Bivši indijski diplomata M. K. Bhadrakumar uporedio je nedavno kinesko priznanje talibanske vlade i uspostavu diplomatskih odnosa s Afganistanom 31. januara 2024. godine s dva dalekosežna ranija politička poteza Pekinga u posthladnoratovskoj eri. Prvi je bio sastanak Šangajske petorke 1996. godine (neformalni susret koji je 2001. preimenovan u Šangajsku organizaciju za saradnju – SCO). Drugi epohalni potez Kine bilo je pokretanje Inicijative Pojas i put (BRI), koju je kineski predsjednik Xi Jinping obznanio u Kazakhstanu 2013. godine, piše Stav.ba.

Uspostavljanje diplomatskih odnosa Pekinga i Kabula signalizira nastanak nove regionalne sigurnosne arhitekture u Srednjoj Aziji koju podupiru dva multilateralna stuba, SCO i BRI. Odgovor je to Pekinga i Kabula na međunarodno okruženje koje se ubrzano transformira. Formiranje SCO-a označilo je početak povratka Kine u Srednju Aziju nakon odsustva dugog skoro cijelo stoljeće. Inicijativa Pojas i put (BRI) omogućila je stvaranje strateške dubine za globalni uspon Kine. Ovaj najnoviji šahovski potez Pekinga mogao bi imati dalekosežne i itekako važne geopolitičke implikacije. Kina je u Srednjoj Aziji uspjela nadmudriti pokušaje Washingtona da se vrati u Afganistan poslije svog ponižavajućeg poraza.

Američka pomirljiva politika

Bidenova administracija, kako navodi Bhadrakumar, objelodanila je dokument u kojem je razrađena državna američka strategija za Afganistan na dan kad je kineski predsjednik Xi Jinping primio akreditivno pismo od talibanskog ambasadora 30. januara 2024. Dokument navodi da neke zemlje (Iran, Kina i Rusija) traže stratešku i ekonomsku prednost u Afganistanu u odnosu na SAD, čim namjeravaju dovesti SAD u nepovoljan položaj. Dokument američke strategije tvrdi da Washington, iako SAD ne priznaje talibane kao legitimnu vladu Afganistana, mora s njima izgraditi funkcionalne odnose radi ispunjavanja američkih ciljeva. Također, konstatira saradnju američke administracije s pripadnicima afganistanske dijaspore. Washington obeshrabruje davanje bilo kakve podrške oružanom sukobu u Afganistanu. Dokument tvrdi da Sjedinjene Američke Države ne teže destabilizaciji talibanske vlasti u Kabulu preko oružanih grupa otpora u Afganistanu i konstatira da američka politika promjene režima ne dolazi u obzir i nije rješenje za neslaganje koje Amerikanci imaju s talibanskom vladom. Naprotiv, američka strategija bazirana je na slanju većih količina humanitarne pomoći u Afganistan, kao podstrek kojim bi uvjerili talibane da počnu usvajati međunarodne ekonomske norme i, što je još važnije, da se počnu odlučnije i iskrenije zalagati za univerzalniji pristup u obrazovanju.

Ovaj iznenađujuće pomirljivi odnos Washingtona prema Afganistanu, koji su Amerikanci i njihovi saveznici držali pod okupacijom pune dvije decenije, čini se stanovitim odstupanjem od ranijih rigidnih stavova Washingtona koji je koristio oštriju retoriku u smislu da će SAD ako talibani ne ispune njihova očekivanja, svrgnuti vladu u Kabulu ili zamrznuti njene bankovne račune. Međutim, uslijed revolucionarno izmijenjenih geostrateških okolnosti u Srednjoj Aziji i naglim gubljenjem moći u regiji, očigledno je da Bidenova administracija više uopće ne insistira na svojim ranijim zahtjevima, već, kako primjećuje Bhadrakumar, učtivo kuca na vrata Kabula, da bi osigurala koliko-toliko utjecaja u nadmetanju s konkurencijom koju čine Kina, Rusija, Turska, Indija, Iran i druge regionalne sile.

Ono što je karakteristično za dokument o budućoj američkoj strategiji u Afganistanu, iako uzima u obzir stanje ljudskih prava u ovoj državi i kritizira odsustvo demokratski reprezentativne vlade u Kabulu, američka politika pomirila se s činjenicom da promjena režima u Kabulu i povratak marioneta iz prošlosti više nije opcija

Washington je otišao i korak dalje, što će vjerovatno najviše razočarati mnoge dušobrižnike i lažne zagovornike ljudskih prava, koji se nisu pokazali autentičnim i iskrenim u svojim stavovima, barem kada je riječ o najbrutalnijem kršenju ljudskih prava Palestinaca od Izraela. To su oni koji šute nad genocidom koji Izrael čini već više od tri mjeseca u Gazi, nad tamošnjom nevinom djecom i ženama i etničkom čišćenju, progonima i zlostavljanju Palestinaca na okupiranoj Zapadnoj obali.

