"Ne mislimo šta želimo 2002. Mislimo o tome šta želimo 2050, kada ćemo biti mrtvi. Da li želimo da iza nas ostanu rezultati na koje će naša djeca biti ponosna, ili neuspjesi, kojih će se stidjeti. Mi danas, htjeli to ili ne, radimo na vlastitom spomeniku. Na njemu će nešto pisati: ta generacija je izvukla zemlju iz krize. Ili, bili su beznačajni i beskorisni“, govorio je Zoran Đinđić.

Prvi demokratski premijer Srbije ubijen je na današnji dan 2003. u atentatu ispred zgrade srpske Vlade, a ciljevi koje je zacrtao – moderna Srbija kao ravnopravni dio svijeta koja je srušila most sa katastrofalnom prošlošću, Srbija u kojoj će sve institucije i sudije biti zavisni od zakona, a ne od političara i kriminala, Srbija koja će se takmičiti sa drugima i imati glavnu ulogu na Balkanu, da srbijanska djeca i unuci imaju svoju budućnost ovdje kako je ne bi tražili u drugim zemljama…, nažalost, nisu ostvareni, piše beogradski list Danas.

Kako bi danas izgledala Srbija da je Zoran Đinđić živ, za Danas komentarišu njegovi nekadašnji saradnici u prvoj demokratskoj Vladi.

Prema riječima Aleksandra Vlahovića, koji je bio ministar za privredu i privatizaciju od 2001. do marta 2004, naša realnost bi u svakom smislu, posebno u onom vrijednosnom, bila sasvim drugačija.

"Da je Zoran ostao živ i da je imao prilike da bude predsjednik Vlade u još jednom mandatu, vjerujem da bi Srbija, najkasnije zajedno sa Hrvatskom, postala punopravni član EU. To znači da bi životni standard našeg stanovništva bio na značajno višem nivou, a siguran sam da bi po tom parametru dostigli zemlje Centralne Evrope, a većinu i prestigli", kaže Vlahović, koji je danas predsjednik Saveza ekonomista Srbije. "Reforme koje je sprovodila njegova Vlada, ostavile su dubok trag i za samo dvije godine trasiran je put efikasne ekonomske tranzicije Srbije. Na žalost, mnoga dobra dostignuća, poput napretka u reformi javnih preduzeća, unapređenja privrednog ambijenta, izgradnje nezavisnih institucija, poništila je već sljedeća vlada, formirana nakon izbora, decembra 2003. godine. Siguran sam da bi bilo pronađeno kompromisno rješenje za problem Kosova i Metohije i da bi Srbija nastavila da se ubrzano razvija kao respektabilni član evropske zajednice. Vjerujem da bi stanje u društvu bilo mnogo povoljnije, te da bi u vrijednosnom smislu Srbija drugačije izgledala. Obrazovanje, zdravstvo i kultura bi bili na vrhu ljestvice državnih prioriteta", ističe Vlahović. 

Božidar Đelić je od januara 2001. u vladi premijera Zorana Đinđića bio ministar finansija, kasnije i potpredsjednik vlade i glavni pregovarač za ulazak Srbije u Evropsku uniju.

"Sigurno bi bilo mnogo bolje po svim mjerilima da je Đinđić danas živ", ističe Đelić, koji je od 2014. u Francuskoj, u rukovodećem timu investicione banke Lazard u Parizu.

Dugogodišnji profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu, Dragan Veselinov, bio je ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede u Đinđićevoj vladi, i nekoliko mjeseci u narednoj koju je vodio Zoran Živković (do 1. jula 2003. kada je podnio ostavku), i kako ocjenjuje za Danas, Srbija bi izgledala hiljadu puta bolja od sadašnje. 

"Da je Đinđić živ, Srbija bi bila EU. Ne bi mučila Crnu Goru. Kosovsko pitanje bi rešila svojom i međunarodnom zaštitom srpske manjine. Vojvodina bi povratila svoja ovlašćenja i pravo na zakone. Dodik u Bosni i Hercegovini ne bi ni prišao vlasti sa obnovom separatizma. Niko se ne bi bojao Beograda", smatra Veselinov.

