizacije Jasera Arafata. Ali u posljednje vrijeme Pekingu je prioritet vlastiti ekonomski rast. Pri tome su identificirali Izrael kao partnera koji bi mogao obezbijediti osnovnu vojnu i opću tehnologiju. Približavanje Kine Izraelu kulminiralo je tako što je Kina 2017. Izrael nazvala svojim "inovativnim sveobuhvatnim partnerom". 

Kako je Peking shvatio prednosti pridobijanja najdinamičnije ekonomije Bliskog istoka, prepoznao je da je podrška Palestincima teret. Iako kineska politika nije baš postala pro-izraelska, nastojala je za sebe osigurati sigurnu diplomatsku poziciju prema Izraelu. Peking je 2021. najavio donaciju od samo milion dolara humanitarne pomoći za Gazu – manje nego što su dale mnoge zapadne kompanije. Iste godine Kina je u Izrael uložila više od 2 milijarde dolara.

Ipak, s porastom neprijateljstava između SAD-a i Kine posljednjih godina, odnos Pekinga prema Izraelu se promijenio – i obrnuto. Nakon što je prvobitno reklamirala svoje ekonomsko partnerstvo s Kinom, izraelska vlada je – dijelom podstaknuta od strane Washingtona – počela postavljati restrikcije protiv kineskih ulaganja u osjetljive izraelske infrastrukturne projekte. Trgovina i investicije između zemalja su pale jer je Jerusalem počeo da vidi Peking manje kao rezervnog pokrovitelja, a više kao sigurnosnu prijetnju.

Istovremeno, Kina je počela da smatra Izrael kolateralnom štetom u svom rivalstvu sa SAD. Tokom sukoba u Gazi 2021. godine, Peking je iskoristio svoje predsjedavanje Vijećem sigurnosti Ujedinjenih nacija da osudi SAD jer „stoje na suprotnoj strani savjesti čovječanstva i morala” podržavajući izraelski režim. Izrael se potom pridružio izjavi Vijeću za ljudska prava UN-a u kojoj se osuđuje način na koji se Kina odnosi prema Ujgurskoj muslimanskoj manjini.

Kina je od tada udvostručila takve akcije. Peking je dozvolio da antisemitizam procvjeta u kineskim medijima, posebno na društvenim mrežama. U međuvremenu su se dogodili napadi jemenskih Husa na komercijalne brodove kroz Adenski zaljev i Crveno more, i očekivalo se da će Kina to vidjeti kao prijetnju svojim ekonomskim interesima. Ipak, kineska pomorska plovila, prisutna u regiji kao "antipiratska" radna grupa, miruju. Kineske diplomate uzdržale su se od rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a kojom se osuđuju udari Husa, a Peking je nastavio kritizirati napade koje predvodi SAD.

Kina, koja je imala za cilj zamijeniti međunarodni poredak predvođen Sjedinjenim Državama onim koji je sama osmislila mogla bi vidjeti sukob u Gazi kao priliku za djelovanje. BRICS, blok ekonomija u usponu – Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južne Afrike – ili Šangajska organizacija za saradnju mogli bi organizirati mirovne napore. Kina koja je zainteresirana da bude diplomatski posrednik u regiji, njegovala bi vladu Benjamina Netanyahua, koja je ideološki u suprotnosti s Bidenovom Bijelom kućom, u nadi da bi se Jerusalem mogao obratiti Pekingu kao alternativnom pokrovitelju.

Ali Kina ne radi ništa od toga. Njeno ponašanje pokazuje da je manje zainteresirana za uspjeh vlastitih inicijativa nego za neuspjeh Washingtona. Prava prijetnja američkim interesima na Bliskom istoku nije rastući kineski utjecaj već erozija američkog. Ono što Peking želi nije svijet koji vodi Kina, već jednostavno svijet koji ne vodi Washington. Kina ne teži da vodi svijet, a još manje da uspostavi mir, već samo da potkopa SAD.