Nova strategija Washingtona poziva Afganistance u dijaspori (koji su uglavnom na Zapadu), da se pomire s vladom u Kabulu i traže konzularno prisustvo SAD-a Afganistanu.

Nema sumnje da je administracija Joea Bidena nervozna zbog ruskih i kineskih odnosa s Kabulom. Talibanska vlada, po svemu sudeći, zadobila je naklonost Rusije i Kine iako je riječ o dvije velike nemuslimanske sile, koje su posebno osjetljive i oprezne u vezi s bilo kakvim islamističkim političkim tendencijama. Dokaz za to je ranija ruska vojna intervencija u Siriji na strani režima u Damasku, ali i kineska strategija prema muslimanima Ujguruma u zapadnoj Autonomnoj ujgurskoj regiji Xinjiang koju su posebno američki i zapadni interesi i organizacije za ljudska prava označili genocidom.

U svojoj strategiji Amerikanci se, barem djelimično, vraćaju na stare postavke, gdje je Pakistan važio kao ključni američki saveznik i instrument američke politike za discipliniranje ne samo Indije nego i Afganistana. Događaji koji na to ukazuju su, između ostalog, priroda i okolnosti oko svrgavanja vlade Imrana Khana u Islamabadu. Khanove pristalice za to optužuju Washington, koji je, prema njihovoj tvrdnji, to uspio provesti uz pomoć pakistanske vojske i elemenata duboke države, ali i manipulacijom parlamentarnim procedurama kojima je izglasano nepovjerenje njegovoj vladi.

Drugi potez koji bi mogao biti indikitavan u tom smjeru, bio je poziv Washingtona komandantu pakistanske vojske generalu Asimu Muniru u petodnevnu posjetu Americi, gdje je šef moćne i politički najutjecajnije snage u Pakistanu imao priliku razgovarati s visokim američkim zvaničnicima, uključujući i državnog sekretara Antonyja Blinkena i generalnog sekretara odbrane Lloyda Austina. Uloga Pakistana za SAD ponovo postaje važna, zbog novonastalih geostrateških okolnosti u Srednjoj Aziji, čije države sve više užurbano usklađuju svoje vanjskopolitičke strategije s Rusijom i Kinom.

Sastanak Inicijative za regionalnu saradnju u Kabulu

Komunističko-talibansko pomirenje

Osjetivši američke namjere da žele ostvariti comeback u središte Srednje Azije i ponovo pokrenuti veliku stratešku igru (great game), Rusija i Kina odlučile su pojačati svoj angažman kako bi ostale korak ispred Amerike i nadmudrile Washington. Zbog toga su ove dvije sile užurbano, ali sistematski i sveobuhvatno, uspostavile stratešku saradnju s novom talibanskom vladom u Kabulu. U tom smislu, kinesko diplomatsko priznanje talibanske vlade, sasvim sigurno, obavljeno je u koordinaciji s Rusijom. Na isti dan kada je kineski lider Xi Jinping primio akreditivno pismo od talibanskog ambasadora, specijalni izaslanici Rusije i Kine posjetili su Kabul, gdje su prisustvovali forumu koji je označen kao Inicijativa za regionalnu saradnju, a koji je sazvala talibanska vlada. Zanimljivo je da su ovom sastanku prisustvovali diplomati iz Rusije, Kine, Irana, Pakistana, Indije, Uzbekistana, Turkmenistana, Kazahstana, Turske i Indonezije. Njihov domaćin na sastanku bio je talibanski de facto ministar vanjskih poslova Amir Khan Muttaqi.

Naravno, odluku Kine da prizna talibansku vladu ne treba posmatrati isključivo redukcionistički i tumačiti ju kroz prizmu neke nove velike igre sjenki u Srednjoj Aziji, a pogotovo bi je bilo pogrešno reducirati na produkt rivalstva Kine i SAD-a. Kina je u ekonomskoj sferi već postala vodeći ulagač u Afganistan i njen kapital u ovoj zemlji iz dana u dan raste. Osim toga, jasno je da je Kabul veliki zagovornik kineske globalne ekonomske infrastrukturne inicijative Pojas i put. Afganistan, također, predstavlja još jednu značajnu šansu i kapiju za ulazak i bolje pozicioniranje Pakinga u regiju Persijskog Zaljeva i šire. Što je još važnije istaknuti, Kina planira izgraditi direktnu transportnu komunikaciju, koja bi trebala povezati Xinjiang s Afganistanom preko Wakhanskog koridora, a uskoro bi trebali početi i radovi na izgradnji dijela željezničke pruge od Kine – Kirgistana – Uzbekistana, nove strateške logističke mreže Evroazije duž rute Pojas i put koja bi trebala povezati Afganistan s Kinom ali dalje ka zapadu s evropskim tržištem.

