Nakon što je sjednica Doma naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine u ponedjeljak prekinuta zbog uvrštavanja na dnevni red prijedloga Zakona o Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, u političkim i pravnim krugovima ponovo je otvorena rasprava o tome je li taj prijedlog pokušaj stavljanja i te sudske institucije pod punu političku kontrolu. Uz nastojanje da se iz Ustavnog suda isključe strane sudije, pojedini pravni stručnjaci, pa i OHR-a, ocjenjuju da je ovo pokušaj uvođenja etničkog, odnosno entitetskog principa odlučivanja u Ustavnom sudu.

S druge strane, iz Republike Srpske stižu tumačenja da i Ustavni sud mora biti uspostavljen na, kako kažu, temeljnom principu konstitutivnosti naroda. O ovim političkim i pravnim dilemama za BHRT je govorio ekspert za ustavno pravo Nedim Ademović.

Kako komentarišete činjenicu, gospodine Ademoviću, da je prijedlogom Zakona o Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, koji smo vidjeli na sjednici Doma naroda, praktično napravljen pokušaj izmjene Ustava. Mogu li se zakonima u bilo kojem domu mijenjati odredbe Ustava? 

Tu već odavno postoji jedan i politički i pravni sukob oko tumačenja Ustava BiH u pogledu načina na koji se treba izvršiti reforma u budućnosti zamjene troje međunarodnih sudija. Jedno tumačenje ide u pravcu da to može uraditi Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine prostim zakonom, pri čemu se tumači da nema bilo kakvih ograničenja niti u pogledu toga ko se s kim može mijenjati, niti na koji način se može birati. Drugo tumačenje ide u pravcu da se ovim zakonom, kojeg predviđa Ustav BiH, može samo propisati drugačiji način izbora međunarodnih sudija, da se trenutačni način izbora, koji funkcioniše putem predsjednika Evropskog suda za ljudska prava, uz konsultacije sa Predsjedništvom Bosne i Hercegovine, zamijeni nekim drugim sistemom, ali da je neupitno da međunarodne sudije i dalje ostaju. Prema tome, ova dilema se mora riješiti jer se mora uzeti u obzir da u Bosni i Hercegovini postoji jasan sukob oko tumačenja Ustava Bosne i Hercegovine, jer ukoliko bi se pokušalo, kao što je to u ponedjeljak urađeno, da se nametne jedan zakon u kojem će se bez rješavanja ovog prethodnog pitanja pokušati intervenisati u Ustav Bosne i Hercegovine prostim zakonom, taj zakon bi završio pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine. Imali bismo novu političku i pravnu krizu i jedan postupak pred Ustavnim sudom. Prema tome, ovu dilemu treba riješiti, uvažavajući jedni druge, uvažavajući stavove, bez obzira šta ko od nas intimno misli oko toga šta je ispravno ustavno rješenje.

Delegat Želimir Nešković predložio je zakon prema kojem ne bi bilo stranih sudija u Ustavnom sudu. Od devet sudija šest bi birao Parlament Federacije BiH, tri Narodna skupština Republike Srpske. Šta bi to značilo za rad Ustavnog suda?

Što se tiče tog prijedloga, ja smatram da je on apsolutno neustavan i mislim da sa vrlo visokim stepenom sigurnosti mogu to da tvrdim. Pri rješavanju pitanja izbora sudija Ustavnog suda mora se, prije svega, voditi računa o ustavno-pravnim principima pravne države i demokratije u onom segmentu koji se tiče organizacije sudske vlasti, poštujući takođe i princip zabranjene diskriminacije u svjetlu presuda Evropskog suda za ljudska prava. Prema tome, uvođenje etničkog principa, koji se ovim prijedlogom zakona sugeriše, pogotovo uz dodatno zanemarivanje pripadnika ostalih, je apsolutno neprihvatljivo. To je uvođenje daljnje diskriminacije. Osim toga, opterećivanje rada Ustavnog suda etničkim i entitetskim segmentima u smislu da se kvorum za rad i kvorum za donošenje odluka optereti etničkim elementima je apsolutno neprihvatljivo. U ovom dijelu ja već nemam puno razumijevanja zato što je Evropski sud za ljudska prava davno naložio da svi moraju imati iste šanse u smislu obnašanja javnih funkcija, pa uključujući i funkciju sudije Ustavnog suda, tako da uvođenje entitetsko-etničkih sastava Ustavnog suda ne dolazi u obzir. To bi bila daljnja diskiriminacija, zabranjeno po Ustavu i bilo bi osuđeno na propast kad-tad, što nam nikome ne treba u ovom momentu.