"Putin u Moskvi bi bio naš prijatelj jedino ako bi nastavio da pjeva 'Bluberry Hill' i ponovo pozove Paula McCartnija da svira na Crvenom trgu. A kriminal u Srbiji ne bi imao Oskara već stvarnog predsjednika. I ne bi država sa popovima ispred željezničke stanice podigla spomenik nepismenom Stevanu Nemanji koji u rukama drži hilandarsku hrisovulju – a ne može da je pročita. Vozovi bi nas odande i dalje nosili u svijet, a svijet bi i dalje dolazio na Kalemegdan da 'diše' istoriju i svjež vazduh", kaže Veselinov, koji je nakon penzionisanja počasni profesor koledža Svetog Antonija i Londonskog univerziteta.

Igor Božić, dugogodišnji novinar u nezavisnim medijima, danas programski direktor Televizije N1, kaže da mu je teško da zamisli šta bi se desilo da Zorana Đinđića nisu ubili i kako bi u tom slučaju izgledala Srbija.

"Iz perspektive 2003. i načinom na koji je Đinđić zakoračio u izvršnu vlast, djelovalo je da bi se stvari dovele u demokratsku perspektivu. On je imao taj potencijal samo je pitanje da li je imao snagu da taj potencijal i održi. Možda, ali samo možda bismo bili dio EU, kao što su to uspjeli neki susjedi i istočno i zapadno od Srbije. Đinđić je imao viziju Srbije u Evropi, ali je veliko pitanje da li je građanstvo dijelilo taj njegov pogled", kaže Božić.

Đinđić se Srbiji dogodio u posljednjem trenutku, napominje on, ali Srbija nije imala svijest da je propustila možda svoju posljednju šansu da odredi svoj pravac i put.

"Đinđić je žrtva onih koji su Srbijom vladali prije njega i koji su ostavljali svoje krvave tragove tokom devedestih, a poslednju lokvu su ostavili u dvorištu Vlade Srbije. Poslije ubistva prvog demokratski izabranog premijera uslijedile su godine inercije, a zatim i konfuzije kojim pravcem treba da se ide", kaže Božić.

"Đinđić nije bio miljenik medija i to je činjenica. Iako su ga kritikovali oni koji su pomislili da ulazimo u demokratsko društvo, bilo je i onih medija koji su, ispostavit će se, imali ozbiljnu ulogu u zavjeri. Đinđić je, moj je utisak, razumio kritike jer je znao kako funkcionišu mediji u razvijenim zemljama. On nije pokušavao da, za vrijeme tog njegovog kratkog mandata, stavi medije pod kontrolu, ali je želio da objasni svoju viziju i oni koji su bili spremni imali su priliku da je čuju", ističe jedan od naših najistaknutijih novinara.

Iz ove perspektive pokušaj uticaja na medije Đinđićeve Vlade, kako objašnjava, bio je "mačiji kašalj".

"Đinđić nije tražio pohvale i propagandu. Svi koji se sjećaju tog vremena znaju da je on bio dostupan za svako pitanje. Pristajao je na intervjue, duele, suočavao se sa svima na javnoj sceni i uvijek izlazio kao pobjednik. Igrao je fer, mada je bio pritisnut udarcima iz same državne bezbjednosti. Da li je mogao da izađe kao pobjednik u toj igri normalizacije Srbije?

Novinari bi svakako voljeli da jeste. Ne treba zaboraviti ni s kojim stilom je komunicirao s novinarima. Primjer koji pamte skupštinski izvještači jeste kada je na jednoj sjednici donio diktafone i poklonio ih svima koji su tog dana izvještavali iz parlamenta. Pravo blago u siromašnim devedesetim godinama prošlog vijeka. Kada su ga pitali zašto, rekao je: 'Da me ne biste u tom zapisivanju u notese pogrešno citirali', uz naravno neizostavni osmijeh", sjeća se Igor Božić.