Stoga, geopolitički značaj kinesko-afganistanske uspostave diplomatskih odnosa treba tumačiti u svijetlu globalne ekonomske situaciji. Prijateljski orijentirana vlada u Kabulu, Kini pruža enormnu stratešku dubinu i široki manevarski prostor za odolijevanje bilo kakvim neočekivanim antagonističkim potezima na koje bi se mogla odlučiti američka politika u okviru šire američke strategije prema azijsko-pacifičkoj regiji koju Amerikanci u novije vrijeme preferiraju zvati indopacifičkom strategijom.

Svijet se očigledno mijenja na sve donedavno nezamisliv način. Mnogi se analitičari pitaju kako je uopće moguće da Kina uspostavlja formalne diplomatske veze s državom kojom upravlja jedan militantni islamistički pokret, čije su ranije vođe nekada pružale utočište Usami bin Ladenu, osnivaču globalnog terorističkog pokreta Al-Qaida, kojeg su Amerikanci, nakon što im je prethodno vjerno služio, ali se kasnije okrenuo protiv njih i vlastite države, pogubili u napadu komandosa na njegovo uporište u pakistanskom garnizonskom gradu Abbotabadu.

Kinesko diplomatsko priznanje talibanske vlade dolazi u trenutku kada, kako navodi Bhadrakumar, SAD demonizira pokret otpora Palestinaca izraelskoj agresiji i okupaciji na muslimanskom Bliskom istoku, u vrijeme kad je Washington pokrenuo žestoku vojnu kampanju protiv različitih islamskih oružanih formacija koje se suprotstavljaju njenom prisustvu i izraelskoj okupacionoj politici sile i genocida u Zapadnoj Aziji, a koje poznajemo kao protagonist Osovine otpora, koje djeluju u Siriji, Iraku i Jemenu. Ovaj briljantni potez Pekinga prema Afganistanu samo će još više ohrabriti pripadnike Pokreta otpora na muslimanskom Bliskom istoku, iz kojeg će ove nevladine snage, koje imaju bezrezervnu podršku Irana (iako nisu direktno kontrolirane od Teherana na način neke vrste daljinskog upravljača, kako se to obično simplificirano tumači u zapadnim medijima i koridorima političke moći na Zapadu), crpiti inspiraciju. Učešće devet regionalnih država iz Azije, posebno Indonezije i Indije, na važnom regionalnom sastanku čiji je domaćin bila talibanska vlada u Kabulu, predstavlja veliki korak naprijed ka davno najavljenom azijskom stoljeću, o kojem često govori jedan od najvećih prijatelja Kine i Amerike, singapurski diplomat i akademik Kishore Mahbubani.

Obraćajući se na spomenutom forumu u Kabulu, talibanski ministar vanjskih poslova Muttaqi, naglasio je da ove države “trebaju voditi regionalni dijaloga kako bi nastavile i intenzivirale pozitivnu interakciju s Afganistanom”. Muttaqi je zamolio učesnike da iskoriste šanse koje im nudi Afganistan kako bi pomogle razvoju regije, pozvavši ih da svoje aktivnosti “podešavaju u skladu s potencijalnim prijetnjama”. Izvještaji u afganistanskim medijima citiraju Muttaqija, koji je rekao da je sastanak bio fokusiran na razgovore o uspostavljanju “regionalno-centričnog narativa s ciljem razvoja regionalne saradnje i pozitivnog i konstruktivnog angažmana Afganistana sa zemljama regije”.

Kritičari američke i zapadne politike drže da je ovim potezom Kina pokazala kako je era imperijalizma zauvijek pokopana i da nekadašnje kolonijalne sile moraju shvatiti da njihove metode “podijeli pa vladaj” više ne prolaze.

SAD se, pak, nada da će uspjeti oživjeti svoju intervencionističku politiku u Afganistanu u geopolitičke svrhe, istovremeno prolijevajući krokodilske suze nad situacijom glede ljudskih prava, za koja uopće ne mari kad se ubija više od 30.000 civila u Gazi. Bilo bi naivno povjerovati da će Talibani nasjesti na američku strategiju, budući da su svjedočili kampanji američkog bombardiranja muslimanskih naroda u velikim razmjerima tokom protekle dvije decenije duge zapadne okupacije Afganistana.

Kina posebno vodi računa o simbolici i koreografiji. Stoga, nije bilo nimalo slučajno što je kineski lider Xi Jinping novog talibanskog ambasadora Afganistana primio u Velikoj narodnoj dvorani u Pekingu istog dana kada je talibanska vlada u Kabulu predstavila svoju regionalnu inicijativu.