Kakve bi bile pravne i političke posljedice tog principa etničkog, odnosno entitetskog odlučivanja u Ustavnom sudu? 

Tu nema nikakve dileme. Protagonisti trenutno na tom političkom nivou vrlo su eksplicitni kada je u pitanju zahtjev da se to uvede. Oni bi htjeli da se u Ustavni sud uvede mogućnost da se nametne takozvani veto od strane naroda i od strane pripadnika entiteta, te da se zanemari trenutni princip većine pri donošenju odluka Ustavnog suda, koji je trenutno propisan Ustavom Bosne i Hercegovine. Oni, pogotovo u Republici Srpskoj, su svjesni da je Ustavni sud trenutno apsolutno nezavisan i nepristrasan i da se na njega ne može uticati zato što je funkcionisanje Ustavnog suda tako uređeno Ustavom i pravilima Ustavnog suda da se bilo koja odluka može donijeti većinom glasova. To njima ne konvenira iz razloga što bi najave o secesiji i antiustavnom djelovanju vrlo brzo naišle na osudu od Ustavnog suda putem jedne odluke koja bi, ustvari, u političkom i u pravnom smislu takve tendencije apsolutno delegitimizovala i što bi onda za međunarodnu zajednicu otvorilo mogućnost da ona interveniše na bilo koji način, ne samo politički i diplomatski već, naravno, i vojno, što je i najveća prepreka trenutno, prije svega gospodinu Miloradu Dodiku.

Stoga, ove tendencije da se Ustavni sud stavi pod kontrolu entiteta, prije svega Republike Srpske su jasan politički cilj. Time se želi jednostavno Ustavni sud onemogućiti u njegovom samostalnom radu, kako bi se buduća politika Republike Srpske mogla provoditi. Međutim, nije samo Republika Srpska tu u pitanju. Etno-nacionalisti generalno na cijelom nivou Bosne i Hercegovine pokušavaju Ustavni sud da stave pod kontrolu jer bilo je više pokušaja da se preko Ustavnog suda nastoje ucjenjivati i provoditi politički interesi, što se ne smije desiti. Ustavni sud, kakva god u budućnosti bude reforma kad je u pitanju ovo troje sudija, mora ostati nezavisan i nepristrasan. To je trenutno najvrednija institucija u okviru dejtonske ustavno-pravne strukture Bosne i Hercegovine. Prema tome, njega moramo čuvati, što bi rekli, kao zjenicu oka, i jedino reforma koja zadržava funkcionalnost, nezavisnost i nepristrasnost Ustavnog suda je dozvoljena.

Kako bi se s pravne pozicije iz međunarodnih krugova moglo gledati na ove pokušaje pritiska na Ustavni sud? 

Ja imam potrebu da kažem da to pritiskanje zamjene međunarodnih sudija nije trenutno u trendu sa međunarodnim razvojem sudstva generalno. Države su sve manje nacionalne, sve više su internacionalne, suverenitet država sve manje vrijedi i postoje mnogobrojni primjeri da se sve više i više sporova rješava pred međunarodnim gremijima, gdje više uopšte ne sude domaće, već međunarodne sudije. Politike i pravo država se sve više internacionaliziraju tako da je, ustvari, prisutnost međunarodnog elementa, taj implantat koji je Dejtonski mirovni sporazum sa sobom donio, po meni jedna prednost Bosne i Hercegovine. To obogaćuje pravnu kulturu, ono predstavlja odraz upravo tog pravnog pluralizma, koji se trenutno na globalnom nivou dešava. Meni je žao što se uopšte tako govori o međunarodnim sudijama. Umjesto da se shvati da je to jedna prednost, koju treba iskorititi, to se osuđuje kao neka prepreka. Međutim, evo, i međunarodna zajednica i OHR i Evropska unija su jasno rekli da to nužno mijenjanje sudija nije nužno kako se to tumači, sve do onog momenta dok mi ne postanemo punopravna članica. Do tada oni mogu ostati. Prema tome, to ne predstavlja prioritet prioriteta u okviru ovih 14 reformi, koje treba da provodimo.